Zelenski, Zelenski, Zelenski...

ZEMLJA U OBRUČU Ukrajincima je dosta straha, sve nade polažu u ‘slugu naroda’

Ladislav Tomičić

Foto Ladislav Tomičić

Foto Ladislav Tomičić

Zelenski, Zelenski, Zelenski, Porošenko..., brojila je glasačke listiće predsjednica biračkog odbora u Čudnivu, a mi smo šetali hodnicima škole i na zidovima gledali slike tenkova, skice naoružanja i upute kako se baca bomba. Na pročelju škole dvije su mramorne ploče, a na njima dva mlada lica pod šljemovima. To su bivši učenici ove škole koji se u Čudniv neće vratiti



Zelenski, Zelenski, Zelenski, Porošenko, Zelenski, Zelenski, Zelenski, Porošenko…, glas djevojke koja je glasno brojila glasove odjekivao je hodnikom škole, jednim od biračkih mjesta u Čudnivu. Čudniv niti je selo niti gradić, u njemu živi oko šest tisuća ljudi, pripada Žitomirskoj oblasti i nalazi se 150 kilometara zapadno od glavnog ukrajinskog grada Kijeva. U Čudnivu smo dočekali izbornu noć u kojoj je Ukrajina dobila novog predsjednika – Vladimira Aleksandrovića Zelenskog.


Cijeli taj dan, od ranog nedjeljnog jutra do ovog trenutka kad birački odbor na spojenim školskim stolovima broji glasačke listiće, proveli smo obilazeći biračka mjesta Čudnivskog rejona, zabačena sela u ukrajinskoj ravnici bogatoj šumom i plodnom zemljom, sela obilježena sivim pečatom siromaštva.


– Zelenski, Zelenski, Zelenski, Porošenko…, ponavljala je glasno djevojka i svima je već bilo jasno da aktualni predsjednik države Petro Oleksijovič Porošenko u Čudnivskom rejonu uvjerljivo gubi izbore. Ništa bolje Porošenko nije prošao niti u ostatku zemlje. Rezultat je za njega na kraju bio porazan: Zelenski 73,22 – Porošenko 24,45 posto glasova.


Jutro na tržnici u Žitomiru




Subota na tržnici u gradu Žitomiru otvara se u osam sati ujutro. Stižemo deset minuta ranije i pažnju nam privlači gužva: dvadesetak do trideset mladih ljudi, tinejdžera i tinejdžerica, gura se i stišće pred zatvorenim vratima trgovine. Na trgovini je veliki natpis: Second Hand – EuroShop Obnova. Kad se trgovina otvori, svi će nahrupiti unutra. U ponudi je nošena europska odjeća. Žitomir je grad u kojem živi 300 tisuća stanovnika.


Na prvi pogled siv, sumoran i siromašan, ali već za dva dana, nakon što obiđete sela Čudnivskog rejona, izgledat će vam kao New York. Tržnica je podijeljena na dva dijela. U jednom je jeftina odjeća renomiranih krivotvoritelja adidasa, nikea i drugih svjetskih brendova, a u drugom povrće, meso, riba i sve što se već na tržnici može naći. Bilježimo: kava – 1,2 kune, salame – od sedam do dvadesetak kuna po komadu, riječna riba – od osam do dvadesetak kuna po kilogramu, jabuke – 1,3 kune za kilogram…. Iz okolnih sela seljaci donose poljoprivredne proizvode, u jednom paviljonu prodaje se živa riba, živi zečevi, žive kokoši i patke zbijene u metalnim kavezima…


Nekoliko trgovina nudi isključivo maskirnu odjeću i vojne čizme. »Kamuflaž« je općenito u modi, što podsjeća da se na istoku zemlje vodi neproglašeni rat s proruskim separatistima. Rat u kojem mladi taksist što nas je dovezao na tržnicu ne želi sudjelovati. Ne želim poginuti za domovinu za 300 eura, rekao je. Toliko u Ukrajini iznosi vojnička plaća. Tek je nešto viša od prosječne plaće u Žitomiru. Minimalna plaća u gradu je oko 120 eura.



