Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 14° 1
Sutra: 14° 14° 1
24. listopada 2018.
Razgovor

TOMISLAV ŽIGMANOV ZA NOVI LIST 'Hrvati u Srbiji su najsiromašniji Hrvati na svijetu'

Tomislav Žigmanov, predsjednik Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini i poslanik u Narodnoj skupštini Srbije / M. Mrkonjić/PIXSELL
Tomislav Žigmanov, predsjednik Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini i poslanik u Narodnoj skupštini Srbije / M. Mrkonjić/PIXSELL
Autor:
Objavljeno: 23. travanj 2018. u 11:29 2018-04-23T11:29:55+02:00

Ja sam politički predstavnik hrvatske zajednice koja je bila objekt nasilja i zločina koje je činio Šešelj. Ljudi su se prestravili, Hrvati se osjećaju prestrašenima, nesigurni su. Ja nisam samo Tomislav Žigmanov, ja sam u javnosti onaj koji predstavlja hrvatsku zajednicu o kojoj više od 50 posto građana Srbije ima negativno mišljenje

Tomislav Žigmanov, politički čelnik Hrvata u Srbiji, posljednjih je dana ponovno bio na udaru (verbalnom) ratnog zločinca Vojislava Šešelja koji je, nakon što je osuđen na deset godina zatvora zbog protjerivanja Hrvata iz vojvođanskog mjesta Hrtkovci izjavio da je spreman sve ponoviti. Te Šešeljeve riječi dužnosnici u Srbiji nisu osudili, u međuvremenu je Šešelj stvorio incident koji je doveo do prekida službenog posjeta predsjednika Hrvatskog sabora Srbiji, a koji je trebao rezultirati poboljšanjem bilateralnih odnosa, ali i postepenim rješavanjem problema nacionalnih manjina.

O položaju Hrvata u Srbiji, o tome je li se nešto promijenilo nakon posjeta predsjednika Srbije Aleksandra Vučića Hrvatskoj u veljači sa Žigmanovim smo razgovarali u četvrtak prijepodne, dan nakon incidenta kod Narodne skupštine.

Kako ste doživjeli događaje u srijedu, odnosno Šešeljev ispad?

– Neću reći da je to bilo u domeni očekivanog, ali u domeni političkog postupanja Vojislava Šešelja morate uračunavati jednu vrstu rizika kad su u pitanju incidenti koje on priređuje. Bilo je jasno, zbog odluke Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju koji ga je pravomoćno osudio na deset godina i onoga što je nakon toga uslijedilo, a prethodilo posjetu Gordana Jandrokovića, da su antihrvatski resentimani osnaženi. U javnosti je bilo dosta toga što je sadržavalo prijetnje i meni i gospodinu Nenadu Čanku. Cijeli taj kompleks odnosa iz devedesetih godina je uzavreo. Šešelj je odlučio na neki način poentirati, a poentirao je kako je i ranije činio, najdubljim ponižavanjem nacionalnih simbola. Ranije je palio zastave, sada ih je gazio, a dužnosnicima Hrvatske upućene su najneprimjerenije riječi.

Kako komentirate reakcije vodećih srpskih političara, predsjednika Aleksandra Vučića, premijerke Ane Brnabić, predsjednice Narodne skupštine Maje Gojković. Oni su svi osudili taj incident, Vučić je to i relativizirao, ali nitko nije izrazio žaljenje ili ispriku zbog tog događaja.

– Upravo kao što ste i pitali. Tri su dojma. Sve tri razine su izrazile osudu i to vrlo primjerenu, odnosno oštru. Izostao je iskaz žaljenja. Ono što je najzačudnije je da se to nije tumačilo kao jedan izolirani događaj nego se to stavljalo u funkciju ukupnih hrvatsko-srpskih odnosa i kompariranja što se kome i kada dogodilo, posebno s onim što se dogodilo predsjedniku Vučiću nedavno u Zagrebu i stavljanje toga u neku vrstu relativiziranja. To je bacilo sjenu na onaj prvi dio, iskazivanje osude, koji je za pohvaliti. Drugo je pitanje zašto se nije malo ozbiljnije pristupilo samom sprječavanju mogućih incidenata, jer kao što sam rekao teško da je to moglo biti neočekivano.

