REUTERS
Teško je vjerovati da će Washington mirno promatrati eskalaciju spora, s obzirom na političke, gospodarske i strateške interese u Kataru
Prvi paradoks najnovijeg diplomatskog i strateškog obračuna Saudijske Arabije i njezinih saveznica – Bahreina, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Egipta, Jemena, Libije, Maldiva i Mauritanije – s Katarom, zbog katarske potpore terorizmu i terorističkim skupinama, svakako se krije u formalnom razlogu što ga je Saudijska Arabija iskoristila za obračun s dojučerašnjim partnerom.
Upravo Saudijska Arabija, naime, predstavlja dugogodišnju pokroviteljicu raznih terorističkih skupina, poput Al Kaide i ISIL-a, i neiscrpno izvorište njihove militantne fundamentalističke ideologije, dok Katar možemo smatrati tek mlađim partnerom u tom pothvatu, u kojem Saudijska Arabija ipak vodi glavnu riječ. Čak 12 od 19 napadača na SAD 11. rujna 2001. saudijski su državljani, baš kao i njihov nekadašnji vođa Osama Bin Laden, no u SAD-u je sve donedavno bio na snazi zakon koji je žrtvama terorističkih napada branio tužbe protiv Saudijske Arabije.
Saudijska Arabija sa svojim saveznicama sada je optužila režim u Dohi za potporu terorističkim skupinama i prijetnju saudijskoj nacionalnoj sigurnosti, objavivši kaznene mjere protiv Katara. U njih spada zatvaranje kopnene granice i prekid svih zračnih veza s Katarom, inače najbogatijom državom na svijetu, s prosječnim godišnjim prihodom od 129,726 dolara po stanovniku, kao i trećom državom svijeta po rezervama plina. Katarski državljani dobili su rok od 14 dana da napuste Saudijsku Arabiju, uz poziv bratskim državama da slijede saudijski primjer. One su »bratski« poziv odmah prihvatile, a Egipat je tako najavio da će sve svoje luke zatvoriti za katarske brodove.
Saudijska Arabija nedvojbeno je u pravu kada je riječ o katarskoj potpori terorističkim skupinama, no paradoksalno je da takva optužba u Dohu stiže upravo iz zemlje koja je izložena stalnim i prilično uvjerljivim kritikama da njezina borba protiv terorizma nije posve iskrena te da zapravo potajice podupire i sponzorira teroriste. Tome u prilog govori i svjedočenje jednog od terorista koji su sudjelovali u pripremama napada 11. rujna da je upravo saudijska kraljevska obitelj devedesetih godina izdašno financijski pomagala bin Ladenovu, a kasnije i ISIL-ovu terorističku mrežu, o čemu je Washington bio iscrpno obaviješten.
Gašenje signala Al Jazeere
Osim financijske, saudijski režim pružao je ovim terorističkim organizacijama i svojevrsno ideološko okrilje, s obzirom na to da je militantna ideologija ovih terorističkih organizacija, koja se temelji na radikalnoj, na vehabizmu temeljenoj interpretaciji islama, predstavlja službenu religiju u Saudijskoj Arabiji. Upravo bogata Saudijska Arabija izdašno financira širenje vehabizma i vehabijskih škola širom islamskog svijeta, kao i brojne džamije i islamske institucije na Zapadu, premda isto vrijedi i za Katar, koji je, primjerice, financirao i izgradnju riječke džamije.
Drugi paradoks najnovijeg fronta u sunitskom svijetu krije se u činjenici da je upravo Katar, čija je globalna televizijska mreža Al Jazeera već godinama jedan od glavnih simbola Katara, i za kojeg se zato činilo da je iznimno uspješan u suptilnom globalnom širenju vlastitog pogleda na islamski svijet, sada postao žrtvom također jedne veoma uspješno provedene propagandno-obavještajne operacije.
Uoči nedavnog dolaska američkog predsjednika Donalda Trumpa u Saudijsku Arabiju u Dohi su objavili da je Katar postao žrtvom širenja lažnih vijesti, odbacujući sve optužbe za podržavanje terorizma. Nakon što se i katarski emir Tamim bin Hamad al Tani u Saudijskoj Arabiji susreo s Trumpom na margini njegova sastanka s čelnicima arapskog svijeta, Katar je objavio dodatne detalje o tome kako su nepoznati hakeri prodrli u sustav katarske državne agencije, objavivši navodno lažne izjave katarskog emira u jednoj časničkoj školi. U tim izjavama on pohvalno govori o Iranu, inače smrtnom neprijatelju režima u Rijadu, kojeg naziva »velikom islamskom silom«, i kojem se nije uputno suprotstavljati zbog njegove uloge u stabilizaciji regije. Emir Tamim također je navodno pozitivno govorio o palestinskom pokretu Hamas, kojeg je nazvao legitimnim predstavnikom Palestinaca, kao i o libanonskom Hezbolahu i Muslimanskoj braći, dakle ključnim institucijama šijitske vojne i političke moći. Katarski emir, neprikosnoveni vladar Katara, navodno je kazao i da njegova zemlja ima dobre odnose s Izraelom, uz ocjenu da Trumpov mandat u Bijeloj kući neće dugo potrajati. Katar je zanijekao točnost tih izjava, objavivši da je Katar postao žrtvom »neprijateljske medijske kampanje« i neovlaštenog prodora u informacijski sustav, no izjave katarskog emira, istinite ili lažne, već su proizvele buru u arapskom svijetu. Mediji u regiji, iako navodne emirove izjave nisu bile potkrijepljene video snimkama, na svojim naslovnicama objavljuju kako Katar ponovno dijeli arapski svijet, a niz zemalja potom gasi signal Al Jazeere.