Na jutarnjem suncu, kraj štandova i malih trgovina, drijema nekoliko uličnih pasa. U dijelu tržnice gdje prodaju polovne rezervne dijelove za sve i svašta odvija se politička prepirka. Čujemo dva prezimena, Zelenski i – Kolomoyski. Čovjek koji ih žučno, u nekoliko navrata dobacuje svome kolegi sa susjednog štanda očito ne dijeli političko mišljenje većine Ukrajinaca u odabiru između Zelenskog i Porošenka. Koliko možemo razumjeti, on svom kolegi pokušava dokazati da će Zelenski upropastiti Ukrajinu. 


Najvažnije – ne upropastiti Ukrajinu. Bilbordi s ovim natpisom jedini su propagandni materijal koji smo dva dana uoči izbora vidjeli na ulicama Ukrajine. Nisu potpisani, ali svi znaju da su dio Porošenkove kampanje. Aktualni predsjednik birače je plašio političkim neiskustvom Vladimira Zelenskog i njegovim vezama s ukrajinskim oligarhom Igorom Kolomoyskim. Zelenski je, naime, čovjek u ranoj srednjoj dobi, ima 41 godinu, po profesiji je glumac i vlasnik je male producentske kuće. Producirao je popularnu seriju »Sluga naroda« u kojoj je glumio glavnu ulogu – ulogu predsjednika Ukrajine. Riječ je o komediji, političkoj satiri koja je emitirana do prošle godine. Seriju je otkupio TV kanal u vlasništvu oligarha Kolomoyskog, onoga čije ime je spomenuto u prepirci na žitomirskoj tržnici.



Njegovo bogatstvo procjenjuje se na 1,5 do tri milijardi dolara. Radi s naftom, financijama, avioindustrijom i medijima. Kolomoyski živi u Švicarskoj, ima ukrajinsko, ciparsko i izraelsko državljanstvo. Usput rečeno, prema ukrajinskom zakonu nije dozvoljeno imati dvojno državljanstvo, ali kad su ga pitali za ovo, oligarh je odgovorio: da, zabranjeno je imati dvojno državljanstvo, ali o trojnom državljanstvu u zakonu ništa nije rečeno. Vladimira Zelenskog financira oligarh Kolomoyski, a on je u vezi s Vladimirom Putinom. Iza Zelenskog stoje mračni ruski interesi. Tako je birače plašio Porošenko, ali prijetnje nisu dale rezultate.



Predsjednik iz komedije s TV ekrana zaista je postao predsjednik države. Svoju stranku nazvao je po imenu serije: Sluga naroda. Međutim, stranku je osnovao samo formalno. Pripremu za kampanju odradio je preko nevladine organizacije koju je osnovao i nazvao je »Z komanda«. Odbio je Porošenkove tvrdnje da je politički povezan s oligarhom. Odbio ih je i sam oligarh Kolomoyski. Za ukrajinsku ispostavu BBC-a on je rekao: »TV kuća u kojoj sam dioničar ima ugovorni odnos s produkcijskom kućom u njegovom vlasništvu. To je naša jedina veza. Drugih zajedničkih poslova nemamo.«


Mit o revoluciji


Petro Porošenko vjerovao je da će Ukrajinu dobiti još jednom na svoju stranu, ako je uspije uplašiti. Jedan od predizbornih plakata aktualnog predsjednika prikazivao je njegov profil sučeljen s profilom Vladimira Putina. Ispod je pisalo: 21. travnja – odlučujući izbor. Još u siječnju, kad je najavio da će sudjelovati u predsjedničkoj utrci i tražiti drugi mandat, njegov tim izišao je sa sloganom: Ili Porošenko, ili Putin. Na društvenim mrežama slogan je dočekan ruganjem: Zna li Putin da ima izbore u travnju? Nakon revolucije na Majdanu, Ukrajinci se više ne boje političara. Ne boje se ničega. Tako nam je uoči izbora rekla Ina, žena koja nas je vozila od Kijeva do Žitomira.



