Arktik ispod leda (još neko vrijeme) krije trećinu svjetskih rezervi plina, te možda i najveće svjetske rezerve zlata. Utrka je počela davno, no Rusija je u prednosti koju je teško nadoknaditi
Američki predsjednik Donald Trump u kampanji je više puta naglasio da želi poboljšati odnose s Rusijom. Trump i ruski predsjednik Putin u nedavnom su telefonskom razgovoru naglasili važnost obnove ekonomskih veza i stabilizacije odnosa. Međutim, područje koje bi moglo unijeti nemir u te namjere je Arktik.
Novi američki ministar obrane James Mattis je na kongresnom saslušanju koje je prethodilo izboru na dužnost ispunjavajući upitnik ustvrdio da je »Arktik ključno strateško područje. Rusija poduzima agresivne korake kako bi povećala svoju prisutnost tamo. Među prioritete ću uvrstiti razvoj integrirane strategije za Arktik«. Te Mattisove navode iz upitnika objavio je republikanski senator Dan Sullivan. Kao senator on predstavlja Aljasku i ne čudi što spada među američke političare najzainteresiranije za Arktik.
Pet nervoznih prosaca
Sullivan je 24. siječnja održao predavanje o američkoj poziciji na Arktiku u Centru za strateške i međunarodne studije u Washingtonu, a već sljedećega dana članak o strateškoj važnosti Arktika, uvelike zasnovan na Sullivanovu predavanju, na svojim je mrežnim stranicama objavio utjecajni časopis »Foreign Affairs«.
Sullivana brine to što Rusija snaži svoju stratešku prisutnost na Arktiku, a i postojeći omjer snaga u tom dijelu svijeta je takav da SAD jedva da može parirati Rusiji. Razlog za sve veći interes za Arktik posljedica je globalnog zatopljenja. Ono smanjuje zaleđenu površinu Arktičkog oceana, a to znači da polarne brodske rute postaju jednostavnije i isplativije, ali i da golemo bogatstvo koje se krije na dnu mora (procjenjuje se da se radi o 13 posto svjetskih rezervi nafte, 30 posto plina, velikim količinama zlata, drugih metala i rudnoga blaga) postaje dostupnije. Pitanje je tko ima pravo eksploatirati to golemo bogatstvo i na njemu zarađivati.
Pet je polarnih država (SAD, Rusija, Kanada, Norveška, Danska) ali niti jedna nema formalno pravo na Arktik koji je formalno međunarodni teritorij. Spomenutih pet država ima pravo proglasiti isključivi gospodarski pojas 200 nautičkih milja od svoga kopna. Posljednjih godina traje utrka za proglašenje Arktika i Sjevernoga pola vlastitim teritorijem, a ključnu ulogu u tome ima podvodni greben Lomonosov za koji pojedine države tvrde da proizlazi iz njihova teritorija, samim tim i da pripada tim državama, a to bi pak značilo da je početna točka za mjerenje 200 nautičkih milja krajnja točka grebena Lomonosov.
Rusija tvrdi da je Lomonosov zapravo proizlazi iz njenog teritorija i na temelju toga ona ima pravo ekonomski eksploatirati veći dio Arktika. Simbolički je to potvrdila robotskom podmornicom koja je 2007. godine položila rusku zastavu na dnu mora ispod Južnog pola. Kanada također polaže pravo na Arktik, a Rusiju je 2014. godine neugodno iznenadila Danska (koja je arktička zemlja zbog Grenlanda) koja je ustvrdila da je ona ta zemlja koja ima pravo na veći dio Arktika i to zbog povezanosti grebena Lomonosov s Grenlandom. Formirana je posebna UN-ova komisija koja bi trebala razriješiti teritorijalna pitanja Arktika.
Zabrinuti Amerikanci
Pojedini američki političari zabrinuti zbog naglog snaženja Rusije na Arktiku navode brojke koje potvrđuju ruski angažman.
Kad zaplovi iz brodogradilišta u St. Petersburgu nuklearni ledolomac »Arktik« bit će najveći ledolomac na svijetu, dugačak 173 metra, istisnine 33.540 tona. Moći će razbijati led debljine tri metra i tako čitave godine održavati otvorenim plovni put Sjevernim ledenim morem.
U posljednjih nekoliko godina Rusija je formirala novo Arktičko zapovjedništvo, a formirane su i četiri arktičke brigade. Izgrađeno je 14 aerodroma, 16 luka, 40 ledolomaca (11 ih je u pripremi, bilo na razini crtaće daske, bilo na dokovima brodogradilišta). Rusija stvara svoju arktičku flotu i uvodi nove ledolomce-tankere specijalizirane za prijevoz ukapljenog plina. Prvi je porinut u prosincu prošle godine, grade se u južnokorejskom Daewoou, omogućit će prijevoz ukapljenog plina iz Jamala prema Kini tokom cijele zime, a put će skratiti sa sadašnjih 25 na 15 dana. Svemu tome Sjedinjene Američke Države pariraju s jednim ledolomcem.
U mogućoj novoj američkoj politici spram Arktika svoje bi mjesto mogao pronaći i imenovani državni tajnik Rex Tillerson. Dapače, ako bi posljedica Mattisove politike bila zaoštravanje s Rusijom po pitanju Arktika, Tillerson bi upravo po tom pitanju mogao olakšavati odnose dvije sile. Kao bivši predsjednik uprave naftnog diva ExxonMobile odlično je upoznat s energetskim potencijalom Arktika. ExxonMobile sklopio je ugovore s više ruskih tvrtki i zajednički su trebali istraživati potencijalna naftna polja. Ti su ugovori zamrznuti nakon što su Sjedinjene Države 2014. godine uvele sankcije Rusiji zbog njene uloge u ukrajinskoj krizi.
