Znanstveni raj na vrhu zgrade FER-a

Hrvatska spremna: Imamo tvornicu struje budućnosti

Bojana Mrvoš Pavić

FER-ovci su u prostoru nekadašnjeg profesorskog restorana instalirali laboratorij za proučavanje obnovljivih izvora energije – vjetra i sunca  



Usred Zagreba, tek koji kilometar od Trga bana Jelačića, na 13. katu zgrade Fakulteta elektrotehnike i računarstva, smjestio se pravi mali znanstveni raj – laboratorij za današnje, i neke buduće Nikole Tesle, tvornica struje budućnosti.


Na vrhu zgrade, 55 metara iznad ulice, FER-ovci su u prostoru nekadašnjeg profesorskog restorana, u 150 četvornih metara, instalirali svoj laboratorij za proučavanje obnovljivih izvora energije, izvora budućnosti, smjestivši ovamo pravu malu, pet tona tešku, vjetroelektranu, odnosno postrojenje koje simulira rad takve elektrane, zatim postrojenje za pretvaranje viška struje u vodik, iz kojeg se poslije opet oslobađa energija, dok će uskoro na samom krovu zgrade biti instalirane i solarne ploče snage 20 kW, koje će simulirati elektranu na sunčev pogon.


»U cijeloj regiji, i šire, ovo je jedini takav laboratorij. Nemaju ga države u okruženju, prvi najbliži tek je u Njemačkoj. Naš laboratorij, koji je s radom krenuo prije godinu i pol dana, služi istraživanju obnovljivih izvora energije, ali istovremeno i edukaciji novih, domaćih visokokvalificiranih kadrova.




Zahvaljujući ovom, regionalnom centru izvrsnosti za obnovljive izvore energije, razvijat će se napredne metode upravljanja ovim složenim sustavima budućnosti«, govori nam prof. dr.sc. Nedjeljko Perić, dekan FER-a i »tata« ovog laboratorija, u čije se opremanje krenulo prije četiri godine.


Vrijedni vjetroagregat


Kako kaže, Hrvatska se mora, prvo, sama sa sobom »dogovoriti« hoće li energiju, u sve većim količinama, uvoziti, ili će ju sama proizvoditi, a odluči li se za potonje, laboratorij itekako dobija na važnosti. »U protivnom, odlučimo li se na uvoz, dogodit će nam se scenarij u kojem ćemo postati zemlja uslužnih djelatnosti, u kojoj onda tehnički fakulteti, i stručnjaci koje imamo, više neće biti potrebni«, ističe prof. Perić. 


   U ovom laboratoriju, kaže, naizmjenično radi po deset mladih znanstvenika s FER-a, stručnjaka koji će jednog dana igrati značajnu ulogu u stvaranju energije iz obnovljivih izvora. Među njima je i 31-godišnji docent Zavoda za automatiku i računalno inženjerstvo, dr.sc. Mario Vašek, vrsni stručnjak koji je doktorirao sa 27 godina. Zajedno sa svojim šefom i mentorom, dekanom Perićem, pokazuje nam laboratorij.


   U jedanaest metara dugačkom tunelu male vjetroelektrane, otkrivaju nam, nalazi se ventilator koji proizvodi vjetar za pokretanje vjetroagregata, ali ne bilo kakav vjetar, već onaj promjenjive brzine, kakav diči Dalmaciju ili Hercegovinu. Vrijedan pola milijuna kuna, ovaj vjetroagregat ima svojstva agregata od jednog megavata, kakve viđamo oko Šibenika na putu za more.


   »Sve što imaju oni veliki dalmatinski, ima i ovaj! No ono što mi ovdje istražujemo, novi su algoritmi upravljanja, koji će biti ugrađeni u buduće vjetroagregate, od pet megavata naviše, visine i do 150 metara«, pojašnjava prof. Perić. Pojednostavljeno, kako kod vjetroagregata nakon nekoliko godina dolazi do zamora materijala i pucanja konstrukcija ako se njima odgovarajuće ne upravlja, ovdje se osmišljavaju načini upravljanja vjetroelektranom koji će omogućiti da se pri velikim promjenama brzine vjetra sustav ne urušava.   

Goriva budućnosti


Doduše, ova, mala vjetroelektrana sa FER-a za svoj umjetni vjetar troši više struje negoli je proizvede, no svakako, zahvaljujući znanstvenim rezultatima, opravdava troškove, i svoje postojanje. Do sada je u opremanje laboratorija utrošeno između tri i pol i četiri milijuna kuna, dok će za solarnu elektranu na krovu zgrade biti potrebno još oko dva milijuna kuna te milijun za ostalu opremu. Mali sobičak, dva sa dva, smješten tik do vjetroturbine, »sobičak« je, sam, vrijedan milijun kuna, u kojem se proučava pohrana viška električne energije proizvedene iz obnovljivih izvora, i njeno ponovno pretvaranje u iskoristivu pogonsku energiju.


   »Kad mreža ne može primiti taj višak, na scenu stupa vodikova tehnologija – višak električne energije elektrolizom se pretvara u vodik, koji se tlači i pohranjuje u spremnike. Obrnutim postupkom, vodik se, kad je potrebno, ponovno vraća u struju«, pojašnjava dekan Perić. Istražuju, kaže, kako povećati efikasnost te pretvorbe, da se u što većoj mjeri smanje njeni gubici, jer je vodik, nema sumnje, gorivo budućnosti. Minhenski gradski autobusi već voze na vodik, a cilj je njemačke vlade do 2020. godine, otkriva dekan, u pogon staviti 600 tisuća automobila na vodik, i tisuću punionica koje će im, putem, služiti.


   Za 50, 60 godina, kaže nam znanstveni dvojac u laboratoriju, sunce i vjetar bit će temeljni izvor energije. Danas sunca koristimo tek dva promila, drugim riječima, tek milijunti dio milijarditog dijela tog golemog izvora energije. Dr. Perić i Vašak, kao i oni koji na scenu stupaju nakon njih, imaju zadatak, nema sumnje, lansirati nas u budućnost.