Vladimir Zelenski u kampanji je govorio populistički, obećavao bolji život i rješavanje problema na koje se s predsjedničkim ovlastima ne može utjecati. Politički analitičari pisali su da Zelenski o politici zna premalo, da obećanja koja daje ne može realizirati, ali biračko tijelo za to nije marilo. Nizak životni standard, sveprisutna korupcija, velik jaz između manjine koja se uspjela obogatiti i velike većine koja živi u siromaštvu – sve to išlo je na ruku glumcu koji je svoju televizijsku ulogu poželio odigrati u životu. Za Porošenka su glasali biznismeni, reći će nam jedan od ljudi s kojima smo dan nakon izbora razgovarali u Žitomiru.



Kakav će biti Zelenski, to ćemo vidjeti, odgovarali su Ukrajinci i Ukrajinke na naša pitanja o novom predsjedniku. Porošenko je za njih lice Ukrajine koje se mora umiti. U prazan okvir što ga je ponudio Zelenski svako je mogao upisati što je poželio: završetak sukoba na istoku, obračun s korupcijom, veće mirovine, veću plaću… Nada koju su Ukrajinci i Ukrajinke vidjeli u Zelenskom ispostavila se profitabilnijom političkom robom od mita o revoluciji na kijevskom Maidanu i »nebeskoj stotini« koja je tamo ostavila živote. Taj mit Porošenko je brižno ugrađivao u temelje »europske Ukrajine« i svoje predizborne kampanje, nastojeći ga politički kapitalizirati. Uzalud je aktualni predsjednik na posljednjem predizbornom mitingu, neposredno pred sučeljavanje koje je upriličeno na Olimpijskom stadionu, predstavio zastave »heroja Majdana« i vikao »slava Ukrajini«, »slava naciji«…



U četiri godine njegovog mandata Ukrajinci i Ukrajinke su se naslušali priča o Europskoj uniji i NATO-u, dočekali su decentralizaciju zemlje za koju je Porošenko vjerovao da će biti dobar izborni adut, ali ništa od toga nije dalo dovoljno konkretan rezultat. Nakon što smo iz Kijeva otputovali u Žitomir, taj četverogodišnji prazan hod mogao se vidjeti na svakom koraku. Kijev je veliki, vibrantan grad osvijetljen neonskim reklamama. U njegovom centru i na periferiji niču novi neboderi, na kijevskim ulicama može se vidjeti priličan broj turista, plaća je viša nego u ostatku zemlje, a u boljim četvrtima parkirane su limuzine najviše klase. Po Kijevu se ne može suditi kako živi Ukrajina.


Slike iz provincije


Najrealnija slika Ukrajine, vjerujemo, jeste ona kakvu nude gradovi poput Žitomira, gdje ulicama kruži i neobično veliki broj prastarih lada, moskviča, volgi i kamiona iz sovjetskoga vremena, a trošne zgrade s kojih fasade otpadaju u krpama farbaju se bojom kako bi bile ugodnije oku. Zasigurno realnija slika Ukrajine od one što je neupućenom namjerniku nudi Kijev jesu gužva tinejdžera pred trgovinom rabljene europske robe, trošna odjeća njihovih roditelja na žitomirskoj tržnici i duboke rupe u asfaltu široke ceste od Žitomira do Čudniva, kojih je u tolikom broju da ih ne može izbjeći niti najbolji vozač.


U selima Čudnivskog rejona, pak, naći ćete najsiromašniji sloj stanovništva. Seljaci žive u starim, trošnim kućama, koje su obavezno pokrivene azbestnim pločama. Kroz svako od tih sela u vrijeme Sovjetskog Saveza pružena je široka cesta, a uz cestu možete vidjeti te trošne kuće čije su dvorišne ograde obojene jarkim i veselim bojama, zatim ostatke kolhoza, ugašenih fabrika i trošnih domova kulture. Na cestama nisu rijetkost zaprežna kola, a prosječan automobil očigledno je luksuz, koji sebi tek rijetki mogu priuštiti. U Chudnivskom rejonu turista nema i stranac je tamo prava atrakcija.



