Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 1° 2n
Sutra: 1° 1° 2n
19. studenoga 2018.
Gdje nas vodi svjetski nemir

Svijet u 2016. godini: Koliko god cinično zvučalo, lani nije izbio ni jedan novi rat, ali mira svejedno nema

foto: arhiva NL
foto: arhiva NL
Autor:
Objavljeno: 1. siječanj 2017. u 22:42 2017-01-01T22:42:00+01:00

Trumpa ne zanima ni niz međunarodnih sporazuma koji su ili postignuti ili su bili u završnoj fazi pregovora. Ne zanima ga Sporazum o transpacifičkom trgovinskom partnerstvu. Njegova je želja miniranjem tog Sporazuma smanjiti utjecaj Kine, ali moglo bi se dogoditi upravo suprotno – da Kini prepusti golemo i trgovinski sve razvijenije i važnije područje.

Pobjeda Donalda Trumpa na predsjedničkim izborima u Sjedinjenim Državama, odluka većine britanskih državljana da Velika Britanija istupi iz Europske unije, Alepp kao simbol razaranja u 21. stoljeću, teroristički napadi, posebno nova vrsta napada u kojima se kao oružje koristi kamion, pokušaj državnog udara u Turskoj i njegove posljedice, jačanje međunarodnog položaja Rusije usprkos sankcijama zbivanja su koja su obilježila svijet u 2016. godini.

Osoba godine definitivno je Donald Trump. Da će milijarder Trump biti američki predsjednik nije početkom godine predviđao takorekuć nitko. Zapravo, valjda jedini koji su to predvidjeli, i to još 2000. godine, autori su »Simpsonovih« koji su u jednoj epizodi predvidjeli da će Trump biti ozbiljan kandidat za predsjednika. Dan Greaney, jedan od scenarista »Simpsonovih« ove je godine objašnjavao da su se prije 16 godina odlučili za Trumpa  jer im se u to doba to »činilo kao logična posljednja stanica prije nego što dodirnemo dno. Bio je izabran jer je odgovarao viziji o Americi koja postaje bolesna«.

Pogođena frekvencija

Trump se u kampanji istaknuo prostaštvom, nije jasno jesu li mu pomagali ruski hakeri koji su provaljivali servere Demokratske stranke i krali elektroničku poštu suradnika Hillary Clinton, na koncu je, zahvaljujući čudnom američkom izbornom sustavu pobijedio osvojivši gotovo tri milijuna glasova manje od protukandidatkinje. No, Trumpova je glazba očito pogodila frekvenciju na kojoj funkcioniraju uši dovoljno velikog broja birača. Tvrdio je da će ponovo učiniti Ameriku velikom i čovjek bez dana radnog staža u politici ili na nekoj javnoj dužnosti pobijedio je Hillary Clinton. Trump je pokazao da često mijenja stajališta, politku (barem za sada) vodi pišući kratke objave na Twitteru, a iako je u kampanji izvrijeđao žene i manjine, a imigrantima, posebno onima iz Meksika, zaprijetio izgonom, tvrdi da će ujediniti Amerikance.

U niti dva mjeseca koliko je prošlo od njegova izbora učinio je mnogo, kao malo koji izabrani predsjednik prije stupanja na dužnost. Najavio je poboljšanje odnosa s Rusijom (Putin je bio jedan od prvih koji je o Trumpu govorio kao o sposobnom i talentiranomm čovjeku), ali nije nagovijestio što bi zauzvrat tražio od Rusije. Čini se izvjesnim pogoršanje američko-kineskih odnosa. Od Kine traži ustupke, posebno kada je riječ o ekonomiji, Moguće je da će odustatiti od priznavanja načela »jedinstvene Kine«, a to je jasno dao do znanja telefonskim razgovorom s predsjednicom Tajvana Tsai Ing-wen.

Trumpa ne zanima ni niz međunarodnih sporazuma koji su ili postignuti ili su bili u završnoj fazi pregovora. Ne zanima ga Sporazum o transpacifičkom trgovinskom partnerstvu. Njegova je želja miniranjem tog Sporazuma smanjiti utjecaj Kine, ali moglo bi se dogoditi upravo suprotno – da Kini prepusti golemo i trgovinski sve razvijenije i važnije područje.

