Dan nezavisnosti BiH

Zemlja uzajamne nemoći: Bosna i Hercegovina podijeljenija nego ikad

Boris Pavelić

Siromašna je gotovo trećina stanovništva, a možda i dvadesetak posto bosanskih ljudi – oko četristo tisuća – nemaju tri pristojna obroka dnevno. U BiH je prije dvije godine devedeset ljudi posjedovalo bogatstvo procijenjeno na – devet milijardi dolara. Za takve su ljude sagrađene palače kupnje u koje pristup ne brane čuvari, nego cijene i stid, ničim zasluženi stid siromašnih



Svak voli onu staru: »Bosno moja, divna, mila/ lijepa, gizdava/u tebi je Sarajevo/šeher sevdaha…«. Ali u šeheru danas sevdisanje trpi, jer noću nema vode. »Zbog kvara na glavnom cjevovodu u ulici Rifata Burđevića doći će do poremećaja u vodosnabdijevanju sljedećih naselja: Boljakov Potok, Briješće i Sokolje. Normalizacija vodosnabdijevanja očekuje se oko 22 sata, saopćeno je iz KJKP ‘Vodovod i Kanalizacija’«. Takva su priopćenja Sarajlijama svakodnevica, navikli su već da »po noći nema vode«. Nema je, jer nitko, godinama, ne rješava problem. Danas, 22 godine nakon rata, nema to više izravne veze s razaranjima – javne službe ne funkcioniraju.


Dapače, one odgovornost javno prebacuju na – građane. U srpnju 2015., sarajevsko »Kantonalno javno poduzeće Vodovod i kanalizacija« objavilo je priopćenje ovakvog naslova: »Zašto je vodosnabdijevanje ugroženo?«. Za pomanjkanje vode, tvrdi se u tom tekstu, »krivi smo svi mi, KJPK VIK, Kanton Sarajevo, građani, odnosno potrošači i korisnici naših usluga«. Građani Sarajeva, dakle, trebali bi prihvatiti odgovornost što javno poduzeće, plaćeno njihovim novcem, nije u stanju isporučiti uslugu – to je razina današnjih javnih usluga u Bosni i Hercegovini. Lako je vama govoriti, odgovorili bi na to vjerojatno iz KJPK VIK, ali znate li vi koliko je nelegalnih priključaka? Uistinu: nenaplaćena potraživanja premašuju 60 milijuna konvertibilnih maraka, oko četvrt milijarde kuna.


Sarajevska je vodovodna mreža doslovno istruljela: 2015., grad je zbog tog propadanja gubio sedamdeset posto vode, danas vjerojatno još i više. I to je jedan od razloga zbog kojih noću isključuju vodu: da se do jutra podzemni rezervoari napune, kako bi sljedećeg dana i slavine mogle biti pune. Pritom, u distributivnoj je mreži još uvijek 170 kilometara cijevi od otrovnog azbesta i cementa… Kada će sve to biti zamijenjeno i osuvremenjeno, nitko ne zna. Riječju, sustav kao da ne postoji: ne postoji već godinama. Zašto? Odgovora nema, nagađa se: najčešće se govori kako se u javnim službama godinama po stranačkome ključu zapošljavaju nestručnjaci, te da je ta negativna selekcija potpuno razorila sustav.


Trećina siromašnih, stotinjak multimilijunera




To je tek jedan od mnogih simptoma krize upravljanja u cijeloj Bosni i Hercegovini. Glavni grad, primjerice, već nekoliko godina muku muči s psima bez vlasnika koji lutaju ulicama, pa često napadaju i ljude. Premda je gradska uprava i iz inozemstva dobila pomoć, teškoće ni do danas nisu posve otklonjene. No kamo sreće da su najveći problem psi lutalice – Bosnu i Hercegovinu sve više pritište – siromaštvo, ozbiljno, donedavno nepoznato siromaštvo koje ljude srozava na rub gladi, pa i ispod njega. Prema procjenama, siromašna je gotovo trećina stanovništva susjedne zemlje, a možda i dvadesetak posto bosanskih ljudi – oko četristo tisuća – nemaju tri pristojna obroka dnevno.



