Vodič za djecu i roditelje

Adolescencija: Razdoblje velikih promjena koje cijeloj obitelji donosi brojne izazove

Šarlota Brnčić

Predadolescencija traje od 10. do 15. godine, stvarna adolescencija od 15. do 19. godine, dok kasna adolescencija počinje u dobi od 19 godina i završava s navršene 22 godine (za neke autore čak i s 25 godina života)



Kao odrasli ljudi pamtimo samo ugodan dio adolescencije poput večeri provedenih s prijateljima, kršenja pravila, vrijeme u kojem smo nesputano pretjerivali sa zabavom… Naša negativna iskustva s vremenom nestaju i zamjenjuju se potpuno idealiziranom vizijom tog razdoblja. Djeci kažemo: »Zapamtite ove godine jer su najljepše u vašem životu!« A kad nas pogledaju široko otvorenih očiju misleći da smo potpuno »ludi«, postaje jasno kako su različite percepcije odraslih osoba i djece. Nijedna od ove dvije perspektive, međutim, nije pogrešna, one su jednostavno vrlo daleke vizije jer živimo različite trenutke života koje pokreću emocije i iskustva koja bi mogla biti suprotna.


Adolescentsko razdoblje uopće nije kratko. Podijeljeno je u tri faze sastavljene od predadolescencije čije je trajanje od 10. do 15. godine, od stvarne adolescencije koja traje od 15. do 19. godine, i od kasne adolescencije koja počinje u dobi od 19 godina i završava s navršene 22 godine (za neke autore čak i s 25 godina života). Tijekom tog, za roditelje vrlo dugog razdoblja, u dječaka i djevojčica događaju se fizičke i psihološke promjene koje ih dezorijentiraju i destabiliziraju.


Razmislite samo o promjeni glasa i rastu brade u dječaka ili o transformacijama tipičnih ženskih osobina poput grudi i kukova. Drugim riječima, tinejdžeri shvaćaju da njihovo tijelo prolazi kroz transformacije tipične za odraslo tijelo. Kao da to nije dovoljno, mijenja se i njihovo ponašanje. Djeca, primjerice, od trenutaka u kojima pokazuju znakove velike nervoze prelaze odjedanput u mirne i poslušne. Svjesni su da se osjećaji prema roditeljima mijenjaju i vide da njihov način djelovanja više nije takav kao prije. Iz toga proizlazi strah, dezorijentiranost, konfuzija.




Tinejdžeri još uvijek imaju djetinjaste strane, ali osjećaju želju da postanu odrasli i to ih često dovodi do ponašanja koje se u očima roditelja čini neshvatljivim. Klasičan primjer je onaj djeteta koje se osjeća neugodno kada ga roditelj prati do škole ili nekog drugog mjesta gdje ima njegovih prijatelja. Dijete tada vrlo često odbija roditeljev zagrljaj ili poljubac, pa se roditelji uobičajeno pitaju što nije u redu? Jasno je da iz sigurnosnih razloga dijete još uvijek treba otpratiti do škole ili primjerice, na neki trening ili neku drugu aktivnost, no pritom treba prihvatiti djetetovo novo, adolescentsko ponašanje. U djetetu sve više raste želja samostalnog odlaska na neko od ovih mjesta, poput odrasle osobe te iz tog razloga proizlazi osjećaj nelagode.