Protivi se i Pariškom sporazumu o ograničenju globalnog zagrijavanja koji je stupio na snagu, a to protivljenje može biti dobar znak za svoje koji ekonomiju zasnivaju na ugljenu kao energentu. Protivi se i istina nepostignutom Sporazumu o slobodnoj trgovini između SAD-a i Europske unije, a dovodi u pitanje i sporazum o iranskom nuklearnom programu postignutom u ljeto 2015. godine. Trump je najavio i promjenu u vanjskoj politici i otklon od one koja se, s više ili manje intenziteta, prakticirala posljednjih petnaestak godina. Njega ne zanima uvođenje demokracije na američki način kao što je to u posljednjih petnaestak godina rađeno u nizu zemalja, poput Iraka ili Libije.

Cameronove greške

Uzbudljivo je bilo i s ove strane Atlantika, posebno u Velikoj Britaniji. Britanski premijer David Cameron počinio je niz političkih grešaka kojima je od rasprave koja se vodila unutar njegove Konzervativne stranke (i ni izbliza toliko velike i važne, ali glasne stranke UKIP Nigela Faragea) napravio nacionalnu političku i društvenu raspravu, a od te je rasprave napravio ne samo nacionalnu nego i prvorazrednu europsku temu. Ishod referenduma održanog 23. lipnja je poznat, Britanci su većinom glasova (51,9 posto glasova »za«) odlučili napustiti Europsku uniju.

No, dok je ishod poznat, posljedice nisu. Prva žrtva Brexita bio je onaj koji je referendum i inicirao – David Cameron završio je političku karijeru, a Velika Britanija dobila je drugu premijerku u povijesti, ponovno konzervativku Therese May. Sljedeće godine trebao bi započeti proces razdruživanja Velika Britanije i Europske unije, ali zapravo nitko ne zna kako će on izgledati i što će značiti. Britanci bi htjeli zadržati manje-više sve povlastice koje imaju kao članica Unija, posebno pristup tržištu, a htjeli bi se i lišiti svih obveza koji imaju kao zemlja članica. Unija tako nešto ne može dopustiti jer će u tom slučaju svatko poželjeti napustiti Uniju ne bi li i dalje koristio njene blagodati, ali sa što je moguće manje obveza. U tom uspjehu zagovornika izlaska Velike Britanije iz Unije nemalu ulogu imao je ksenofobni populizam. Zagovornici izlaska tvrdili su da je to način da se Britanija (inače kao nekadašnja kolonijalna velesila useljenička zemlja) zaštiti od navale stranaca koji su prijetnja – ekonomska, socijalna, kulturna – Ujedinjenom Kraljevstvu.

Sirija je bila stalna tema i ove godine, a nema sumnje da će se o njoj mnogo govoriti i sljedeće. No, dok je 2015. godine dominirala, barem u zapadnim medijima, zbog izbjegličkog vala koji je dopro do Europske unije i početka ruske vojne intervencije na strani predsjednika Bašara al-Asada, ove godine, posebno posljednjih mjeseci u žarištu je bila zbog Alepa. Taj je, prije rata najveći grad u Siriji i ekonomsko središte zemlje, gotovo od početka građanskog rata bio podijeljen. Istočno dio kontrolirali su pobunjenici, protuasadovska opozicija organizirana u više naoružanih milicija. preokret je nastupio uključivanjem Rusije u rat na strani Asada u rujnu prošle godine. Asadova je vojska ojačala, eliminirala koncem 2015. pobunjenike iz Homsa, sredinom ove godine poduzela uspješnu ofenzivu protiv Islamske države i istjerala ju iz Palmire (u koju je IS koncem godine ponovo prodro), a u jesen je kulminirala dugotrajna ofenziva na Alepo.