A opet, središte velikih gradova cvjeta. U proteklih nekoliko godina, u petsto metara najužega središta Sarajeva niknuli su velebni neboderi, koji tako bolno odudaraju od neuređenih javnih površina: groteskni, 176 metara visoki toranj Dnevnog Avaza, simbol moći Fahrudina Radončića, političara i medijskog mogula, jednoga od najbogatijih i najmoćnijih ljudi u BiH; sagrađena su dva nebodera Bosmal, BBI centar niknuo je na mjestu nekadašnje Robne kuće Sarajke; posljednji su otvoreni Sarajevo city centar i, preko puta Alta shopping center, mjesta potpuno identična tisućama takvih u bilo kojoj svjetskoj metropoli… U Banja luci i u Mostaru gradi se skromnije, ali skromnije tek onoliko koliko su ti gradovi manji od Sarajeva. »Kome li služe sve te luksuzne trgovine, tko ondje kupuje?«, ne možete se ne upitati, kad znate i vidite kako živi većina ljudi u BiH. Odgovoriti može statistika: prema procjenama tvrtke »Wealth-X«, koja procjenjuje bogatstvo na globalnoj razini, u BiH je prije dvije godine devedeset ljudi posjedovalo bogatstvo procijenjeno na – devet milijardi dolara, što je više od ukupnoga desetogodišnjeg proračuna Republike Srpske. Za takve su ljude sagrađene palače kupnje u koje pristup ne brane čuvari, nego cijene i stid, ničim zasluženi stid siromašnih.


Pismo mladom Rambu


»Siromaštvo je neodvojivo od bogaćenja. Opća nesposobnost da se razumije sadašnje stanje ove zemlje, to duhovno siromaštvo, povezani su s nemogućnošću da se stanje poboljša na dobro ljudi«, kazuje o takvoj situaciji za naš list sarajevski pisac Nenad Veličković, autor potresnih, uvelike autobiografskih ratnih priča i romana. Veličković, samozatajan i često autoironičan, ali nikad depresivan i očajan Sarajlija, ima itekakvog prava da govori o svome gradu i o svojoj zemlji: početkom 1992, uoči napada na grad, u njegovoj tridesetoj, bili su mlada obitelj, supruga je čekala dijete. »Mogli smo otići. Ali, mislili smo, ma neće biti rata, nemoguće je da to bude nešto ozbiljno; ako ga i bude, neće dugo trajati.



Pa onda, ne možemo nekome na teret, ozbiljni smo ljudi. Roditelji su mi bili ovdje, zar njih da ostavim? Pa i psa imamo, godinu dana je star, zar ćemo njega na ulicu? Danas, ti razlozi možda izgledaju banalni, ali bili su to, vjerujte, dobri ljudski razlozi«, s nekim suzdržanim osmijehom pripovijeda Veličković. U Armiju BiH mobiliziran je u krajem lipnja 1992. Demobiliziran – četiri godine kasnije. Što je proživio, on i njegovi sugrađani, piše u njegovim knjigama: »Đavo u Sarajevu«, »Konačari«, »Sarajevski gastronauti«…


Prije desetak dana, Veličković je na pescanik.net objavio »Pismo mladom Rambu«, tekst koliko kratak, toliko potresan, ilustriran fotografijom invalida bez noge. Gorak je to, a opet human, upravo vapijući tekst, u kojemu ratni veteran, koji se bogme nagledao patnje, opominje mlade koji se opijaju ratnim fantazijama. »Vidim na fejsbuku da voliš svoj klub kao svoju zemlju i da o pištoljima i motorima znaš više nego o padežima i kontracepciji. Čitam i da nisi pičkica koja se boji rata. Ako sutra zapuca, prvi si u stroju«, započinje Veličković, da krene nizati slike ratnog užasa, besmisla i poniženja: »Iako ti ne vjeruješ da Rambo može poginuti, pokušaj ipak zamisliti svoju humku na nekom vojničkom groblju.