Mislite da je postojao sigurnosni propust?

– Da.

Srpski politički folklor

Predsjednik Vučić je u intervjuu za Dnevnik RTS-a kazao da su uoči i za vrijeme njegovog službenog posjeta Hrvatskoj paljene zastave Republike Srbije. Nije zapaljena ni jedna zastava. Kako to komentirate?

– Nije prvi put da se u javnom prostoru Srbije iznosi nešto što nije istinito. U jednoj vrsti politički korektnog diskursa bilo je za očekivati da se takva vrsta usporedbe i ne čini. Bez obzira na to što je predsjednik Vučić u Hrvatskoj imao određenih neprijatnosti na ulici u smislu prosvjeda i nekih transparenata, u institucijama i prostorima Republike Hrvatske sve je bilo na najvišoj razini. Nije bilo incidenta, nije bilo nikakvog propusta.

U Beogradu je pred Narodnom skupštinom gažena hrvatska zastava, a najvišem predstavniku zakonodavne vlasti Hrvatske je psovana ustaška majka. To nije usporedivo ni s jednom neugodnošću u vrijeme boravka gospodina Vučića u Zagrebu. Ta vrsta nadodavanja negativnih stvari Hrvatskoj dio je ovdašnjeg političkog folklora.

Otkako je Šešelju izrečena kazna od 10 godina zatvora i otkako je on i službeno ratni zločinac dojam je da se situacija pogoršala. On je bio verbalno veoma oštar i prema vama i prema Čanku, narodna poslanica Aleksandra Jerkov je doživjela blago rečeno velike neugodnosti u samoj Narodnoj skupštini. Kako komentirate to da nema nekih oštrih osuda takvih incidenata prema ljudima koji su na kraju krajeva isto tako poslanici u Narodnoj skupštini? Osim toga Šešelj je najavio za 6. svibnja miting svoje stranke u Hrtkovcima, dakle želi se prisjetiti onoga što je radio tamo, odnosno protjerivanja Hrvata.

– Sve to ima neki svoj redoslijed. Nakon što mu je izrečena presuda Šešelj je kazao da će krenuti od Čanka i mene. Očekivati je da se instance demokratske vlasti oglase i osude, a ako prijetnje imaju osnovu, da se i druga tijela države, tijela prisile, po tome pitanju oglase i poduzmu određene korake. Toleriranje toga za posljedicu je imalo još brutalniji napad na zastupnicu Jerkov (na njenom mjestu u Narodnoj skupštini ostavljena joj je poruka »ustaška kurvo«, op.) , pa incident od srijede i namjera da se na mjestu zločina napravi neka seansa, a ta se seansa za sada niti u naznakama nije pokušala spriječiti. To je ono što zaista brine.

Postoji još jedna dimenzija u vidu. Ja sam politički predstavnik hrvatske zajednice koja je bila objekt nasilja i zločina koje je činio Šešelj. Ljudi su se prestravili, Hrvati se osjećaju prestrašenima, nesigurni su. Ja nisam samo Tomislav Žigmanov, ja sam u javnosti onaj koji predstavlja hrvatsku zajednicu, a više od 50 posto građana u Srbiji o njoj ima negativno mišljenje. Ta je zajednica ranjena, zajednica u kojoj je mali broj spreman angažirati se, samo pet posto djece obuhvaćeno je školovanjem na vlastitom jeziku. Kod Mađara se tako školuje 80 posto djece, kod Hrvata pet posto. Što mislite zašto? Zbog osjećaja sigurnosti? Ili zato što misle da to nije potrebno? Mi intenzivno živimo puninu života u srbijanskom društvu i vrlo jasno detektiramo ne samo institucionalne mehanizme za sprječavanje naših interesa nego u svakom segmentu osjećamo što znači biti Hrvat.

Nepoštivanje Sporazuma

Naravno da osjećamo pomake kada su u pitanju i prakse i postupci napose nakon susreta predsjednice Grabar-Kitarović i predsjednika Vučića u Zagrebu, ali to je još daleko od poželjnog okvira gdje mi možemo puninom svojega života u datom društvenom ambijentu, spontano, slobodno, bez rizika očitovati svoj identitet. Sada je to snažno dovedeno u pitanje. Jezivom porukom da će se zločin slaviti na mjestu zločina šalje poruku koja za posljedicu ima opravdan strah.

