Knjiga njemačkog reportera

“Preko mora – Sirijci bježe u Europu”: Putovanje na kojem se gubi dostojanstvo, a često i – život

Sandra Sabovljev

Foto Stanislav KRUPAR

Foto Stanislav KRUPAR

Prerušeni u izbjeglice, novinari su na vlastitoj koži iskusili muke kojima su izložene tisuće žena, djece i muškaraca svih dobi i podrijetla koji bježe iz pakla građanskog rat ulazeći u ralje krijumčara ljudima



I dok ovih dana Slovenija najavljuje oštrije kontrole i podizanje metalnih ograda na svojim granicama u slučaju novog masovnog migracijskoga vala, u izdanju nakladničke kuće Sandorf izlazi hrvatski prijevod knjige njemačkoga reportera Wolfganga Bauera “Preko mora – Sirijci bježe u Europu” u kojoj on iz prve ruke izlaže svu pogubnost i tragiku europske politike zatvaranja granica.


»Na Balkanu se postavljaju ograde, u Bugarskoj, Makedoniji, u Mađarskoj u Sloveniji, čak i kod francuskog ulaza u Eurotunel.« Nesretnici s Bliskoga istoka primorani su stoga put u Europu tražiti preko Sredozemnog mora koje je proteklih godina postalo najvećom izbjegličkom masovnom grobnicom.


– Prošle godine zabarikadirali smo izbjeglicama kopneni put. Sad se ponovo odlučuju na bijeg morem. U prvih osam mjeseci 2016. poginulo je već njih 3.165, što je 509 mrtvih više nego 2015. godine. Oni su i naši mrtvi, upozorava njemački novinar Die Zeita koji se s fotoreporterom Stanislavom Kruparom u travnju 2014. priključio sirijskim izbjeglicama u pokušaju da se iz Egipta dokopaju europske obale. Prerušeni u izbjeglice, novinari su se, predstavljajući se kao kavkaški učitelji engleskoga jezika, priključili skupini Sirijaca i zajedno s njima na vlastitoj koži iskusili sve muke kojima su izložene tisuće žena, djece i muškaraca svih dobi i podrijetla koji bježe iz pakla građanskog rata. Nakon tragedije gubljenja doma, ti su ljudi izručeni beskrupuloznim krijumčarima i tu su često prevareni, pokradeni, maltretirani, oteti, a nerijetko ta “suradnja” završava i smrtnim posljedicama. Život na Bliskom istoku ne vrijedi puno, a opet sve se stavlja na kocku kako bi ga se spasilo. Bauerova knjiga potresno je svjedočanstvo jednog takvog putovanja bremenitog tjeskobom, strepnjom i posvemašnjom neizvjesnošću.


Kršenje zakona




Reportaža “Preko mora” – primarno je nastala za ugledni njemački tjednik Die Zeit, a poslije je proširena na knjiško izdanje koje je u Njemačkoj doživjelo nekoliko izdanja, 25.000 prodajnih primjeraka te niz svjetskih prijevoda.



– Od trenutka kad je izbjeglička kriza zahvatila Europu prošle godine, Bauer neprestano putuje i predstavlja knjigu pokušavajući ukazati na ljudske sudbine koje većina medija zanemaruje u prikazu gomile ljudi koji bježe pred ratom na Bliskom istoku, ističe Bauerov hrvatski izdavač, glavni urednik Sandorfa Ivan Sršen koji je Surhkampovo izdanje zapazio na Sajmu knjiga u Frankfurtu prošle godine u jeku izbjegličke krize.



Jedini član skupine koji je znao da su Bauer i Krupar novinari bio je Amar. On je iz dobrostojeće obitelji rodom iz sirijskoga Homsa, već genaracijama pripada sloju trgovaca i veleposlanika. Nakon izbijanja revolucije 2011. Amar sa ženom i tri kćeri bježi u Egipat jer se kao i mnogi iz njegova klana priključio otporu protiv Assada. Da je ostao, riskirao bi živote svoje obitelji. Odlučio se za Kairo, ponio ušteđevinu otvorio poduzeće za uvoz namještaja iz Balija i Indije. Zaposlio je osmero ljudi, otvorio trgovinu i puno putovao.