Trava kao na Vimbldonu, vječna vatra, vječna voda, zastave, mesing i mramor, đačke ekskurzije i časovi istorije, a onda se promijeni vlast, pa sve to zaraste u korov, utone u blato, ispuca pod ledom, ili poleti s dinamitom«. I završi ovako: »Vidim, imaš na fejsbuku nekoliko hiljada prijatelja, mnogo među njima djevojaka, opčinjenih tvojom muškošću. Koliko će ih, računam, ostati bez očeva i braće, koliko bez prijatelja i komšija, koliko će ih trčati s krvavim zavežljajima, koliko ležati na betonu iza bodljikave žice, da bi im se ti sutra smješkao sa izbornih plakata?«


Nemir u zraku podsjeća na 1992.


Nikakav konkretan događaj, kaže nam Veličković, nije ga potaknuo da napiše tu mučnu opomenu. »Tek, nešto u zraku, neki nemir, nešto što me podsjetilo na završetak zime i početak proljeća 1992., kad nisam vjerovao da se nešto takvo može desiti, kad sam mislio da je to nemoguće, da ljudi ne mogu biti tako glupi… Možda i ovo, što se posljednjih mjeseci sve više zaoštrava, ta nervoza političara, to njihovo upinjanje da pod svaku cijenu ostanu na vlasti… A to mogu samo tako što proizvode mržnju i zaoštravajući sukobe… Ta njihova nemogućnost da riješe bilo koji problem…


Sve me to podsjetilo na 1992.«, kazuje nam Nenad, dok šetamo lijepim večernjim ambijentom sarajevskog gradskog šetališta, večer uoči 1. ožujka, Dana nezavisnosti BiH. Dana nezavisnosti? Milorad Dodik nazvao ga je »provokacijom i uvredom«, Republika Srpska demonstrativno ga je ignorirala. U Sarajevu i bošnjačkim dijelovima Federacije BiH proslavljen je svečano, kao da RS ne postoji, akademijama, koncertima, obljetnicama i neradnim danom. Hrvati nisu znali što bi: njihov član Predsjedništva BiH Dragan Čović čestitao je i došao na prijem, ali neradnog dana nije bilo. Ove godine, možda naglašenije no ikad, Dan nezavisnosti BiH pokazao je da intuicija uistinu znade pogoditi bit: to »nešto u zraku, neki nemir«, uistinu u Bosni podsjeća na ’92.


Cesta ljepote i apsurda


E, ali opet svak voli onu staru: »U tebi su gore mnoge/gore visoke/i studene izvor vode/Bosne ponosne…« Vlašić jedna je od tih gora. Ispriječen usred Bosne, između Travnika i Banja Luke, premošten cestom što spaja Federaciju i Republiku Srpsku, i najkraći je put od Banja Luke do Sarajeva, Vlašić je nigdina na kojoj se, u istome, ljeska sva ljepota i sav apsurd te teške zemlje Bosne. Iz Sarajeva kad krenete prema Zenici – novim autoputem koji, ma koliko kratak, poput melema djeluje na iscrpljene tamošnje ljude – pa lijevo, preko Lašvanske doline gdje se ratne traume bizarno miješaju s uspješnom trgovinom, proći ćete Travnik, ratom i siromaštvom uništeni prelijepi andrićevski Travnik, pa doći u Turbe, gdje uščuvani križevi krajputaši svjedoče da je i taj kraj, zulumima usprkos, sačuvao svoje katolike.



Tu se skreće desno, u Vlašić, prema skijalištima, i dalje, za Banja Luku. Čaroban je to kraj: na izlazu iz Travnika, stiješnjenog u uskoj dolini, puknut će pogled na bajkovitu vizuru moćnog Vlašića u snijegu i magli, u nijansama od blještavo bijele do mračno sive, a probija se kroz to prozirno plavetnilo vedroga neba… »Vozači oprez, u dužini od 22 kilometra oštećen kolnik«, odmah ćete naletjeti na upozorenje. 22 kilometra? Cesta je, svjedočimo, opasna cijelom dužinom, sve tamo dok se ne spustite na drugu stranu, u dolinu Vrbasa nadomak Banja Luke, ugrožena odronima, poderana rupama, propala urušavanjima, nezaštićena srušenom ogradom… Voziti valja oprezno, lako se tu nastrada. Odjednom sniježi – visoko je. Ljudi na cesti nema, vlašićka su skijališta prazna. A one »studene izvor vode« iz davne lijepe pjesme, česme duž puta, i one su, kao i sve drugo u toj zemlji, obilježene nacionalno, što i ne bi moralo biti loše, kada se već unaprijed, nakon svega, ne bi čitalo kao neprijateljstvo: na bosanskoj strani Vlašića, s juga, česme su obilježene imenima poginulih i gravurom Bosne i Hercegovine u cjelovitim granicama; sa sjeverne strane, kad prođete granicu entiteta, eno česmi posvećenih srpskim borcima za otadžbinu…