Na svakom biračkom mjestu dočekali su nas sa znatiželjom djece i dobrodošlicom najboljih domaćina koje možete naći. Probajte naše specijalitete, naš kraj je poznat po gljivama i morate malo ponijeti tamo gdje idete, imamo ih sušene. Dajte da se fotografiramo zajedno. Svakako nećete otići prije nego što pojedete. Uzmite kavu ili čaj, imamo u našem kraju ljekovite trave koje otkupljuju u Žitomiru, a prodaju se čak u Kijevu i dalje… Tako će vas nuditi žene iz biračkog odbora u Romanovu, selu koje se nekoć zvalo po Feliksu Dzeržinskome, osnivaču tajne sovjetske službe »Čeka«, pa je u procesu dekomunizacije vratilo ime koje je nosilo prije ere sovjeta.



Inače, gotovo svi birački odbori koje smo obišli sastavljeni su u velikoj većini od ženskih članova. Naši muškarci ne vole raditi s papirom i olovkom, objasnit će nam jedna od predsjednica biračkog odbora s kojima smo razgovarali. Uz put ćemo, u gotovo svakom selu, zamijetiti velike spomenike herojima Drugog svjetskog rata, niti jedan od njih nije srušen, za razliku od spomenika Lenjinu, od kojih su, gdje god ih je bilo, ostali samo oronuli postamenti.


Na sve strane oko sela pruža se plodna ravnica, ali ta plodnost bogatstvo donosi nekom drugom, nekom iz otmjenog dijela kijevskog Podola, pred čijom kućom je parkirana limuzina najviše klase. Kad na jedno mjesto saberete sve osmijehe i lijepe riječi što ste ih dobili po biračkim mjestima provincije i siromaštvo koje se niti krije, niti se može sakriti, i vi ćete poželjeti u mladolikom licu novog predsjednika Vladimira Zelenskog vidjeti nadu za Ukrajinu i njezine ljude. Međutim, svi znamo kako se ta priča završava.


Mladići pod šljemovima


Zelenski, Zelenski, Zelenski, Porošenko…, brojila je glasačke listiće predsjednica biračkog odbora u Čudnivu, a kad ih je prebrojila i kad se trojka iz biračkog odbora spremala glasove nositi pred oblasnu komisiju, mi smo šetali hodnicima škole i na zidovima gledali slike tenkova, skice koje prikazuju dijelove različitog naoružanja i upute kako se baca bomba. Nisu li ove slike previše za djecu, pitali smo članicu biračkog odbora koja u školi inače radi kao profesorica ukrajinskog jezika.



Tako ih pripremamo za vojnu službu odgovorila je. Bio je to još jedan podsjetnik da daleko na istoku traje sukob, koji svakodnevno kljuca živote ukrajinskih mladića. Na pročelju škole dvije su mramorne ploče, a na njima dva mlada lica pod šljemovima. To su bivši učenici ove škole koji se u Čudniv neće vratiti. Zemlja koju povijest nije mazila, koja u povijesnu memoriju ima upisane pogrome s početka dvadesetog stoljeća, zatim hlodomor, holokaust, čvrstu ruku Sovjetskog Saveza i postkomunističku eru obilježenu poslovičnom pljačkom i propadanjem, nastavlja povijest ispisivati krvlju svojih dječaka.



Tako pisane povijesti svima je u Ukrajini već odavno dosta i preko glave. Svima je tamo jasno da Krim od Rusa neće dobiti nazad, da revolucija na kijevskom Maidanu – koju su na ulicama zajedno dizali kijevski studenti, liberalni intelektualci i najekstremnija nacionalistička udruženja – nije donijela ono što svi u Ukrajini žele, a to je bolji život. Onakav kakav se, vidjeli su na televiziji, vodi na zapadu, u Europi koja ih je najprije godinama držala na čekanju, da bi ih u kritičnom trenutku za svoj politički račun podržavala u nastojanju da se istrgnu iz zagrljaja ruskog medvjeda. Unatoč svemu tome, Ukrajina nije zemlja bez osmijeha i vjere da će to bolje jednom doći, možda čak i do Čudnivskog rejona.