U noći proglašenja izbornih rezultata – prošloga proljeća, dok se u sjedištu Srpske napredne stranke premijera Srbije Aleksandra Vučića čestitalo i slavilo – dva naoružana čovjeka maskirana crnim fantomkama upali su u kućicu osiguranja ispred jednog od gospodarskih objekata u dijelu Beograda koji se zove Savamala. Izvukli su čovjeka zaduženog za osiguranje, uzeli mu mobilni telefon i zarobili ga. Isto se dogodilo čuvarima drugih gospodarskih objekata. Maskirani ljudi vezali su ih i pobrinuli se da ne mogu zvati pomoć. Za to vrijeme, ostatak bande, tridesetak ljudi, bagerima su rušili objekte.

Stanovnici okolnih zgrada zvali su policiju, ali policija je odbila izaći na teren. Ljudi s fantomkama stigli su po državnom poslu. Raščišćavali su teren za Beograd na vodi, megalomanski građevinski projekt iza kojeg političkom voljom stoji režim premijera Vučića, a novcem arapski investitori. Objekti su srušeni jer su njihovi vlasnici pokrenuli sudske sporove, ne želeći ustupiti imovinu Beogradu na vodi. Srbi su te večeri dobili Vučića kao izbornog pobjednika, a usput i poraznu sliku prirode njegovog režima; režima u kojem pravo, ako je potrebno, ustupa mjesto sili.

Nije trebalo dugo da se utvrdi da je maskiranu bandu u noćnu akciju rušenja uputila beogradska vlast na čelu sa Sinišom Malim. Pod pritiskom uličnih prosvjeda nekoliko mjeseci kasnije priznat je to sam Vučić, najavljujući i da će svi odgovorni snositi posljedice. Na toj najavi je ostalo. Nitko nije odgovarao, jer čovjek kojeg je pred javnošću Vučić nazvao odgovornim, beogradski gradonačelnik Siniša Mali, njegov je obiteljski prijatelj.

Beogradski gradonačelnik školovan je u Americi, otkud se kao mladi i perspektivni kadar vratio u Srbiju, gdje ga je raširenih ruku dočekala Demokratska stranka. Po povratku u Beograd zaposlili su ga da radi na privatizacijama. Američki đak pokazao je dara: za privatizacijama s kojima je dodira imao Siniša Mali redovito su se vukli repovi sumnje u korupciju krupnih i sitnih razmjera.

Naročit talent Mali je pokazao za osnivanje i rukovođenje off-shore tvrtkama. Novinari KRIK-a, organizacije za istraživačko novinarstvo, utvrdili su da je Siniša Mali preko off-shore kompanija za sebe ili nekog drugog kupio 24 stana u jednom od bugarskih ljetovališta. Ukratko, Mali nije bio na najboljem glasu kad ga je Vučić instalirao na visoke političke pozicije; najprije na mjesto svog savjetnika za financije i gospodarstvo, a kasnije i na dužnost gradonačelnika Beograda.

Siniša Mali jedan je od najvažnijih Vučićevih suradnika. Sad je zadužen za Beograd na vodi, projekt koji bi mogao Beogradu nanijeti ogromnu štetu. Ponoćno rušenje objekata u Savamali zato je ostalo  nekažnjeno, ali bio je to okidač za početak prvog ozbiljnijeg društvenog otpora Aleksandru Vučiću.

– Savamala je postala simbol zloupotrebe državnog aparata. Vučićev režim u potpunosti upravlja postupcima tužiteljstva i policije. Autoritarni vođa po definiciji uništava nezavisnost institucija, kaže nam Žarko Korać, potpredsjednik Vlade u mandatu Zorana Đinđića i narodni poslanik. Pijemo prvu jutarnju kavu u restoranu čuvenog beogradskog Majestica, profesor izlaže pozicije Vučićevog režima.

U Beograd smo stigli da bi pokušali utvrditi kako se Vučićeva politička svemoć odražava na srbijansko društvo. Aleksandra Vučića, između ostalog, znamo kao političara koji je ispao iz šinjela Vojislava Šešelja, kao ekstremistu koji je u ratnim vremenima sa skupštinske govornice pozivao na ubijanje »stotinu muslimana za jednog Srbina«. Danas su njegovi stavovi umjereni i teško da u Europi postoji premijer koji više moli i kumi za mir od Aleksandra Vučića.

