Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: °
Sutra: ° °
24. rujna 2018.
Humanost na djelu

foto Riječka volonterka Andriana Ratković mjesec dana provela u utočištu za nezbrinutu djecu u Keniji

Andriana Ratković i djevojčica iz Malog doma
Andriana Ratković i djevojčica iz Malog doma
Autor:
Objavljeno: 26. siječanj 2017. u 7:54 2017-01-26T07:54:00+01:00

Promatrala sam često sa strane tu djecu i razmišljala koje su misli i brige u tim glavicama, kako se osjećaju, kada su i jesu li istinski sretni, razmišljaju li ikada o svojim roditeljima i jesu li ljuti što su ih tako brutalno ostavljali gdje god su stigli. Dok sam bila uz njih, točno sam znala zašto sam željela doći u Keniju, ali nisam ni sanjala da ću baš tu doživjeti tako duboko i predivno iskustvo, spoznaju prave ljubavi. A trebalo je tako malo. Samo pružiti ruku i pomoć

Zašto ideš? Nije te strah da ćeš se zaraziti? Stvarno ćeš potrošiti cijeli godišnji na odlazak u Afriku i volontiranje? Ti si mazohist... Takva pitanja ljudi često postave kad čuju da se netko odlučio svoj godišnji odmor provesti volontirajući u radu s djecom u Africi. Točnije u Keniji, mjestu Lower Subukia, gdje se nalazi Župa sv. Franje i što je još važnije, mjestu gdje je podignut Mali dom, svakodnevno utočište i spas za oko 30 djece, škola i spavaonice kapaciteta za još 300 djece o kojima svakodnevno brinu profesori, svećenici, časne sestre i mnogi volonteri iz svih krajeva svijeta, s doslovno svih kontinenata. Zašto otići tamo? Razloga je mnogo, ali neki univerzalni odgovor ne treba tražiti. Svatko će pronaći neki svoj razlog. I malo tko će požaliti zbog svoje odluke.

iro0Babic0i0Jane

Većina volontera dolazi u Mali dom i mnogo ih je baš iz Hrvatske i BiH. I to nije slučajno. Iza cijele priče o stvaranju utočišta za djecu krije se hrvatski misionar fra Miro Babić rodom iz Bugojna koji već dvanaest godina živi u Keniji. Krenuo je od nule i polako izgradio dom za nezbrinutu djecu koje ima mnogo u ovom dijelu Afrike. Župa sv. Franje Lower Subukia također brine o oko 15 tisuća ljudi iz mjesta od kojih je polovica stanovništva katoličke vjere.

Početak iz nule

Prisećajući se svojih početaka u Africi fra Miro Babić će priznati kako nije bilo lako, jer je gotovo u svemu trebalo krenuti od početka, nije bilo ni vode, kamoli struje, čak ni cesta koje bi na donekle prihvatljiv način povezivale sela Lower Subukie. Na pitanje zašto je uopće došao i proveo 12 godina u Keniji, nudi kratak i jednostavan odgovor.

ca0Maloga0doma01

– Čovjek je čovjek, svakome treba pružiti utjehu i ruku pomoći, reći će fra Miro Babić, koji je osim za osnivanje Malog doma, zaslužan i za izgradnju mnogih crkava, izgradnju jedinog zdravstvenog centra u tom području te gradnju škole kapaciteta preko tristo učenika sa spavaonicama za dječake i djevojčice, kojima se svakodnevno pripremaju topli obroci. Za zapadnjačke standarde riječ je o skromnom meniju, uglavnom jednostavnim jelima od graha, riže i kukuruza. Ali u Africi su ljudi puno skromniji, sretniji i zadovoljniji s malim, jer uglavnom imaju malo ili nažalost – gotovo ništa. I to vrijedi uglavnom za sve, odrasle, a posebno za djecu. Mnogima je Mali dom pružio šansu za koju se nisu ni nadali da će je ikada dobiti u životu. Samo vidjeti i doživjeti iskrenost i toplinu njihova osmijeha, iskonske radosti zbog ponekog slatkiša, odjeće, para tenisica, lopte ili neke druge igračke, iskustvo je vrijedno putovanja na drugi kraj svijeta. Svaka teškoća se tada lakše podnese.