Taj je grad postao simbol uništavanja i uništenja, tjednima su stizale vijesti o uništenim bolnicama u opkoljenom istočnom dijelu grada, o humanitarnim konvojima koji se ne uspijevaju probiti, a političkim pregovorima koji propadaju i kojima se ne uspostavlja primirje. Završnu kopnenu opeaciju Asad je prove bez ruske vojne pomoći, ali uz pomoć šijitski iračkih milicija i libanonskog Hezbolaha.

Rusija je, pak, svo vrijeme davala važnu političku i diplomatsku pomoć Asadu i njegovu režimu. Bitka za Alep završena je potpunom vojnom pobjedom Asada sredinom prosinca kada je započela evakuacija stanovnika i pobunjenika iz istočnog dijela grada. Zbivanja i u oko Alepa, ali i zbivanja u cijeloj (iako je, naravno, koristiti taj pridjev u slučaju Sirije doista preuzetno) Siriji imaju i dramatične posljedice po međunarodne odnose. Sirija je najveći vanjskopolitički debakl Sjedinjenih Američkih Država od Vijetnamskog rata. Zahvaljujući Obaminoj neodlučnosti, ali i Putinovoj odlučnosti, Sjedinjene Države gotovo potpuno su istisnute iz Sirije. Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov i dalje gotovo svakodnevno o Siriji razgovara s američkim državnim tajnikom Johnom Kerryjem, bez rezultata naravno, jer tako mu i odgovara. Uzde političkih pregovora o budućnosti Sirije preuzeo je trolist Rusija-Iran-Turska. Protuasadovska opozicija doživjela je niz teških poraza, Asad kontrolira gotovo cijeli zapad zemlje, pet najvećih gradova, a Rusiji na ruku ide i to što je sadašnja američka administracija na odlasku, a ona, Trumpova, koja treba preuzeti dužnost 20. siječnja je prema Rusiji mnogo blagonaklonija, a prema američkim intervencijama u svijetu mnogo mrzovoljnija.

Mnogo se toga zbivalo i s Islamskom državom. Ona je koncem 2016. godine mnogo manja prijetnja u Siriji i Iraku nego što je bila koncem 2015. godine. Nizom ofenziva je potisnuta, a da nije pobijeđena i da njena ofenziva moć još nije slomljena demonstrirala je krajem godine ponovnim, iznenadnim i munjevitim, zauzimanjem Palmire. Islamska država sve više postaje europski problem i to zbog organiziranja terorističkih napada u europskim gradovima. Veterani Islamske države koji se s bojišta vraćaju u svoje europske zemlje trenutačno su razlog broj jedan za sigurnosnu zabrinutost u Europi.

Širenje ksenofobije

Islamska država organizirala je napade u Bruxellesu 22. ožujka. U tim je napadima na aerodromu i u metrou ubijeno je 32 ljudi, a ranjenih je više od 300. Terorizam i sigurnost ponovno su velike europske teme. Iako su većinu terorističkih napada u posljednjih godinu dana u Europi izveli državljani europskih zemalja (na prvom mjestu Belgije), teroristički su napadi, uz ostalo, i katalizator za širenje ksenofobije i snaženje antiimigrantskih stranaka i pokreta. Vidjelo se to nakon prosinačkog napada na božićni sajam u Berlinu kojega je izveo tuniski državljanin Anis Amri.U Njemačkoj su nakon njegova napada organizirani antiimigrantski prosvjedi, ponovno je propitivana useljenička politika Angele Merkel, a točnosti radi valja konstatirati i da su organizirani prosvjedi kontra antiimigrantskih prosvjeda.

U godini na izmaku naučili smo i da kamion može biti sredstvo terorističkog napada. U Nici se 14. srpnja, na najveći francuski praznik, Tunižanin Mohamed Lahouaiej Bouhlel  kamionom zaletio na prepunu šetnicu. Ubio je 86 ljudi, a gotovo pola njih bili su stranci, turisti koji su došli u mondeno francusko ljetovalište na paradu i vatromet za Dan pada Bastille. Istu metodu – kamionom na pješake – primijenio je Amri u Berlinu, prethodno ubivši poljskog državljanina, vozača kamiona. U Berlinu je ubijeno 12, a ranjeno 48 ljudi. Stručnjaci za sigurnost prilično su suglasni – od takvog napada jedva da je moguća obrana. Kontrola svih kamiona koji ulaze u gradove praktično je nemoguća jer bi onemogućila urednu opskrbu stanovništva.