No tada se događa revolucija i u Egiptu, potom kontrarevolucija, vojska svrgava izabranog predsjednika Muhamada Mursija. Raspoloženje prema sirijskim izbjeglicama naglo se mijenja. Izloženi su huškačkoj atmosferi. Hunta za njih uvodi obavezne vize koje Amaru onemogućavaju poslovna putovanja i samo poslovanje. Egipćani više ne kupuju kod Sirijaca, smatraju ih teroristima koji su u njihovu zemlju unijeli nesigurnost. Stoga Amar lagodan život u egipatskom stanu od 280 četvornih metara, s raskošnim baroknom primaćim salonom, napušta i kreće na ilegalan, opasan i neizvjestan put u Europu. Nakon mnogo muke i novaca – uspijeva.


Trenutačno živi u maloj izbjegličkoj nastambi u hessenskom Siebachu. “Pokušava dovesti obitelj. Ne zna točno od čega će živjeti. Možda će otvoriti trgovinu automobilima? Dućan namještajem kao u Kairu? Hoće li njegov brak izdržati ili se raspasti kao kod mnogih sirijskih obitelji?”



– U tom trenutku vladala je konsternacija i to je bila jedna od rijetkih pouzdanih knjiga na tu temu. Odmah smo otkupili prava od Suhrkampa i s iskusnim urednikom i prevoditeljem s njemačkog Nenadom Popovićem dogovorili prijevod knjige, priča Sršen.


Da bi napisao reportažu “Preko mora”, Bauer je više puta morao prekršiti međunarodne i europske zakone koji se odnose na ilegalan prelazak granice ili pak prijevoz ilegalnih imigranata unutar EU-a.


– Volim pokazati svoje lice i svoj identitet, ali za ovu je priču bilo apsolutno nužno zatajiti pravi identitet. Bilo je iznimno iscrpljujuće i opasno iskustvo, priznaje Bauer koji se za ovo putovanje pripremao devet mjeseci pričajući pritom puno s izbjeglicama koji su uspješno došli do Njemačke.


Pad digniteta


Nakon višemjesečnih priprema Bauer i Krupar su se u travnju 2014. infiltrirali u sirijsku izbjegličku skupinu u Kairu plativši krijumčarima put do Italije. “Trgovina ljudima u Egiptu, piše novinar, ne razlikuje se mnogo od turističke djelatnosti. Po cijeloj su zemlji raspoređena prodajna mjesta s agentima”. Zbog navodne nemogućnosti ukrcaja, krijumčari ih sedam dana prebacuju iz stana u stan po raznim četvrtima Aleksandije. Tijekom jednog seljenja čak su i oteti kao kolateralna žrtva obračuna bandi koje su podijelile obalne nadležnosti. Desetak muškaraca provelo je nekoliko dana zaključano u stanu od 55 kvadrata s dvije sobe, tri prašnjava kreveta i zahodom bez priključka za vodu. Početak je to nezaustavljivog gubljenja ljudskog dostojanstva ljudi naviklih na ugodne građanske živote. Strmoglav pad digniteta slijedi potom na plaži kada ih goniči, golobradi momci, mlate motkama i poput stoke tjeraju u grupe za ukrcaj na brodove ne mareći ni za razdvajanje majki od djece. Posebno je dirljiva epizoda u kojoj autor opisuje sudbinu trinaestogodišnje Bissan, djevojčice oboljele od dijabetesa.