Ni dosadan, ni težak

Život volontera u Malom domu poseban je i sasvim drugačiji od života u Hrvatskoj, ali nipošto nije dosadan, pa čak ni previše težak, iako u gotovo svakom trenutku postoji poneka sitnica koju treba obaviti. S djecom provodite barem dio dana, a ostale obveze svode se na ispomoć u kuhinji, posluživanje obroka djeci, pranje robe u lavoru ručno na 45 ili nešto manje okretaja. Kuhanje je posebna priča, jer napraviti palačinke na otvorenoj vatri nije baš jednostavno, ali je moguće. Daleko je lakše spraviti chapati, lokalnu verziju tortilje koja je pravi specijalitet i mami osmijeh svakog djeteta petkom, jer se tada uz grah i rižu na stolu nađe i poneki chapati.

ed0njegove0skole

Vjerovali ili ne, u Africi postoji i šoping, ali nije u pitanju neki monumentalno blještavi trgovački centar izgrađen usred pustare, već se u kupovinu mora ići u 150 kilometara udaljeni grad Nakuru, koji ima oko 300.000 stanovnika. To putovanje prava je avantura, pomalo lakomislena, kao i ideja o šopingu. Putuje se gradskim prijevozom, ali to nije ni nalik riječkim autobusima, već se putnik namjernik mora ustati oko 6 sati ujutro, sačekati na autobusnoj stanici koju se ne može prepoznati apsolutno ni po čemu i dočekati »matatu«, rasklimani kombi star 50-tak godina, koji može povesti desetak osoba, odnosno barem 15 po afričkim standardima.

Vožnja grbavim cestama traje oko 3 sata, jednako toliko i povratak. Nakuru je pak posebno iskustvo, osim zbog neopisive gužve u prometu, tako i zbog neočekivanih mogućnosti kupovine. Tamošnji trgovački centar u stvari je vrlo dobro opremljen, najpoznatijih prehrambenih zapadnjačkih brendova uopće ne manjka, ali su tamo valjda najskuplji na svijetu. Jedna i najmanja čašica Nutelle košta oko 5 eura, što je zanimljiv paradoks, jer se najbolja zapadnjačka hrana prodaje po suludo visokim cijenama baš tamo gdje ima mnogo gladnih usta, koja nikada u takav centar neće ni kročiti. Nemaju razloga za to.

Predivna priroda

Ali je zato priroda u Keniji predivna. A voće i povrće sasvim prirodno, bogato okusima kakve su ljudi na zapadu gotovo i zaboravili. Na cesti u Subukiji možete kupiti 6 do 7 kilograma sočnog manga za svega dvadesetak kuna. Slično je s avokadom, ananasom, papajom, malim i nevjerojatno slatkim bananama, pomidorima i ostalim vrstama povrća. I sve je doista izvrsno, tako da je pomalo nevjerojatno vidjeti da ljudi Keniji jedu daleko zdraviju hranu od naše, naravno ako si je mogu priuštiti.

Miro0i0volonteri

Najveće blago Afrike ipak su djeca. Čija se teška sudbina svakog dana obračunava s osmijehom na njihovim licima. S iskrenim radovanjem svakom danu. Svima je zajedničko da su siromašni. Nemaju često ni krevet, ni krov nad glavom, niti komadić kruha. Ako imaju sreće imati dom, onda je riječ o kućici izgrađenoj od blata, skromnoj i jednostavnoj. Ako doma nemaju, svoj su kutak pronašli u Malom domu. Neki od njih nemaju roditelje, a dio djece je naprosto izgubio roditelje zbog teških životnih uvjeta. Mnoga su djeca hendikepirana ili imaju kronične bolesti te su odbačena od svojih roditelja zbog afričkih vjerovanja da su djeca sa invaliditetom sramota za obitelj.

Njihove tužne priče

Takva je priča i dječaka Harona, koji ima 15 godina i u Mali dom došao je nakon što su ga pronašli u zaseoku plemena Kalenjin, samog i napuštenog. Imao je desetak godina i bio nepokretan od ranog djetinjstva zbog dječje paralize. Više od svega trebala mu je prilika za bolji život i već nakon tri mjeseca u Malom domu uspio je stati na noge uz pomoć hodalice i nakon toga prvi put u životu krenuti u školu.

Pomoć za Mali dom

Svi koji žele izdvojiti dobrovoljni prilog kako bi pomogli i donirali za djecu Maloga doma u Keniji mogu to učiniti na broj računa: HR5123400091110539216 Privredna banka Zagreb.

