Nasljeđe institucije

SUD KOJI SVI ŽELE ZABORAVITI Koja je stvarna ostavštvina haškog trbunala za bivšu Jugoslaviju

Boris Pavelić

Reuters

Reuters

Haški sud se u najvećoj mogućoj mjeri približio istini o tragediji devedesetih. Usprkos tome, ta je istina u zemljama bivše države »više uljez nego referenca«, rečeno je na skupu u Sarajevu



Možete počupati svo cvijeće, ali ne možete spriječiti proljeće da dolazi – citat čileanskog pjesnika Pabla Nerude upotrijebit će predsjednik Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) Carmel Agius da izrazi nadu kako će nasljeđe Haškoga suda ipak donijeti proljeće pravde, ma koliko moćnici svih vrsta čupali njezine pojedinačne cvjetove. »Pomirenje, pamćenje i pravda ovise o državama bivše Jugoslavije. Haški sud ponudio im je alate«, podsjetio je Agius na međunarodnoj konferenciji »Dijalozi o nasljeđu Haškoga suda« kojom je krajem prošloga tjedna u Sarajevu, nakon gotovo četvrt stoljeća djelovanja, simbolički okončan rad te institucije-presedana, i iznesena njezina prva službena i sveobuhvatna bilanca. Agius, predsjednik suda od 2015., o toj bilanci ima »podijeljene osjećaje«.


– Ponosan sam zbog uspjeha, jer mnogo je toga učinjeno. No mislim i na sve što još treba učiniti: koga još optužiti, koja suđenja završiti, pravdu koja čeka ispuniti, pomirenje kojeg nema ostvariti…, kazao je Agius u Sarajevu.


Izjava malteškoga suca unijela je i osobnu notu u zajednički dojam o nasljeđu institucije koja je zemljama bivše Jugoslavije četvrt stoljeća dijelila poslijeratnu pravdu: da su vrijednost i postignuća suda prepoznata, poštovana i referentna u inozemstvu, a prezrena, prešućena i potisnuta u zemljama bivše Jugoslavije. Taj je dojam – simbolički snažno, a politički skandalozno – potvrđen već na samome početku konferencije, kada je predsjedatelj Predsjedništva BiH i hrvatski član toga tijela Dragan Čović u pozdravnom govoru izjavio kako »konceptu udruženoga zločinačkog pothvata nije mjesto ni u Haškome sudu, ni u pravosuđu Bosne i Hercegovine«.


 »Živimo u prostorima paralelnih istina«




Taj istup, u kojemu predstavnik države neovisnome sudskom međunarodnom tijelu javno docira kako bi trebalo suditi, zorno demonstrira odnos političke vlasti – bila ona u bivšoj Jugoslaviji, bila u međunarodnoj zajednici – prema Haškome sudu, instituciji koju su nekad svi željeli, a sada kao da je svi žele što prije zaboraviti.



Ostavština suda »istraživački je posao od sto, sto pedeset godina«, ocjenjuju istraživači. Arhiva predmeta na sudu koji je optužio 161 osobu, među njima bivšeg predsjednika Srbije i Jugoslavije te cijeli politički i vojni vrh Republike Srpske, nepregledno je more materijalnih dokaza i raznovrsnih dokumenata, s gotovo tri milijuna stranica transkripata sudskih sjednica nastalih na temelju jedanaestak tisuća raspravnih dana. Rijetko se spominje uspjeh Haškoga suda da privede na suđenje sve optužene, od kojih je više nego polovina, 83, pravomoćno osuđen za najteže ratne zločine. Devetnaest je optuženika oslobođeno, 13 prebačeno na suđenje nacionalnim sudovima, dvadeset je optužnica povučeno, a sedamnaest je optuženika – među njima i najvažniji, predsjednik Srbije Slobodan Milošević – umrlo prije kraja suđenja. Do kraja godine, Haški sud izreći će prvostupanjsku presudu Ratku Mladiću te drugostupanjsku presudu šestorici vojnih i političkih čelnika Herceg-Bosne. Pravni nasljednik Haškoga suda, takozvani »Mehanizam UN-a za međunarodne kaznene sudove« (MICT), dovršit će rad suda provodeći žalbeni postupak Radovanu Karadžiću, osuđenome na četrdeset godina zatvora, te oslobođenome Vojislavu Šešelju, kao i provodeći obnovljeno suđenje čelnicima srpske sigurnosne službe Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću.