Za je Bruxelles on je “proeuropski premijer”, faktor mira i stabilnosti, poželjan i kooperativan lider Srbije na putu u Europsku uniju. Kod kuće, u Srbiji, to izgleda drugačije. Vučić je tamo dežurni za sve: spašava ljude, sprječava ratove, razotkriva zavjere, nabavlja oružje da Srbiju učini sigurnijom, ima sućuti za sve pa i za neprijatelje. Tako ga, barem, prikazuju državni i skloni mu privatni mediji. Njegova strategija sveprisutnosti daje izvrsne rezultate. Profesor Korać kaže da Vučića ne vole ekstremna desnica te krajnje liberalni ljudi. Prostor između pokrio je u cijelosti, što mu je omogućilo da u svojim rukama koncentrira za društvo nezdravu količinu moći.

Izrazito autoritaran stil vladanja

– Jedino što Aleksandra Vučića ograničava jest što je na poziciji europskih integracija. Da toga nema, bila bi to katastrofa. Njegov stil vladanja izrazito je autoritaran i podrazumijeva prijetnje i zavjere. To naši ljudi vole, kaže Korać.

O sastavu Vučićeve Vlade izvan Srbije se malo zna. Ti ljudi, njegovi ministri, neobično su tihi i u tamošnjoj javnosti. Sve se vrti oko jednog čovjeka: on sve zna, u sve je upućen, o svemu daje zadnju riječ. Ukoliko mu tako odgovara. Ukoliko mu odgovara da ne zna – Vučić ne zna. A ono što srbijanski premijer ne zna strašno je i nezamislivo u demokratskom društvu.

Srbijanski premijer, recimo, sve donedavno nije znao ništa o prirodi odnosa svog ministra zdravlja Zlatibora Lončara sa Dušanom Spasojevićem, vođom Zemunskog klana, ’90-ih najopasnijom kriminalnom organizacijom u Srbiji. Duća Šiptar, kako glasi umjetničko ime tog čovjeka, ubijen je u akciji Sablja, nakon ubojstva Zorana Đinđića. Šiptar je bio jedan od organizatora ubojstva srbijanskog premijera.

– Ako ste gledali seriju Narcos, tako je to izgledalo. Nakon ubojstva premijera država se bacila na posao uništavanja klana. Dvojica kriminalaca, svjedoka-suradnika, u istrazi su rekli da je Vučićev ministar Lončar bio povezan sa Spasojevićevim klanom, upućuje nas Stevan Dojčinović, koji je utemeljio novinarsku organizaciju KRIK.

Dojčinović je u ovom trenutku najveći istraživački novinar Balkana. Za svoj rad dobio je niz prestižnih međunarodnih priznanja. Kad je uhićen Darko Šarić, najveći balkanski narko-bos, na noćnom ormariću kraj uzglavlja imao je otvorenu Dojčinovićevu knjigu »Šarić – Kako je balkanski kokainski kartel osvojio Evropu«.

– Svjedoci su ispričali da je ministar Lončar Zemunskom klanu asistirao u ubojstvu jednog crnogorskog kriminalca. Na tog čovjeka su pucali, ali ga nisu ubili pa je završio u Lončarovoj bolnici. Zemunski klan ga je želio mrtvog. Prema svjedočenju, oni su nagovarali jednog liječnika da nešto poduzme, ali taj je odbio, ali na dogovor je pristao ministar zdravlja, koji je poslije došao do Šilerove i rekao – ja sam ga završio. Svjedok suradnik tvrdi da je bio prisutan kad je Lončar došao i Spasojeviću rekao: ja sam ga završio. Svjedoci su ispričali da je Lončar za tu uslugu od Zemunskog klana dobio stan, priča Dojčinović.

Doktor smrt postao ministar

Što su govorili u istrazi, svjedoci su ponovili i u sudnici, na sudskom procesu za Đinđićevo ubojstvo. Policija nije imala materijalne dokaze pa je Zlatibor Lončar ostao na slobodi. Godine 2012. Vučić ga je imenovao za ministra.