Trinaestogodišnji Jeremiah u Mali dom stigao je prije 4 godine, s navršenih 9 godina. Do tada je cijeli život proveo u kokošinjcu, gdje su ga roditelji ostavili jer mu naprosto nisu znali pomoći. Njegove su noge gotovo bez mišića, atrofirale ispod koljena i Jeremiah nije mogao hodati, nije imao čak ni kontrolu nad fiziološkim funkcijama, nitko ga tome nije naučio. U domu je dobio invalidska kolica, koja su potpuno promijenila njegov svijet i dotadašnji način života. A onda je, sasvim slučajno u Mali dom stigao i jedan skateboard koji je Jeremiah brzo otkrio i sada ovu igračku koristi kao svoje omiljeno prijevozno sredstvo.

luzi0za0kretanje

Jedna od najboljih učenica među 90 djece trećeg razreda je devetogodišnja Jane, djevojčica iz izbjegličkog kampa o kojoj se majka nije mogla brinuti. Rođena je bez jedne noge i dobila je neočekivanu pomoć zaslugom činjenice da je svijet odavno postao globalno selo. Na Facebook stranicama Malog doma njezinu su priču vidjeli supružnici porijeklom iz Hrvatske i odlučili joj pokloniti novu protezu. Njezin je novi život tu počeo, a to što se može pohvaliti činjenicom da spada među najbolje učenike u svom uzrastu, uopće nije mala stvar jer je život učenika u školi prilično zahtjevan i težak, kao i gradivo koje moraju usvojiti.

Rosie_II

Jane se može nadati i nastavku školovanja, jer svoj djeci ovog siromašnog kraja, koja su završila osnovnu školu s dobrim rezultatima, pomažu franjevci u nastavku obrazovanja. U Keniji nema besplatnog školovanja nakon osnovne škole, a visina školarine ogroman je problem za stanovništvo u ruralnim sredinama, gdje mnogi još uvijek žive zarađujući najviše jedan dolar dnevno, ako i toliko. Za njih su doista presudna dobra djela franjevačke misije, koja brine da svakodnevno osigura sredstva za svako dijete, za knjige i obrok u školi. Djeca žive cijelu godinu u njihovim školama, a franjevci im nude potporu i spoznaju da njihov mladi život vrijedi i imaju se pravo boriti za njega.

Šansa za život

Neki su u Malom domu odrasli. Rose danas ima 25 godina, došla je s bratom Dominicom u Mali dom prije deset godina. Potresno je slušati o priči njezina života, iako Rose na licu uvijek ima osmijeh i nikada nitko ne može osjetiti da žali zbog onoga što joj se dogodilo. Rose je rođena s deformacijom, tzv. trećom rukom, njezina ju je obitelj skrivala od sramote. Sa svojih 16 godina bila je visoka kao trogodišnje dijete, nije mogla hodati ni govoriti. I ona i njezin brat bili su zapušteni i zaraženi afričkim krpeljima, paraziti su im pojeli nokte, glave su im bile zaražene lišajevima. Zbog toga će Rose cijelog života osjećati posljedice i uvijek će biti na razini razvoja predškolske djevojčice.

doma0i0volonteri

Njihova majka bila je lokalna prostitutka, koja je tako nastojala preživjeti da bi na kraju otišla i ostavila svoju nevoljenu djecu potpuno prepuštenu samima sebi. Nakon nekoliko godina boravka u Malom domu fra Miro Babić osigurao je operaciju za Rose i ona je mogla početi živjeti. Danas brine o drugoj djeci koja, kao ni ona, nisu dobila pravu šansu za život.

Rose nudi možda i najbolji odgovor na pitanje zašto ima smisla odreći se dijela vlastitog komoditeta i otići volontirati u daleku Keniju. Tek kada dođemo i vidimo, tek tada možemo biti svjesni što imamo i kako živimo i koliko zapravo malo cijenimo život i sve ono što nam on pruža. Promatrala sam često sa strane tu djecu i razmišljala koje su misli i brige u tim glavicama, kako se osjećaju, kada su i jesu li istinski sretni, razmišljaju li ikada o svojim roditeljima i jesu li ljuti što su ih tako brutalno ostavljali gdje god su stigli. Što žele postići u životu, žele li stvarati vlastite obitelji, što sve žele raditi?

Djeca0sa0ulice

Ponekad mi se srce slamalo dok sam ih promatrala, a ponekad sam bila presretna kad bih vidjela koliko im je malo potrebno za njihovu sreću. Izrađivala sam s njima božićne ukrase prije Božića, pekli smo zajedno palačinke, slagali puzzle, učili su me njihov jezik, pjevali smo i plesali na jutarnjim i dnevnim misama, smijali se, družili i plakali skupa. Dok sam bila uz njih, točno sam znala zašto sam željela doći u Keniju, ali nisam ni sanjala da ću baš tu doživjeti tako duboko i predivno iskustvo, spoznaju prave ljubavi. A trebalo je tako malo. Samo pružiti ruku i pomoći.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka


Promo
Originalni zimski kotači na dar uz kupnju novog automobila
Zima s pet zvjezdica uz BMW i MINI vozila

Originalni zimski kotači na dar uz kupnju novog automobila