Stvari koje valja čuvati


A dolje, u Banja Luci – srpske zastave. Srpske zastave na svakom koraku. Da Dan nezavisnosti, kada smo prolazili, radio Republike Srpske činio je što je mogao da obezvrijedi datum kada je, 1992., većina Srba u BiH bojkotirala referendum o nezavisnosti i 62 posto glasova »za«. Za vladajuću politiku u Republici Srpskoj, Dan nezavisnosti je početak rata – tog je dana na Baščaršiji u Sarajevu, tijekom pravoslavne svadbene svečanosti, ubijen otac mladoženje Nikola Gardović, što srpska politika danas interpretira kao okidač za rat u Bosni i Hercegovini, ignorirajući sve što se dotad dogodilo, i u Hrvatskoj i u BiH. Tako ćete se, htjeli-ne htjeli, u susjednoj zemlji uvijek, ovako ili onako, vratiti na sveprisutnu, apsurdnu, neproduktivnu i štetnu politiku.


Čak i autoceste, kojih je nekoliko desetaka kilometara sagrađeno u RS, a nekoliko desetaka u Federaciji, podsjetit će vas na izostanak dogovora, jer RS ne gradi prema Sarajevu, a Federacija ne gradi prema Banja Luci. Otkud, u svom tom čemeru, ljudima snaga da ustraju? Veličković inspiraciju nalazi u idealima ravnopravnosti i ljudskog razumijevanja, u odbacivanju nacizma i šovinizma, u NOB-u, antifašizmu i jednakosti. »Ma koliko se o tome nekad pretjerivalo, hodali su ti ljudi po Sutjeskama, jeli korijenje, smrzavali se, marširali po Igmanu, ostajali bez prstiju, gladni, žedni, ranjeni, u strahu, pa onda, ako dijelim njihove vrijednosti, moram priznati da je meni mnogo lakše nego njima. Stid bi me bilo reći da vjerujem u jednakost, ravnopravnost i bratstvo, pa se onda žaliti na to što iza ponoći nemam vode. S druge strane, tri godine u ratu nismo imali ni vode ni struje, velika je to škola bila, jer sam naučio u što se ljudsko društvo može pretvoriti…


I sad zato znam da i ovdje ima vrijednih stvari koje valja čuvati. Nema tu, jednostavno, velikog izbora: čovjek je naprosto takav«, kaže Veličković. Iluzija nema nikakvih: »Ne gajim naivne ideje da ću za svog života vidjeti bitno poboljšanje, ako i ikakvo, i da će pobijediti ideje koje zagovaram. Ali naprosto, nemam izbora. To sam ja«, kaže pisac koji ne odustaje od pokušaja da vlastitu zemlju učini mjestom s manje mržnje i manje nepovjerenja, a da mlade, koje na fakultetu podučava, osokoli, da ih uputi i da im pomogne, jer su »višestruko razočarani načinom na koji je moja generacija uredila ovu zemlju, kao potpuno nefunkcionalnu zajednicu, kao mjesto stalnog straha, nepovjerenja, nerazumijevanja, zaziranja, opreza, nezadovoljstva, mržnje, nesposobnosti da se zaključe priče iz devedesetih…« A opet, svemu tome usprkos, svak voli onu staru: »Bosno moja, divna, mila/ lijepa, gizdava/u tebi je Banja Luka/uzdah momaka…« Uzdah, da, dragi čitaoče, uzdah…