Reuters
Ako i dođe do izravnog vojnog okršaja, unatoč stalnim i sve opasnijim »bliskim susretima« dviju sila na raznim stranama svijeta, vjerojatno će to biti u Siriji, gdje američki i ruski saveznici vode odlučujuću bitku za kontrolu nad Alepom
Iako je Kremlj ovih dana morao demantirati šokantnu vijest da je ruski predsjednik Vladimir Putin naredio ruskim dužnosnicima u inozemstvu da svoju djecu ispišu iz škola i da se hitno svi vrate u Rusiju – što je protumačeno ni više ni manje kao najava početka trećeg svjetskog rata – koju su prenijeli opskurni ruski portali, a zatim i neodgovorni engleski tabloidi, brojni detalji ukazuju na činjenicu da se američko-ruski odnosi opasno približavaju najtežim danima Hladnoga rata, iako je zasad pretjerano tvrditi da se svijet nalazi na pragu nuklearnog rata, što tvrde neki analitičari.
No situacija je, složit će se svi, otišla predaleko. SAD i Rusija već neko vrijeme ratuju na brojnim poljima i gotovo svim razinama – političkom, gospodarskom, diplomatskom, internetskom…, zbog čega mnogi sve češće spominju mogućnost izravnog vojnog sukoba Istoka i Zapada. Jedan o njih je i njemački šef diplomacije Frank-Walter Steinmeier, koji je nedavno kazao kako je iluzija vjerovati da je riječ o Hladnom ratu. »Sadašnja situacija je drugačija i još opasnija«, smatra Steinmeier, upozorivši kako su se duhovi konfrontacije između Istoka i Zapada, koji zapravo nikad nisu posve nestali, sada ponovno probudili.
Gdje je Willi Brandt
Steinmeier je njemački socijaldemokrat, a ne smijemo smetnuti s uma da je upravo Njemačka, koja je uvijek njegovala specifičan odnos s Rusijom, jedna od najvećih gubitnica u najnovijem zaoštravanju odnosa Istoka i Zapada. Steinmeier je stoga pokrenuo inicijativu za zaustavljanjem nove utrke u naoružanju, no kolikogod njegov apel bio usamljen i zaglušen bubnjevima ratnih jastrebova na jednoj i drugoj strani, ne možemo, a da se ovim povodom ne prisjetimo Steinmeierovog velikog prethodnika, također socijaldemokrata Willija Brandta, čija je »istočna politika« svojedobno dovela do smirivanja napetosti između Zapada i Istoka, a naposljetku i do pada Berlinskog zida.
Da je sadašnja kriza opasnija od one hladnoratovske misli i Steinmeierov ruski kolega Sergej Lavrov. Kada su ga ovih dana u Moskvi upitali je li prijetnja izravnog sukoba Rusije i SAD-a sada veća nego što je bila šezdesetih godina prošloga stoljeća, kada je u vrijeme Kubanske krize svijet bio na pragu nuklearnog sukoba, ruski diplomatski veteran odgovorio je da je sada situacija kompliciranija nego prije pola stoljeća, kada je svijet bio »bipolaran« i kada su stvari bile jasnije nego sada, jer je sada na sceni puno više utjecajnih aktera, od kojih njih desetak, službeno ili neslužbeno, posjeduje nuklearno oružje.
Na opasnost izravnog sukoba SAD-a i Rusije upozorio je ovih dana i zamjenik turskog premijera Numan Kurtulmus, rekavši da bi ratovi među američkim i ruskim satelitima na Bliskom istoku u konačnici mogli rezultirati otvorenim ratom između te dvije hladnoratovske velesile. »Ako se ovo nastavi, da budem posve jasan, doći će do izravnog rata Amerike i Rusije«, izravan je Kurtulmus.
Građanski i globalni sukob
Ako i dođe do izravnog vojnog okršaja SAD-a i Rusije, unatoč stalnim i sve opasnijim »bliskim susretima« dviju sila na raznim stranama svijeta, do tog okršaja vjerojatno će doći u Siriji. Zapravo, taj je okršaj u Siriji već započeo, ali neizravno, odnosno preko posrednika. Američki i ruski saveznici u Siriji upravo vode odlučujuću bitku za kontrolu nad Alepom, najvećim sirijskim gradom. Bitka za Alep odredit će ishod višegodišnjeg krvoprolića u Siriji.
Ruska prijetnja obaranja »svake letjelice koja bi napala sirijske snage« upućena je, naravno, SAD-u, jer u Washingtonu upravo razmatraju »vojne i druge opcije u Siriji«, i to u trenutku kada ruske i sirijske zračne snage nastavljaju sa žestokim napadima na položaje pobunjenika u istočnom Alepu, koji je pred padom, i kada američka strana mora donijeti odluku hoće li to dopustiti. Pretpostavlja se da je Rusija na to područje već rasporedila svoje napredne protuzračne sustave S-300 i S-400, a na tom području nalaze se i ruski vojnici, tako da bi američka intervencija u cilju zaustavljanja napredovanja ruskih i sirijskih snaga mogla dovesti do izravnog sraza Rusije i SAD-a.