– Svima je to bilo jako čudno. U medijima su ga nazivali – doktor smrt. Željeli smo Lončara istražiti, jer ta priča nije mogla tako stajati. Odlučili smo istražiti navode o stanu, jer u pitanju je nešto materijalno. Poslije nekoliko mjeseci uspjeli smo pronaći stan. Nalazio se u kvartu koji su svjedoci opisali, kaže Dojčinović.

Stan do kojeg je ministar došao vodio se na ime Sretka Kalinića. Taj Kalinić, podsjetimo, bio je ubojica Zemunskog klana. Nazivali su ga »zver« i »kasapin«, jer je dvije svoje žrtve doslovno raskomadao. Jednu je bacio u rijeku, drugu samljeo u mašini za mljevenje mesa. Priznao je ubojstva dvadeset ljudi.

– Nakon što smo objavili što smo otkrili, premijer je rekao da mu je Lončar privatno objasnio kako je došao do tog stana i da je on tim objašnjenjem zadovoljan, kaže Dojčinović.

Prije nekoliko tjedana priča je dobila nastavak. Nezadovoljan jer nije postavljen na poziciju direktora državne tvrtke »Koridori Srbije«, predsjednik stranke Nova Srbija Velimir Ilić javnosti je pokazao fotografiju snimljenu koncem ’90-ih. Na fotografiji vidimo mladog ministra Lončara zagrljenog sa šefom Zemunskog klana Dućom Šiptarom.

Aleksandar Vučić imao je spremno objašnjenje: On mi je rekao da je operisao oca jednog od tih ljudi, zbog čega su ga pozvali u kafić preko puta da se zahvale. Da je nešto krio, vjerovatno se ne bi ni slikao«.

Lončar i dalje uživa povjerenje premijera. U isto vrijeme, Stevan Dojčinović počeo je istraživati Vučićevu imovinu i našao se na meti Informera. U pitanju je zloćudni tabloid, koji redovito objavljuje laži, diže prodaju raspirujući mržnju prema Hrvatima i kosovskim Albancima i – najvažnije – na naslovnim stranicama linčuje protivnike Aleksandra Vučića i njegovog režima. Dojčinovića su razvlačili danima, nazivajući ga stranim plaćenikom. U pitanju je uobičajena etiketa za sve koji ne misle kao Vučić, odnosno koji svoj rad financiraju putem međunarodnih natječaja. Informer se pri napadima služi informacijama koje revno prikupljaju policija i tajne službe.

– Siguran sam da nas već neko vrijeme prate. Zbog čega kažem da sam siguran? Ako analiziramo sve članke objavljene u Informeru, u njima stoji sve što sam radio u jednom dužem periodu, gdje sam se kretao, s kim sam se viđao… Objavljeni su sadržaji mojih telefonskih razgovora, za koje nitko nije mogao znati. Objavljene su i fotografije snimljene skrivenim kamerama. Naravno, shvatio sam da sam već neko vrijeme pod nadzorom, a poslije sam to i potvrdio preko svojih izvora. Kad sam tužio Informer, u odgovoru na tužbu oni su pozvali sud da se obrati tajnoj službi (BIA) da potvrdi neke od navoda iz teksta. Nemam nikakvu sumnju da smo Krik i ja bili pod nadzorom BIA-e, a pretpostavljam da to još uvijek traje, kaže Dojčinović.

Govoreći o Vučićevom režimu, tabloidu Informer treba posvetiti dužnu pozornost. U pitanju su najtiražnije novine u Srbiji, koje vodi Dragan Vučićević. Već prateći naslovne stranice tabloida jasno ćete utvrditi koga u datom trenutku Aleksandar Vučić smatra neprijateljem. Kad na dnevnom redu nisu politički protivnici, linč je rezerviran za nevladine organizacije. »Prazan hod« na naslovnicama popunjavaju Hrvatska i Hrvati, koje Informer redovito naziva ustašama. Jedan dio naslovne stranice uvijek je rezerviran za pohvale Vladimiru Putinu.

Pod maljem notornog Vučićevića

Ovih dana na meti informerovog linča nalazi se Anita Mitić, direktorica Inicijative mladih za ljudska prava. Pod maljem notornog Vučićevića našla se jer je s nekoliko mladića i djevojaka iz ove organizacije prekinula tribinu ratnog zločinca Veselina Šljivančanina. Tribinu je u vojvođanskom selu Beška organizirala Vučićeva stranka. Mladići i djevojke dobili su batine, a razbijeni su im i automobili.