Na udaru terorista bila je i Turska. U napadu na istanbulsku zračnu luku »Atatürk« koncem lipnja ubijeno je 47 ljudi, a koncem godine u napadu pokraj stadiona Besiktasa ubijene se 44 osobe. Za oba napada odgovornost je preuzela Islamska država. Godina je u Turskoj bila iznimno burna. Sredinom srpnja pokušan je državni udar, a predsjednik Recep Tayyip Erdogan organizaciju puča pripisao je bivšem suradniku, islamskom kleriku koji živi u Sjedinjenim Državama Fetullahu Gülenu i njegovoj organizaciji. Erdogan je odgvorio masovnim čistkama u vojsci, policiji, obrazovanju, znanosti, diplomaciji, upravnom aparatu, na udaru i žešćem nego prije puča su i mediji. Više do sto tisuća ljudi je otpušteno, uhićeno ih je više od 37.000. Neposredno nakon puča razmišljalo se (a ta razmišljanja još nisu okončana) o ponovnom uvođenju smrtne kazne. Žestok odgovor Erdogana na pokušaj puča, koji itekako podsjeća na zavođenje diktature, pogoršao je ionako ne baš dobre odnose Turske i EU. U ožujku su Turska i EU sklopile sporazum kojim je zaustavljen dolazak migranata iz Turske u Uniju. U zamjenu za financijsku pomoć za zbrinjavanje izbjeglica, ukidanje viza i ubrzanje pregovora o članstvu u Uniji, Turska se obvezala zaustaviti migrante na njihovu putu prema Grčkoj i potom dalje prema drugim članicama Unije.

Smirivanje s Rusijom

Turska odbija promijeniti svoj antiteroristički zakon, a dok ga ne promijeni EU ne namjerava ukinuti vize za njene državljane i to je izvor novog neprekidnog iskrenja u odnosima Ankare i Bruxellesa zbog kojega Erdogan učestalo prijeti otkazivanjem sporazuma iz ožujka. Erdoganu se ne sviđa ni to što EU, posebno Europski parlament, osuđuje represiju koju je zaveo nakon gušenja puča i to je drugi razlog za stvaranje nove napetosti u i inače napetim odnosima.

Turska je ove godine normalizirala odnose s Rusijom. Nakon prošlogodišnjeg turskog rušenja ruskog borbenog zrakoplova koji je bio u zadatku u Siriji ti su odnosi bili praktično zamrznuti, a Moskva je uvela niz ekonomskih sankcija Ankari. Nakon što je Erdogan izrazio žaljenje zbog incidenta ti su odnosi ubrzano normalizirani. Turska, koja je zaoštrila odnose s tradicionalnim saveznikom SAD-om, koja ima rat na svojim granicama sa Sirijom i Irakom, u kojoj se vodi unutarnji rat u Kurdistanu nije si mogla dopustiti da ima još i dugoročno loše odnose s Rusijom. Kraj godine u Turskoj obilježilo je ubojstvo ruskog veleposlanika Andreja Karlova za vrijeme otvaranja izložbe »Rusija u očima Turaka«. Ubio ga je 22-godišnji policajac Mevlut Mert Altintas i koji je poručio da je riječ o osveti za rusku ulogu u bitci za Alep. No, Erdogan, bez obzira na jasne Altintasove uzvike, tvrdi da je iza atentata na Karlova Gülenova organizacija.

No, za kraj i jedna dobra vijest, kolikogod ju se može cinično interpretirati: vjerovali ili ne, ali u 2016. godini nije izbio ni jedan novi rat, svi ratovi vođeni u 2016. godini su, računovodstvenim rječnikom kazano, preneseno stanje iz 2015. godine.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka