Sonja Biserko, ugledna aktivistica za ljudska prava iz Beograda i predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava, u četvrtak je u Zagrebu sudjelovala na predstavljanju knjige »Jugoslavija u povijesnom kontekstu«, plodu zajedničkog rada pedesetak znanstvenika iz cijele bivše države. »Suradnja je bila prijateljska i vrlo konstruktivna, a autori su zainteresirani da se i nastavi, te da populariziraju projekt povijesti Jugoslavije«, kazala je u intervjuu za naš list.

Kakva je dosadašnja recepcija knjige i cijelog projekta?

– Knjiga je tek nedavno ušla u život. Postoji i englesko izdanje. Portal na kojem je objavljena, yuhistorija.com, vrlo je posjećen. Ljudi se javljaju, jer je riječ o prvome pokušaju iz regije da ponudi tumačenje Jugoslavije. Dosad je u svijetu objavljeno mnogo knjiga o Jugoslaviji, ali i mi iz regije dužni smo objektivnije se pozabaviti vlastitom prošlošću. Jugoslavija je, naime, svim bivšim republikama postala onaj »Drugi« preko kojega se samodefiniraju njezine zemlje nasljednice, i to na način koji negira bilo kakva postignuća te Jugoslavije, što je naravno neopravdano. Naša namjera nije bila ni glorificirati ni negirati, nego je prikazati na najobjektivniji mogući način. Nadamo se i kritičkim osvrtima, jer to je jedini način da se naša namjera ispuni. Cijela ideja oko projekta plod je iskustva s mladima, koji su zainteresirani, a objektivno, ništa o Jugoslaviji ne znaju. A oni će, pogotovo u Srbiji, u život ući s lošom prošlošću s kojom prethodna generacija nije uspjela ništa učiniti. Ostavljamo im, uz ostalo, i pogrešne interpretacije Jugoslavije, koje su prije svega u skladu s interesima sadašnjih političkih elita. Svakako je važno otvoriti prostor za istinsku debatu o tome što je bila Jugoslavija.

Danas, kao da ima šest Jugoslavija – u svakoj se bivšoj državi interpretacija razlikuje.

– Nacije su nacionalizirale povijest dvadesetog stoljeća. Obje se Jugoslavije vrlo malo spominju. Čak i u Srbiji, za koju se smatra da je Jugoslaviju promatrala kao proširenu Srbiju, i prva Jugoslavija rijetko se spominje, premda je Srbija u njoj objektivno dominirala. Svi se identificiraju s vlastitom slavnom prošlošću. Nažalost, gotovo uvijek se referiraju na radikalno desne pokrete, recimo, iz Drugoga svjetskog rata, jer su nacionalni, pa ulaze u te vrijednosti.

Shizofren odnos

S druge strane, kada govorimo o Srbiji, moj je dojam da ljudi silno žale za Jugoslavijom.

– Postoji shizofren odnos. Službeno se tvrdi da je Srbija branila Jugoslaviju, a da su Hrvatska i Slovenija, uz podršku Zapada, počele taj rat. Takva su tumačenja vrlo prijemčiva, jer se vrlo teško suočiti s ratnim nasljeđem, pa se uvijek izbjegava otvoreni razgovor, i pribjegava takvim tvrdnjama. S druge strane, Jugoslavija je imala modernizacijska dostignuća, naročito na međunarodnom planu, a toga se stariji sjećaju, pa su danas povrijeđeni kada su sadašnje zemlje postale irelevantne. To se odnosi čak i na Sloveniju i Hrvatsku, koje su imale jasno proeuropsku politiku, a kada su postale članice EU, na međunarodnom planu pokazuju neku vrstu manjka fokusa. Pri tome mislim da bi im regionalna politika sigurno donijela podršku u EU, a i one bi mogle pridonijeti razvoju regije. Čini mi se da ta komponenta nedostaje. Istodobno, odnosi Hrvatske i Srbije na tako su niskoj razini da je svakako nužno otvoriti komunikaciju, ako ne na državnoj, a onda na društvenoj razini. Suradnja Hrvatske i Srbije ključna je za regiju, naročito što se Bosne i Hercegovine tiče. Dok se ne zatvori pitanje BiH, u regiji neće biti stabilnosti. U posljednje vrijeme pojačao se utjecaj mnogih aktera, od kojih svaki u regiji ima svoje ‘klijente’, pa je neizvjesno kako će se situacija razvijati. Nadam se da se neće dramatično pogoršavati.

Zanima me vaše viđenje percepcije Jugoslavije u današnjoj Hrvatskoj: Jugoslavija se često poistovjećuje s komunizmom, čak i s četništvom.

– Mislim da takve interpretacije služe održavanju elita na vlasti. Inače mi se čini da je to konstituiranje ‘postjugoslavenskih’ nacionalnih identiteta prešlo razumnu granicu. Antikomunizam je imao podršku na Zapadu, ali mi se čini da će i Zapad morati preispitati taj svoj odnos. Jugoslavija se svakako izdvajala iz tog bloka, prije svega po liberalnom odnosu prema Zapadu i međunarodnoj ulozi. Nitko ne može poreći da je jugoslavensko vodstvo, s predsjednikom Titom, pronašlo mjesto i igralo ulogu između dva bloka. Ovaj se prostor i danas u većem dijelu svijeta percipira kroz Jugoslaviju, usprkos tome što je rat bio toliko prisutan u svjetskim medijima.

Zasigurno ste svjesni odnosa prema Titu u Hrvatskoj.

– Jesam, nažalost. To uklanjanje imena njegovog trga u Zagrebu, koji je opstao čak i za vrijeme Tuđmana, nepromišljena je akcija, vođena interesom minornim u odnosu na štetu koja je napravljena. Hrvatska je imala najsnažniji antifašistički pokret, a sada Srbija takve događaje obilato koristi, prikazujući Hrvatsku kao desničarsku i fašističku. Srbija Hrvatsku drži ‘zakucanu’ na ustaštvo: teza je da nijedna nezavisna Hrvatska ne može biti neustaška. Ta propaganda potječe još od prije rata. Njome su se stvarali uvjeti za ono što će doći.

Spretna manipulacija s JNA

Što biste odgovorili: je li Hrvatsku napala Srbija ili Jugoslavija?

– Tu se radi o spretnoj manipulaciji s jugoslavenskom armijom. Jest veliko pitanje je li Milošević kontrolirao armiju ili ona njega, ali sve je počelo mnogo ranije, još osamdesetih, kada se Srbija počela boriti za recentralizaciju Jugoslavije. Interes Srbije i JNA poklopio se na tumačenju ustava iz 1974. i očuvanju socijalizma. U tom smislu, ne može se govoriti o napadu Jugoslavije. Nije u tome bila cijela JNA. Postojao je, da tako kažem, jedan klub koji je ‘kidnapirao’ te institucije. Poslije rata u Hrvatskoj, penzionirali su veći dio generala, i vrlo brzo JNA transformirali u tri vojske: vojsku Republike Srpske Krajine, vojsku Republike Srpske i Jugoslavensku armiju Srbije. Bilo je pokušaja da se JA pretvori u srpsku vojsku, ali je Milošević iz političkih razloga zadržao jugoslavensko ime, kako bi pred međunarodnom zajednicom mogao interpretirati rat. Srpsko je vodstvo vrlo lukavo koristilo postjugoslavenski pravni vakuum za nametanje svojih teza, koje na kraju nisu prošle, ali su omogućile vrijeme za rat i osvajanja.

Pravni okvir federacije omogućavao je dogovor.

– Namjerno se preskače haška konferencija iz 1991., koja je ponudila državni okvir za savez država i posebni status za manjine, koji je Srbija odbila, premda je odgovarao i srpskim interesima. Srbija je tad već imala armiju na svojoj strani, i suočavala međunarodnu zajednicu s novim realnostima na terenu, pravilno procijenivši nesposobnost Europske unije i NATO-a da djeluju. Šansa je dakle postojala, ali ju je srpsko rukovodstvo odbacilo.

Potpuno svjesno, pritom, da to znači rat i krvoproliće.

– Sve je bilo unaprijed pripremljeno, ali jako su se iznenadili kad su naišli na tako snažan otpor jugoslavenskih naroda. Haški stručnjak i povjesničar Robert Donia u svojoj je novoj knjizi o Radovanu Karadžiću precizno prikazao pripreme za rat. Vrlo je važno pratiti kronologiju devedesetih, jer se bez nje ne može doći do pravih zaključaka. Šteta je što se o ratu u javnosti često govori na temelju impresija i emocija, što može biti legitimno, ali mislim da je prošlo dovoljno vremena za objektivni prikaz, na tragu načina kojim su Mirko Klarin i njegova agencija Sense počeli prezentirati materijal prikupljen na suđenjima pred Haškim sudom. To je izvanredan, vrlo vrijedan uvid.

Povezivala je narode

Je li Jugoslavija samo povijesna tema ili ta ideja, usprkos svemu što se dogodilo, ipak nosi potencijal za razgovor o budućnosti?

– Povijesna tema sigurno, no suživot je vrlo važno iskustvo Jugoslavije. Također, ona je iskustvo složene države, koje narodi Jugoslavije, osim Slovenija i Hrvatske, nisu imali. U traženju formule suživota prošlo je cijelo stoljeće. Pokazalo se da Srbija odbija prihvatiti federalizaciju. Ipak, Jugoslavija je važna kao lekcija. Važna je i zato što je, usprkos svim kritikama, na više planova bila modernizacijski projekt koji treba cijeniti: obrazovanje, zdravstvo, emancipacija žene… Važna je i društvena povijest, jer je ona mnogo više povezivala narode: kultura, sport, ekonomija, lifestyle… Ove su zemlje male, pa mladi spontano traže ‘pogled preko plota’. Interes i znatiželja i danas su veliki: Beograd slovi kao grad za noćni život, Zagreb kao uređen, Priština kao dinamična i vibrantna, privlačna je jadranska obala… To je dinamičan proces, i bio bi mnogo brži da ima podršku država, no postoji i usprkos tome što je nema. I naravno, razumljivost jezika vrlo je važna i za buduće odnose.

Meni se ključnim čini pitanje: kako održati bilo kakvu razinu od

– Slažem se. Ratovi su traumatizirali cijelo područje. Države se time ne bave, vrlo često zloupotrebljavaju patnju, i koriste je kao najgoru propagandu. Zato je cijeloj regiji vrlo važno prići na drukčiji način. Važno je, naravno, bilo da se kaže što se dogodilo, i mislim da ljudi uglavnom znaju činjenice, jer mnoge su nevladine organizacije koje se time bave. No pitanje je, naravno, kako interpretirate činjenice. Mislim da je mladima, bar za početak, važno prići na način koji će im biti prihvatljiv.