– Brutalno smo napadnuti. Tukli su nas rukama i nogama, a jedna djevojka je gurnuta niz stepenice. Izgledalo je kao da nas žele ubiti. Vikala sam: Pomozite nam, hoće nas ubiti! Istu večer Vučićeva stranka izdala je priopćenje u kojem nas naziva fašistima. To se dogodilo prije dvije sedmice i otad trpimo strašne pritiske. Prije nekoliko večeri, pred vrata su nam došli ljudi iz organizacije Nacionalni stroj, ostavili pune vreće tiskanih dolara i naljepnice s porukama – strani plaćenici, kaže direktorica Inicijative mladih.

Na tome nije ostalo. Roditelje mladića i djevojaka na poslu su počeli pozivati na razgovore. U dva dana koliko smo proveli u Beogradu, Anita Mitić je bila na udaru Informera, jedan dan na naslovnoj, a drugi put na drugoj i trećoj stranici tabloida.

– U posljednjih nekoliko godina drastično je lošije okruženje u kojem živimo i radimo. Meni je jasno da Vučićeva stranka mora voditi okolo Veselina Šljivančanina. Lakše im je skupljati nacionalističke poene, nego mijenjati društvo. I Vučić i njegova stranka imali su kroz ovih pet godina priliku zaista mijenjati neke stvari, pri čemu mislim na promjenu sustava vrijednosti u društvu. Ništa od toga se ne događa. Sve što treba, Vučić završava u Bruxellesu. Njega ovdje više nema tko kritizirati, jer gotovo svi su pod kontrolom države. U isto vrijeme on se Europi predstavlja kao faktor mira i stabilnosti. Mi koji živimo ovdje znamo da nije tako. Ne možete se boriti za demokraciju uništavajući sve demokratske tekovine, kaže Anita Mitić.

Prije godinu dana, zaključuje ona, dogodila se ključna stvar: rušenje u Savamali. Tad smo shvatili da nema države, da je sve interes vladajuće strukture. Ako imate situaciju da građani zovu policiju, a ona ne želi doći – to je kraj države.

»Američki ljudi«, »zavjera CIA-e«…

Nakon ponoćnog rušenja u Savamali, građanska inicijativa pod nazivom Ne davimo Beograd organizirala je ulične demonstracije. Tisuće su ljudi hodale gradom i skandirale protiv Vučića i beogradskog gradonačelnika Siniše Malog. Na prvi prosvjed došlo je pet, a na posljednji, sedmi preko dvadesetak tisuća ljudi. Mnoge je to podsjetilo na antimiloševićevske skupove s kraja devedesetih.

Prilikom jednog od protesta, članica Inicijative Ksenija Radovanović našla se u bizarnoj situaciji, koja daje do znanja da se nitko tko se aktivno protivi Vučićevom režimu ne može osjećati sigurno.

– U jednom trenutku vidjela sam trojicu ljudi kako fotografiraju svakog od nas. Kad su to obavili krenuli su, a ja sam krenula za njima. Zašli smo za ugao zgrade i ja sam ih fotografirala s leđa, kako bih fotografiju pokazala policiji. Rekli su da im dojavimo sve što nam bude sumnjivo. Kad sam se okrenula, zaustavile su me dvije osobe u civilu. Tražili su da ih pratim do automobila. Pitala sam tko su, rekli su – policija. Tražila sam da se legitimiraju, nisu htjeli. Tad sam ja nazvala policiju. Jedan mi je uzeo telefon, prekinuo vezu i nestao. Drugi je ostao pa sam otišla do policajca u civilu, koji je zadužen za nas, i ispričala mu sve. Policija ga je upozorila i rekla da će sve biti u redu, priča Ksenija.

Nešto kasnije ispostavilo se da čovjek koji se predstavio kao policajac djevojku prati.

