Lanjska pobjeda Emmanuela Macrona u Francuskoj i četvrti mandat Angele Merkel u Njemačkoj pobudili su nadu da će osovina Merkel – Macron pokrenuti obnovu Europske unije, koja će biti kadra suprotstaviti se radikalima i populistima. No čini se da je francusko-njemačka osovina zaglavila i prije nego što je profunkcionirala. Njemačko-francusko savezništvo nije samo još jedno savezništvo dviju europskih zemalja, već savezništvo dviju najvažnijih europskih članica, koje je ugrađeno u temelje ujedinjene Europe.

Francuska ministrica europskih poslova Nathalie Loiseau nedavno je u Novom listu konstatirala kako sve europske zemlje prepoznaju da se u EU ništa ne događa ako francusko-njemački par nije aktivan. Nijednu važniju odluku u Bruxellesu nije moguće donijeti ako se o njoj prethodno ne usuglase Berlin i Pariz. Zato se prije svih europskih sastanaka i summita održavaju francusko-njemački susreti na vrhu, na kojima čelnici dviju vodećih europskih članica usuglašavaju buduće europske odluke. I zato nakon svakih izbora u Njemačkoj i Francuskoj novoizabrani čelnici najprije odlaze u Pariz odnosno Berlin, podvlačeći tako važnost njemačko-francuskog savezništva za jednu, odnosno drugu zemlju.

Prije skoro godinu dana, u vrijeme uvjerljive pobjede Emmanuela Macrona nad desničarkom Marine Le Pen, činilo se da njemačka kancelarka u mladom i karizmatičnom francuskom lideru napokon dobiva ravnopravnog partnera, koji je usto i proeuropski entuzijast. Temeljni problem francusko-njemačke osovine proteklih godina bila je njezina neuravnoteženost, s obzirom na to da je gospodarska kriza Njemačku pretvorila u vodeću gospodarsku i političku silu Europe, dok je Francuska, pogotovo u usporedbi s Njemačkom, gospodarski i politički oslabila. Njemačka je za ravnopravan odnos bila prejaka, a Francuska preslaba. Situacija se dodatno zakomplicirala Brexitom, budući da odlazak Velike Britanije iz Europske unije dodatno narušio europsku ravnotežu. Odlazak Londona iz trokuta Berlin-Pariz-London ponovno prenaglašava snagu Berlina u odnosu na oslabljeni Pariz.

No onda se dogodio neočekivan preokret. Nakon što je njemačka kancelarka godinama čekala snažnog i proeuropski nastrojenog francuskog predsjednika – a Macron je već četvrti francuski predsjednik u njezinom kancelarskom mandatu – Macron je nakon njemačkih izbora prošle jeseni mjesecima morao čekati na formiranje njemačke vlade. Štoviše, na novu njemačku vladu nisu čekale samo Njemačka i Francuska, nego i cijela Unija, s obzirom na to da bez aktivne njemačke kancelarke i cijela Europa stoji. Bez obzira koliko bili važni i hitni, svi europski problemi stavljeni su još prošle godine na čekanje, jer nijedna važnija odluka nije mogla biti donesena prije formiranja njemačke vlade.

Slaganje u Berlinu trajalo 170 dana

Nikad se u poslijeratnoj Njemačkoj nije dogodilo da je postizborno pregovaranje i slaganje vladajuće koalicije trajalo čak 170 dana. Angela Merkel, do jučer neprikosnovena vladarica Europe, osvojila je svoj četvrti mandat, ali je u njega ušla bitno oslabljena, i to nakon višestrukih kompromisa, što je ugrozilo njezinu poziciju i u stranci i u zemlji. A to se onda, dakako, reflektiralo i na njezin oslabljeni utjecaj u EU. Pojava mladog i ambicioznog Macrona samo je dodatno utjecala na ovu percepciju. Merkel je na odlasku, a Macron, u kojem europski entuzijasti vide ni manje ni više nego spasitelja Europe, pripada budućnosti Europe.