Rješavanje jednostavnijih problema

Je li se išta promijenilo od posjeta Vučića Zagrebu prije dva mjeseca? On spominje financiranje hrvatskog tiska, asfaltiranja ulica u Tavankutu, otkup kuće bana Jelačića u Petrovaradinu, rješavanja nekih materijalnih prava, zapošljavanja nekoliko Hrvata u institucijama Vojvodine. Dojam je da se prije svega rješavaju ona pitanja koja se mogu riješiti novcem dok se neka strukturna pitanja za sada ne rješavaju.

– Upravo tako. To je bila i neka vrsta dogovora, da se ide na rješavanja konkretnih pitanja i problema koji su jednostavniji i lakši. Pitanje političke zastupljenosti Hrvata, odnosno institut zajamčenih mandata je politički složeno i zahtjevno pitanje i ne može se brzo riješiti. Idemo s jednostavnijim, lakšim pitanjima koja dugo stoje kao što je kuća bana Jelačića, lektorat na hrvatskom jeziku, pitanje udžbenika za srednje škole, rješavanje nekih komunalnih, infrastrukturnih problema, uključenost Hrvata u donošenje odluka kada je u pitanju pokrajinska razina vlasti. Naš zahtjev je integracija Hrvata u srbijanski javni prostor, ravnopravnost, zastupljenost u procesima donošenja odluka. To su složeniji društveni konstrukti za koje treba dulje vrijeme da se ostvare.

U svakom slučaju mi hvalimo pomake koji su vidljivi, koji se događaju, spram kojih se predsjednik Republike Srbije prepoznaje kao pouzdan partner, ali vidimo da istodobno postoje neke strukturalne slabosti. Aktualno je pitanje prijetnji političkom prvaku koje ne prate osude i druge mjere i naravno da se, uz te pomake, rješavanjem tih problema ne iscrpi naš temeljni politički zahtjev, a to je ravnopravna integracija Hrvata u sve segmente društva i života u Srbiji.

Spomenuli ste zajamčeno mjesto za predstavnika Hrvata u Narodnoj skupštini. To je uglavljeno u bilateralni sporazum iz 2004. godine, ugrađeno je kao prijelazno mjerilo u Poglavlje 23 u pristupnim pregovorima Srbije za članstvo u EU. Za sada nisu vidljivi pomaci na tom planu, a Vučić je više puta izražavao otpor tom sporazumu, odnosno dogovorenom rješenju i predlagao bitno drugačije rješenje prema kojem zajamčenog mjesta u parlamentu za Hrvate u Srbiji ne bi bilo. Očekujete li da će u tome doći do određenog pomaka, možda i pod pritiskom Bruxellesa?

– Predstavnici vlasti u Srbiji inzistiraju na institutu zajamčenih mandata za pripadnike srpske zajednice ne samo kada je u pitanju Hrvatske. Isti institut postoji i u Rumunjskoj, Crnoj Gori, Makedoniji i na Kosovu. Istodobno se vrlo snažno niječe to isto pravo za pripadnike tih zajednica u Srbiji.

Kada je u pitanju naš zahtjev, a zapravo je riječ o provedbi sporazuma i koncepta vladavine prava, onda se nalaze razlozi da se to izvrne, pa se kao rješenje pronalazi prirodni prag, a po tom prirodnom pragu Hrvati u 14 godina nisu uspjeli izabrati svog predstavnika. To nije rješenje koje je u funkciji ispunjenja bilateralnog sporazuma. Onda oni kažu, pa ne možemo samo da Hrvati dobiju takvo pravo, da bi onda to trebalo uvesti i za druge manjine.

Stanje je trenutačno paradoksalno i 13 posto građana Republike Srbije je manjinskih nacionalnosti, a u skupštini nema ni pet posto onih koji su njihovi predstavnici. Takve vrste nacionalnog ekskluzivizma danas gotovo da nema i to se ne prepoznaje kao problem. Naši zahtjevi da se ispuni Sporazum se stalno stavljaju u funkciju da smo mi instrument Zagreba, da Zagreb preko toga hoće da našteti ugledu Srbije što je potpuno neistinito.