“Da stignemo do čamca, moramo hodati do grla u vodi. Ja guram debelog Rabeu uvis, dok ga netko vuče odozgor, zatim se jedna ruka pruža prema meni, ja je hvatam, a ona me naglo vuče preko palube gdje već leži Amar, bez daha. Pokraj nas sjedi Bissan, djevojčica s dijabetesom. Gleda prema obali, plače i zapomaže. Glas joj se lomi i nadglasava čak i motor. Njezina majka stoji u valovima, s crnim hidžabom. Podiže ruke iz vode. Doziva čamac koji su muškarci već okrenuli prema pučini. Naprtnjača s inzulinom pluta u pjeni, val joj ju je istrgnuo iz ruku. Obitelji često budu nasilno razdvojene pri iskrcaju. Uvijek iznova djeca pristižu u Italiju bez roditelja. Jednom na brodu, povratka više nema. Kipar koji je posljednji doselio u naš stan obećao im je da će prenijeti Bissan kroz plićak gdje valovi udaraju o kopno, jer je tjednima živio kod te obiteji i među rijetkima posjeduje prsluk za spašavanje. No onda je djevojčicu jednostavno spustio u more. Stavljajući njen život na kocku samo da se dokopa mjesta na čamcu. Djevojčicu je na palubu ubacila posada drugoga čamca, ali na majku su zaboravili. Dijete u čamcu urla tako glasno da muškarci uz psovku vraćaju majku, s nekim štapom pecaju inzulin. Naprtnjaču koja djevojčici znači život grubo joj guraju u ruke.(…) Krijumčari se izderavaju na nju, majka i sestra joj tepaju da je smire. Amar odskliže do nje i upita je: “Bojiš li se?” “Ne”, kaže, smirujući se pomalo, “ja se ne smijem bojati. Ako se preplašim, ubit će me pad šećera.”


Zgroženi i šokirani


Detalj je to s putovanja koje neće dugo trajati, nakon drame ukrcavanja, izbjeglice hapsi korumpirana Obalna straža i Bauer i Krupar će tu morati odati svoj pravi identitet, nakon čega će biti deportirani u Tursku, a potom u Njemačku. Za novinare se put prekida, no oni će ostati u kontaktu sa Sirijcima koji će opet pokušati bijeg i ovaj će ih put obalna straža pustiti. Priča o sudbini ovih ljudi se nastavlja, a neke će dobiti i sretan kraj. Braća Hussan i Alaa uspjet će probiti vanjsku granicu EU, ali će problem nastati kad bude trebalo proputovati pola kontinenta da bi došli do švedskoga Safflea.



Nakon brojnih peripetija to im polazi za rukom. Amar će nakon hapšenja i zatvora također biti depotriran u Tursku gdje mjesecima bezuspješno pokušavati doći do Europe potrošivši nemali obiteljski imetak na loše krivotvorene dokumente, lažna obećanja i brojne prevare krijumčara koji su razvili lukrativni biznis na ljudskoj muci. Konačno Amar poduzima očajnički potez, najriskantniji, odučuje se za najskuplji plan u krijumčarskom repertoaru. Nakon što supruga rasproda preostali obiteljski nakit, on uplaćuje let do Tanzanije gdje nastavlja autobusom u Zambiju da bi tamo ušao u avion za Frankfurt. “Da stigne na sjever, leti sedam tisuća kilometara duboko na jug”


Hussan, Alaa i Amar su sada u sanjanoj Europi no pred njima je dalek put prije nego što im ona zaista postane dom. Borba ne prestaje.


– Naša bi ekonomija bila puno jača kada bi izbjeglice bile integrirane u naše društvo. U suprotnom, ako podbacimo u tome da ih uspješno integriramo, posljedice će biti katastrofalne. To bi trebao biti najveći izazov Europe. Vjerujem da to možemo učiniti, apelira Bauer ponavljajući da Sirijci bježe iz klaonice u kojoj svaki dan izgleda kao 13. studenoga 2015. u Parizu. Tada smo bili zgroženi. Šokirani. “Nas zanima samo vlastita patnja”, konstatira prazno Bauer pitajući se koliko dugo ćemo ih promatrati kako se dave.


– Koliko dugo ćemo siliti mlade Sirijce na ilegalnost? Uručivati ih u ruke krijumčarima ljudi? Koliko dugo ćemo izdavati sami sebe? Ratovi na Bliskom istoku mijenjaju i nas Europejce. Postajemo grublji, neprimjetno i pomalo. Pokušavajući se zaštititi, razaramo sami sebe. To ne smijemo dopustiti. Moramo spriječiti da ratovi na Bliskom istoku otmu ljudskost europskoj ideji, poručuje autor reportaže “Preko mora”.