U početku se činilo da će Merkel i Macron odlično surađivati, no njihov medeni mjesec nije trajao dugo. Francuski predsjednik koristi svaku priliku kako bi naglasio svoju ideju obnove Europske unije. On o Europi i njezinoj budućnosti govori s oduševljenjem, tvrdeći da se mora dogoditi »ponovno rođenje Europe pod vodstvom njezinih naroda« i da se moraju prevladati podjele »između sjevera i juga, istoka i zapada, mlade i stare Europe«. Macronov govor u Europskom parlamentu u Strasbourgu ovih dana logičan je nastavak njegovog prošlogodišnjeg proeuropskog govora na Sorboni. Govor u Strasbourgu pokazao je da Macron ne gubi entuzijazam kada je budućnost Europe u pitanju. Obnova Europe jedan je od njegovih glavnih ciljeva, zbog kojih je ovaj političar dočekan s većim oduševljenjem izvan Francuske, nego u samoj Francuskoj, pogotovo nakon prvih poteškoća pri provođenju zahtjevnih reformi u zemlji.

Jasno je, međutim, da Macron ne može sam obnoviti Europu. Povijest nas uči da svi pojedinačni pokušaji preuređenja Europe od strane europskih sila, bez obzira radi li se o Francuskoj ili Njemačkoj, završavaju tragično. Za Europu i europski projekt uvijek je bilo važno da ne ovisi samo o jednoj zemlji i jednom čovjeku, jednom vođi, pa makar to rezultiralo i zajedljivim primjedbama o Europi »koja nema svoj telefonski broj«, jer Europa nema neupitnog lidera.

»Reformator« Europe nailazi na prepreke

Da bi reformirao Europu, Macron za svoje ideje mora najprije pridobiti Njemačku, a potom i ostale europske članice. A upravo na tom planu stvari su se počele komplicirati. Macron je dosad dobivao veliku potporu za svoje proeuropske ideje, njegov govor na Sorboni i u Strasbourgu izazvali su oduševljenje u Europi, ali radilo se o načelnoj potpori. Kada je riječ o realizaciji njegovih ideja, situacija uopće nije tako jednostavna. Macron je sve usamljeniji. Između Macrona i Merkel počele su se pojavljivati prve velike pukotine, koje su se i ranije naslućivale. Dok je Macron pompozan i sklon velikim riječima i širokim potezima, Merkel je, kao i obično, sklonija politici malih koraka. Kloneći se velikih izjava i ishitrenih poruka, ona je načelno podržala Macronov prijedlog »obnove Europe«, a ta je potpora čak zapisana i u njemačkom koalicijskom ugovoru, no kada se dođe do konkretnih koraka, gospodarske i fiskalne politike, oduševljenje na njemačkoj strani naglo jenjava.

Tako su sve njemačke vladajuće stranke suzdržane prema Macronovoj ideji obnove eurozone, koja uključuje i poseban proračun i ministra financija eurozone. Iako kancelarka Merkel nevoljko pristaje na ublaženu verziju ovog prijedloga, njezina stranka (CDU) i bavarski CSU toj važnoj reformi otvoreno se suprotstavljaju. Ni u SPD-u nisu više zainteresirani za taj projekt, iako su se kancelarka i čelnica CDU-a i tadašnji šef SPD-a Martin Schulz bili dogovorili da će Njemačka sudjelovati u raspravi o obnovi eurozone. Pokazalo se, naime, da je odlaskom Schulza s mjesta predsjednika SPD-a u toj stranci nestao i interes za Macronovim planom obnovu eurozone, jer su njemački socijaldemokrati, baš kao i konzervativci, poslovično podozrivi prema svakom pokušaju »prebacivanja tereta na njemačke porezne obveznike«. To će, plaše se u Njemačkoj, značiti i više njemačkog novca za siromašnije članice. U tom pogledu, što dobro znamo još iz vremena krize u Grčkoj, u Njemačkoj nema nikakve razlike između desnog i lijevog političkog pola. Njemačka se plaši da bi popuštanje kada je riječ o granici državnog deficita u okviru Pakta stabilnosti eurozone samo otvorilo nove probleme. Zato u Njemačkoj stalno naglašavaju kako prije uspostavljanja zajedničke odgovornosti na razini monetarne unije valja smanjiti rizike i srediti bilance u bankama.