Prilikom posjeta Zagrebu predsjednik Vučić je vidio svu ozbiljnost tog pitanja i iskazao spremnost da se o tome ozbiljno počne razgovarati.

Hoćete reći da je on promijenio svoj stav?

– Da. Spreman je to rješavati.

Nekoliko dana prije dolaska u Hrvatsku u jednom intervjuu usprotivio se rješavanju tog pitanja onako kako je dogovoreno Sporazumom iz 2004. Hoćete reći da je promijenio poziciju?

– Tako je.

Intenzivirana politička komunikacija

Koliko i kakvu podršku hrvatska zajednica ima iz Hrvatske?

– Proteklih nekoliko godina položaj Hrvata smo uspjeli staviti na visoko mjesto u agendi hrvatsko-srpskih odnosa. To nažalost ranije nije bio slučaj i dio problema koje danas baštinimo je posljedica i toga. To se počelo stubokom mijenjati dolaskom predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i premijera Andreja Plenkovića. Intenzivirana je politička komunikacija i pitanje položaja hrvatske manjine stalno je otvoreno i na visokom je mjestu. To izravno za posljedicu ima i početak rješavanja dijela problema s kojima se suočavamo, a što se počelo rješavati nakon našeg susreta s predsjednikom Vučićem nakon njegova povratka iz Zagreba. U tom smislu politička podrška je u razini očekivanja. Još postoje određene slabosti kada su u pitanju kapitalni projekti hrvatske zajednice.

Koji su to kapitalni projekti?

– Sedamdeset posto hrvatskih institucija nema svoj vlastiti prostor. Tjednik »Hrvatska riječ« radi u neprimjerenom prostoru čiji je vlasnik i očekujemo da dio i tih problema bude rješavan i kroz takve kapitalne projekte. Na tom smo planu postigli suglasnost i Vlada RH će stati iza rješavanja tog pitanja. Da budemo kao Hrvati iz Bosne i Hercegovine koji su više godina, pa i desetljeća objekti podrške razvoja svih infrastrukturnih projekata: kampusa, bolnice, sveučilišta i tako dalje. Mi do sada nismo bili u prilici biti objekt ni jednog takvog događaja.

Za razliku od srpske zajednice u Hrvatskoj nismo bili objekti ni toga da Vlada neki prostor kao što je »Privrednikov« ili »Prosvjetin«, nama vrati na korištenje. Zahtjev da nam se Hrvatski dom u Srijemskoj Mitrovici vrati je na čekanju 15 godina, čekamo da se kuća bana Jelačića stavi u funkciju zajednice koja broji 5.000 ljudi, a koja danas radi u hladnoj, memljivoj dvorani. Mi hoćemo da Hrvatska pridonese razvoju naših infrastrukturnih kapaciteta na način da to prati, uz suradnju s Republikom Srbijom, izdašnija financijska pomoć.

Imamo ideju da napravimo hrvatski školski centar u Subotici. To su projekti vrijedni nekoliko milijuna eura. Očekujemo da u bilateralnim odnosima Republika Hrvatska i Republika Srbija stanu iza toga. Svjedoci smo da je financijska podrška Srbije srpskoj zajednici u Hrvatskoj neusporedivo veća, a o Mađarskoj da ne govorim. U Mađarskoj se na godišnjoj razini izdvajaju stotine milijuna eura za podršku mađarskoj zajednici u Srbiji.

Treba istaknuti da su Hrvati u Srbiji danas najsiromašniji Hrvati na svijetu. Živimo u državi koja ima najmanji BDP po stanovniku u Europi nakon Ukrajine i živimo u nepovoljnom društvenom ambijentu. To je spoj dvije okolnosti i činjenice koje su frustrirajuće i tim prije osjećaj koji se razvio i pobudio kod vlasti u Republici Hrvatskoj treba dalje razvijati. Naravno da ne očekujemo da naše financijske probleme rješavaju porezni obveznici Hrvatske, ali s druge stane ne možemo biti sretni ni da privatnim donacijama gospodina Ante Žužula ili Rotary Cluba Osijek rješavamo pitanje financijskih sredstava.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka


Promo
Nova kampanja: Radost igranja prati nas cijeli život!
Hrvatska Lutrija proslavila 45. rođendan na prepunom Zrinjevcu

Nova kampanja: Radost igranja prati nas cijeli život!