Građanski rat u Siriji, naime, već odavno možemo smatrati globalnim sukobom, jer su u taj rat preko neposredno sukobljenih strana posredno umiješani brojni akteri izvana, ponajprije regionalni (Turska, Izrael, Saudijska Arabija, Jordan…), a zatim i globalni, poput SAD-a i Rusije. Ta činjenica ujedno otežava rješavanje sirijske krize, a ovih dana prijeti daljnjom eskalacijom, pa čak i izravnim sukobom SAD-a i Rusije. Nakon što su SAD i Francuska ovih dana zaprijetili Rusiji Međunarodnim kaznenim sudom zbog ratnih zločina nad civilnim stanovništvom Alepa, i to neposredno nakon što je Rusija uložila veto na francuski prijedlog rezolucije o Siriji u Vijeću sigurnosti UN-a – jer se Moskva nije mogla pomiriti s francuskim prijedlogom uspostave zone zabrane leta iznad Alepa – Rusija je poručila da će oboriti svaku letjelicu koja bi napala područje pod nadzorom snaga sirijskog režima, koje nastavljaju svoju ofenzivu u Alepu. Ruski predsjednik Putin istodobno je otkazao svoj posjet francuskom predsjedniku Francoisu Hollandeu, zakazan za 19. listopada, što također svjedoči o dramatičnom pogoršanju odnosa, s obzirom na to da je predsjednik Hollande jedan od Putinovih saveznika u Europi.
Vojna pomoć pobunjenicima
Iako bi pad istočnog Alepa u ovom trenutku, u samom finišu predsjedničke utrke u SAD-u, predstavljao strateški poraz američke strane i zornu potvrdu gubitka američkog utjecaja u Siriji, malo je vjerojatno da će se popustljivi američki predsjednik Barack Obama odlučiti za tako radikalnu opciju, budući da je Obamina višegodišnja neodlučna politika u Siriji i otvorila široki manevarski prostor Rusiji, što je Putin vješto iskoristio. Analitičari pretpostavljaju da je vjerojatnije da će američka strana dati suglasnost za dostavu naprednijeg protuzračnog oružja pobunjeničkim snagama u istočnom Alepu, a na takav zaključak upućuje i obnova američko-ruskih pregovora u Ženevi, nakon što su Amerikanci nedavno nakon propasti kratkotrajnog primirja prekinuli izravan dijalog s Moskvom. Iako se u Moskvi nadaju da su stvarni pomaci mogući tek nakon što Amerikanci dobiju novog predsjednika ili predsjednicu, u Ženevi su se sastali američki šef diplomacije John Kerry i njegov ruski kolega Sergej Lavrov, a na eksplozivnost trenutačne situacije u Siriji upućuje i podatak da su Kerry i Lavrov na pregovore pozvali i kolege iz turbulentne regije, predstavnike Turske, Saudijske Arabije, Katara, ali ne i Irana.
To samo potvrđuje da je u sukob u Siriji uključeno više aktera, što znači da će biti teško pomiriti sve interese, budući da pojedini akteri u Siriji, poput Turske, trenutačno djeluju posve neovisno o svojim tradicionalnim saveznicima, dok izostanak Irana upućuje na zaključak da novo primirje koje bi eventualno bilo dogovoreno u Ženevi u startu ne bi poštivale sve sukobljene strane. Iranske interese u Siriji, naime, ne treba poistovjećivati s ruskima, bez obzira na to što i Teheran i Moskva podržavaju sirijskog predsjednika Bašara al Asada.
Hakerski napadi
Svakako, međutim, valja imati na umu da približavanje američkih izbora zasigurno pridonosi povećavanju napetosti između Washingtona i Moskve, no to se ne događa prvi put, iako se čini da ovog puta sve poprima novu i puno opasniju dimenziju nego ranije. Američka je strana prije nekoliko dana po prvi put optužila Moskvu da hakerskim napadima pokušava utjecati na ishod američkih predsjedničkih izbora, dok se u zapadnim medijima čak spominje ruski digitalni napad na američke izborne registre, što bi moglo prouzročiti kaos na biralištima 8. studenoga, a spominje se da su ruski hakeri proučavali mogućnost udara na na američke, kanadske i europske energetske kompanije. Ako su takve informacije točne, to će zasigurno zahtijevati odgovor druge strane, iako je i dalje malo vjerojatno da će taj odgovor biti vojni, a smirivanje napetosti valja očekivati tek nakon što prođu američki izbori.
Odlazeći američki predsjednik sve će poduzeti kako ne bi morao riskirati vojni sukob s novim-starim neprijateljem, koji će pak to i dalje vješto koristiti kao slabost protivničke stranke, ponašajući se u trenutačnoj krizi odlučno, samouvjereno i nepopustljivo, kao da iza sebe ima višestruko snažniju državu i puno moćniju vojsku nego što doista ima. Ruski BDP, podsjetimo, nešto je veći od španjolskog, a osjetno niži od francuskog i čak osam puta niži od američkog.