Eurozona nije otporna na krize

Da se Berlin i Pariz razilaze oko ovog pitanja potvrdio je i ovotjedni susret Macrona i Merkel u Berlinu. Dok Macron zagovara cjelovitu obnovu EU nakon Brexita, a u toj obnovi ključno mjesto pripada reformi eurozone, uz ministra financija eurozone i zaseban proračun, kancelarka Merkel smatra da sve članice EU najprije moraju osnažiti svoju konkurentnost. Eurozona, kako kaže, još nije dovoljno otporna na krize. Dok Macron govori o obnovi Europe i reformi eurozone, Merkel i dalje inzistira na jačanju konkurentnosti, najavljujući da bi dogovor oko ovog pitanja trebao biti postignut prije lipanjskog summita EU.

I nije samo Njemačka protiv Macronovih reformi. Osam sjevernih članica Unije – Danska, Estonija, Finska, Irska, Litva, Latvija, Nizozemska i Švedska – protive se francuskim prijedlozima reforme eurozone. Sjeverne članice skeptične su kada je riječ o »dalekosežnom prenošenju nadležnosti na europsku razinu«, smatrajući kako bi donošenje odluka u ovim pitanjima trebalo ostati »čvrsto u rukama država članica«.

Iako Njemačka nije formalno podržala osam sjevernih članica, one govore ono što misli i Njemačka: da snaga eura ovisi o mjerama na nacionalnoj razini i o poštivanju europskih pravila o javnom dugu i proračunskom deficitu.

Povratak na svjetsku vojnu pozornicu

Zanimljivo je, međutim, da se prvi veliki razdor između Macrona i Merkel dogodio kada je Macron odlučio iskoristiti još uvijek respektabilnu francusku vojnu silu za povratak Francuske na svjetsku pozornicu, a time i za učvršćenje vlastitog predsjedničkog položaja. Upravo je Macron, kako je ovih dana sam uvjeravao, nagovorio američkog predsjednika Donalda Trumpa na bombardiranje Sirije zbog navodnog korištenja kemijskog oružja u Dumi.

Iako je njemačka kancelarka podržala napad na Siriju, ocijenivši da je bio »potreban i primjeren«, jer su udari protiv sirijskog režima demonstrirali »međunarodnu osudu upotrebe kemijskog oružja i upozorili sirijsku vladu da ga više ne koristi«, Berlin je odbio sudjelovati u američko-francusko-britanskom bombardiranju Sirije, i to s argumentom da Njemačka nije članica Vijeća sigurnosti UN-a. To je dovelo do paradoksalne situacije: Francuska s Velikom Britanijom, koja okreće leđa Europskoj uniji, i Trumpovom administracijom, koja priželjkuje urušavanje Unije, pokreće vojnu akciju protiv Sirije, u kojoj Njemačka, strateška francuska saveznica, ne želi sudjelovati.

Njemačka je tako ostala tradicionalno suzdržana kada je riječ o korištenju vojne sile, što se ne može reći za tradicionalno ratobornu Francusku, uz Britaniju jedinu europsku vojnu silu u pravom smislu te riječi, koja se ne libi vojnih akcija i ratova.

Macron očito želi ostaviti dojam odlučnog i samouvjerenog lidera, kojemu je pozornica cijeli svijet. On, za razliku od svog prethodnika Françoisa Hollandea, koji je s tadašnjim američkim predsjednikom Barackom Obamom ustuknuo pred Bašarom al Asadom, ne želi dići ruke od Sirije, premda američko-francusko-britansko bombardiranje položaja u Siriji ne samo da neće riješiti sirijski problem, nego će ga možda još i dodatno zakomplicirati.

Macron pred sobom ima druge ciljeve. On mora djelovati i mora pokazati prve rezultate, suočavajući se sa sve većim nezadovoljstvom i nepopularnošću kod kuće. Dok u Europi u njemu vide novu zvijezdu na europskom nebu i »spasitelja« Europe, kod kuće ga optužuju da nema dodira s običnim Francuzima. Većina Francuza smatra da njegova vladavina ide na ruku samo bogatima. Macron se kod kuće suočava s ozbiljnim izazovima, štrajkovima i prosvjedima. Unatoč njegovim europskim ambicijama, Macronova politička sudbina bit će odlučena u Francuskoj, a Marcronov eventualni neuspjeh kod kuće Europu stavlja pred još veća iskušenja. Jer što je alternativa? I tko će onda zaustaviti Marine Le Pen?