– To je primijetila upravo policija. Legitimirali su ga. On im je prijetio, nešto se tamo dogodilo i vidjela sam da je policajac uplašen. Na kraju se jedan policajac vratio do mene i rekao: ako vidiš da te netko kasnije prati – pozovi policiju. Par mjeseci sam pokušavala od policije dobiti papire, da vidim tko je taj koji me pratio i što su oni radili po tom pitanju.

Policija je sve proslijedila tužiteljstvu, a tužiteljstvo je preko medija poručilo da će me pozvati na saslušanje. Na tome je i ostalo. U međuvremenu, policija i BIA utvrdili su da taj čovjek nije kod njih zaposlen. Policijski zapisnici su pokazali da je, kad je policija njega zaustavila, telefonom zvao načelnik policijske uprave za Grad Beograd i tražio da tog momka oslobode, kaže nam djevojka.

Obitelji nekih od članova inicijative »Ne davimo Beograd« također su se našle pod pritiskom. I njihove roditelje šefovi na poslu zovu na razgovore: “Znate li što vam dijete radi?” I oni vjeruju da moraju biti pažljivi i paziti s kim i o čemu razgovaraju telefonom, s kim se i kako dopisuju elektronskom poštom. I oni vjeruju da su pod nadzorom. Prije par dana, pri odlasku na prosvjednu akciju u Niš, koju je organizirala nevladina organizacija slična njihovoj, putovali su pod policijskom pratnjom. Radi njihove zaštite, rečeno im je.

Svi vodeći članovi Inicijative Ne davimo Beograd, rekosmo, već su se udomaćili na naslovnoj stranici notornog Informera: izdajnici, strani plaćenici, proizvođači kaosa. Provladin list Politika pak povezao ih je sa američkom CIA-om. Javnosti ih se prikazuje kao “ljubitelje Šiptara”. U Informeru je, pod tom etiketom, završila upravo naša sugovornica Ksenija Radovanović. Njezina fotografija snimljena prilikom tribine u okviru međunarodnog festivala dokumentarnog filma u Prizrenu popraćena je optužbom da je otišla “prodati Kosovo”.

Profesor i parlamentarni zastupnik Žarko Korać vjeruje da sve to neće dobro završiti, niti za Srbiju, niti za Vučića:”Završit će padom njegove popularnosti, nakon čega će uslijediti raspad sistema. Imat ćemo u Srbiji puno Mostova i Živih zidova.”

Kupuje naoružanje i izmišlja provokacije

– Mnogi Vučića vide kao reformiranog nacionalistu, čovjeka koji je za Europu, a ja nisam siguran da ga i njegovi birači tako vide. Oni njegovu politiku vide kao lukavstvo. Oni vjeruju da je sve to neko privremeno stanje, a Vučić u posljednje vrijeme daje i izjave koje im daju za pravo da tako vjeruju, kaže Korać. Na djelu vidi i “zloupotrebu državnog aparata” te “u potpunosti političko upravljanje tužiteljstvom”.

Aleksandar Vučić u međuvremenu igra predstavu za široke mase: kupuje naoružanje, sprema se za izbore izmišljajući provokacije poput »voza za Kosovo« i šalje »poruke mira«.

Aleksandar Vučić bio je juniorski prvak Beograda u šahu. Napominjemo to kako bi jasnije bila ocjena našeg beogradskog kolege Bojana Tončića, koji nam je u Mornaru, restoranu gdje je Električni orgazam napisao svoju čuvenu pjesmu “Konobar nas mrzi”, nadugo i naširoko pričao svoja zapažanja o srbijanskom premijeru.

“U šahu je naučio da pola pobjede leži u tempu. Svojim protivnicima svakodnevno nameće tempo, dok u isto vrijeme ima iza sebe medije koji mu sekundiraju. Narod masovno roni u tabloidima. Kad čitaš najtiražnije novine i gledaš informativne programe na TV-u, nameće ti se zaključak da svi u Srbiji kradu, da svi izdaju, osim Aleksandra Vučića, koji je pravi čovjek. Na djelu je strategija zamjene teza i sluđivanja javnosti, uz obavezan nacionalistički dekor pod radnim naslovom: »Tko nama može da zabrani da sanjamo veliku Srbiju«. Sve ovo vrijeme, četvrt vijeka od rata, potrošeno je olako. Tako to bude kad zločinci i ratni huškači pišu udžbenike istorije.”