Dublja pozadina spora
Katar poziva agente FBI-ja da pomognu katarskim službama u otkrivanju pozadine ove kampanje, koja je poslužila kao povod za odluku o prekidu odnosa s Katarom i blokadu njegovih granica, kojom je eskalirao sukob Saudijske Arabije i Katara za prevlast u sunitskom svijetu. Američki CNN objavio je da američki istražitelji vjeruju da iza neovlaštenog prodora u katarski informacijski sustav stoje Rusi, što je Moskva odmah zanijekala.
Katar na potez Rijada, zanimljivo, nije odgovorio istom mjerom, objavivši samo da je riječ o lažnim vijestima i da je cilj cijele akcije protiv Katara uspostava vanjskog nadzora nad Katarom, kako bi ta zemlja pristala na »političko skrbništvo«, čime se krši suverenitet te zemlje. Najnoviji spor Saudijske Arabije i Katara, dakako, ima puno dublju pozadinu.
Katar je posljednjih 20-ak godina, zahvaljujući financijskoj moći i Al Jazeeri, izrastao u autonomnog aktera i jednu od najmoćnijih država Perzijskog zaljeva, s čime se Saudijska Arabija nipošto ne želi pomiriti, videći u malom i samosvjesnom Kataru, populacijski i teritorijalno inferiornom Saudijskoj Arabiji, prijetnju vlastitoj hegemoniji u tom dijelu svijeta. Štoviše, ovo nije prvi raskol tih dviju zemalja, jer su Saudijci još prije tri godine povukli svog veleposlanika iz Dohe, nezadovoljni ambicioznom i autonomnom politikom Katara, koja u cijelom nizu elemenata, kada je riječ o odnosu prema Iranu, Hezbolahu i Muslimanskoj braći, nije bila usklađena s interesima i očekivanjima Saudijske Arabije. Katarsko oslanjanje na Muslimansku braću za širenje svog utjecaja u arapskom i muslimanskom svijetu naišlo je na veliki otpor u Saudijskoj Arabiji, koja je u tom ipak umjerenijem pokretu vidjela konkurenciju vehabijskim skupinama. To je osobito došlo do izražaja najprije u Egiptu, kada je Rijad pomogao rušenje Muslimanske braće s vlasti, a potom i u Siriji, zbacivanjem Muslimanske braće s čelne pozicije u sirijskoj opoziciji.
Saudijci su proteklih godina – iako je saudijska kraljevska kuća posljednjih nekoliko desetljeća jedna od najvjernijih američkih saveznica u tom dijelu svijeta – nesebično financirali i opremali brojne pobunjeničke skupine u Siriji, želeći srušiti režim Bašara al Asada, a među tim skupinama bili su i Al Nusra, Al Kaida i druge militantne islamističke skupine i pojedinci. Saudijska Arabija usto predstavlja jedan od najrigidnijih i najtotalitarnijih režima na svijetu, koji ne poznaje institut ljudskih prava i sloboda, no riječ je i o najvećoj izvoznici nafte na svijetu, što onda objašnjava i dugogodišnje američko-saudijsko savezništvo. To se savezništvo ne ograničava samo na američke energetske interese i sigurnu opskrbu strateškim energentom, nego i na blisku suradnju u cijelom nizu regionalnih pitanja, poput, primjerice, potpore egipatskom predsjedniku Abdelu Fatahu al-Sisiju, koji je na vlast došao vojnim udarom, ili u borbi protiv Asadova režima u Siriji.
Treći paradoks ovog sunitskog raskola proizlazi iz činjenice da će mnogi u ovom obračunu s Katarom samo nekoliko dana nakon Trumpova posjeta Saudijskoj Arabiji vidjeti prste američkog predsjednika, iako se, barem na prvi pogled, saudijskom izolacijom Katara razbija Trumpova ideja o jedinstvenom sunitskom frontu protiv Irana. Na otvaranje tog fronta, a iz Saudijske Arabije stižu i prijetnje na širenje rata na iranski teritorij, na što Katar sigurno ne gleda blagonaklono, s obzirom na to da Katar i Iran povezuju ekonomski interesi. Doha i Teheran, naime, vlasnici su najvećeg plinskog polja na svijetu, Sjevernog polja odnosno Južnog Farsa u Perzijskom zaljevu.
Radikalan potez Rijada prema Kataru, dakle, produbljuje već ionako duboki raskol između dviju važnih saveznica Washingtona, zbog čega je američki državni tajnik Rex Tillerson u prvoj reakciji istupio vrlo odmjereno, pozivajući Rijad i Dohu da prevladaju međusobne razlike.
Predsjednik Trump na Twitteru je, međutim, ipak bio malo manje suzdržan. Napisao je da je dobro znati da se njegov posjet Saudijskoj Arabiji i čelnicima 50 arapskih država isplatio, otkrivši da su arapski čelnici obećali da će oštro presjeći financije ekstremista i da je sve ukazivalo na Katar. Zanimljivo je, dakle, da u američkom State Departmentu ne dijele mišljenje svog predsjednika, ne želeći se odreći suradnje s Katarom.
Stoga je, bez obzira na poruke predsjednika Trumpa na Twitteru, teško vjerovati da će Washington mirno promatrati eskalaciju spora, s obzirom na američke političke, gospodarske i strateške interese u Kataru, koji je domaćin najvećoj američkoj zračnoj bazi na Bliskom istoku, u kojoj je smješteno 11 tisuća američkih vojnika, a o katarskim energetskim zalihama već smo govorili. To bi, naime, Katar odvelo u zagrljaj Teherana, i to u situaciji kada su katarske financijske rezerve sigurno dostatne za preživljavanje saudijske blokade, a to nije ono što Washington želi.