Zaboraviti, u najmanju ruku, u bivšoj Jugoslaviji. Odnos prema nasljeđu Haškoga suda na području kojim se bavio dojmljivo je opisao sarajevski pravnik i političar Dennis Gratz. Haški sud, ustvrdio je Gratz, znanstvenim je metodama uspio utvrditi činjenice, te objasniti motive i uzroke rata u bivšoj Jugoslaviji, i time se u najvećoj mogućoj mjeri približio istini o tragediji devedesetih. Usprkos tome, ta je istina u zemljama bivše države »više uljez nego referenca«. »Haški sud nije uspio nametnuti svoj, znanstveno relevantni narativ«, pa države bivše Jugoslavije žive u »prostorima paralelnih, a legitimiziranih istina«. Konsenzusa o ratu nema: Istina postoji samo u akademskim krugovima izvan država Balkana, a nasljeđe Haškoga suda »neprocjenjivo je, ali neiskorišteno«. Da »istina postoji samo izvan Balkana«, odnosno da međunarodna zajednica nalaze i praksu Haškoga sud smatra prekretnicom u međunarodnome pravu i ključnom referencom za povijest ratova u bivšoj Jugoslaviji, nedvosmisleno je potvrdio Miguel de Serpa Soares, pomoćnik glavnog tajnika UN-a za pravna pitanja i pravni savjetnik Ujedinjenih naroda na završnome dijelu trodnevne sarajevske konferencije. Haški sud, ustvrdio je Soares, »temelj je suvremenog međunarodnog kaznenog prava i globalne kulture odgovornosti« te »moćno nasljeđe na koje možemo biti ponosni«, ali i temelj na kojemu je do danas osnovano nekoliko međunarodnih sudova za ratne zločine. MKSJ, prvi sud za ratne zločine koji su osnovali Ujedinjeni narodi, postigao je da »individualna kaznena odgovornost za ratne zločine najviših vojnih i državnih dužnosnika postane općeprihvaćena«, a u tom je kontekstu, prema Soaresu, »koncept udruženog zločinačkog pothvata ključni zakonski doprinos Haškoga suda«.


Negdje heroj, negdje zločinac


No to, što o Haškome sudu misle njegovi osnivači, Ujedinjeni narodi, ne znači mnogo ondje gdje bi nalazi i presude toga suda morali biti najutjecajniji – u državama bivše Jugoslavije. Ondje, kako podsjeća Nataša Kandić, jedna od najuglednijih aktivistica za ljudska prava u regiji, »lokalne su zajednice i dalje vrlo suprotstavljene, pa se heroj u jednoj smatra zločincem u drugoj«. »Ta uvjerenja ni Haški sud, ni vlade, ni nevladine organizacije nisu uspjele promijeniti«, ne bez razočaranja konstatira Kandić, jedna od rijetkih koja se već trideset godina, od samih naznaka neprijateljstava u bivšoj Jugoslaviji, žestoko javno suprotstavlja ratnoj politici, i to ondje gdje je sve i počelo – u Beogradu.


»Nismo još postigli ni to da sve žrtve smatramo jednakima«. »Godine su trebale«, navodi primjer Kandić, »da albanske žrtve na Kosovu shvate i priznaju da nisu samo Srbi činili zločine, ili da srpske žrtve priznaju da nisu svi Albanci teroristi«. Nevladine organizacije, priznaje ona, u proteklih su 25 godina samo djelomice uspjele postići da javnost „prihvati minimalne zajedničke standarde odnosa prema žrtvama: da moraju biti precizno popisana imena svih poginulih, da se prihvati načelo kako su ‘svi mrtvi jednaki’, te da se počne ‘slušati onoga drugog’“. »Žrtve još nisu ravnopravno osudile sve ratne zločine. Javnostima u bivšoj Jugoslaviji tek predstoji da odgovore na pitanje – ‘ Tko je, zapravo, neprijatelj?’ »Ljudi u bivšoj Jugoslaviji imaju pravo znati što se uistinu dogodilo u ratovima devedesetih. Nasljeđe Haškoga suda neprocjenjiv je i najdragocjeniji izvor činjenica o tim događajima. Za odnos prema tome nasljeđu najodgovornije su vlade zemalja u regiji. Politički vođe u državama bivše Jugoslavije počinit će povijesnu grešku nastave li prikrivati istinu i šutjeti o žrtvama drugih, samo zato da ostanu na vlasti«, upozorava Nataša Kandić. No kako sada stvari stoje, zaključak je samo jedan – »povijesna greška« u punom je pogonu.