Grad: Rijeka
Danas: 34° djelomično oblačno
Sutra: 13° 35° vedro
18. kolovoza 2017.
Propusti i nedosljednosti

Predsjednik koji je previše obećavao: Analizirali smo mandat prvog Afroamerikanca u Bijeloj kući

Reuters
Reuters
Autor:
Objavljeno: 8. siječanj 2017. u 21:10 2017-01-08T21:10:00+01:00

Barack Obama je izvukao Ameriku iz krize, ali nije zaustavio urušavanje srednje klase, a na početku mandata nagrađen je Nobelovom nagradom za mir, iako je kasnije povukao i mnoge poteze u svijetu kojima je tu nagradu dezavuirao

Skorim ulaskom Donalda Trumpa u Bijelu kuću okončava se vladavina Baracka Obame, koji je punih osam godina, ili dva mandata, bio šef najveće svjetske sile, čime se opravdano otvara pitanje Obaminog političkog nasljeđa, kao i pitanje sudbine tog nasljeđa u predstojećem razdoblju, u izrazito neprijateljskom okruženju. Kakva je, dakle, politička ostavština prvog Afroamerikanca u Bijeloj kući, čiji je izbor na najvišu političku dužnost u zapadnom svijetu prije osam godina smatran svojevrsnom političkom revolucijom i simboličnom prekretnicom u »predvodnici slobodnog svijeta«, kakvom se smatra SAD, uz očekivanja da će tektonske promjene u SAD-u, kao što se to uvijek događalo u novijoj povijesti, izazvati slične promjene i u ostatku zapadnog svijeta, ponajprije u Europi?

Odgovor na to pitanje nije jednoznačan ni jednostavan, no sigurno nećemo pogriješiti ako kažemo kako je Obamin mandat obilježen velikim očekivanjima i obećanjima, koja su uglavnom ostala ili neispunjena ili ispunjena samo djelomično, zbog čega su njegove pretenciozne predizborne parole kasnije često postale predmetom poruge i sprdnje. Obaminu političku ostavštinu – i to ne samo po logici stvari nego i po relativnoj uspješnosti – možemo podijeliti na dva područja – unutarnjopolitičko i vanjskopolitičko, pri čemu upravo na unutarnjopolitičkom planu Obami moramo priznati neka postignuća, dok je upravo vanjskopolitička agenda bila jedna od njegovih najbolnijih točaka u proteklih osam godina u Bijeloj kući.

Polovičan uspjeh

No krenimo s Obaminom unutarnjopolitičkom agendom, kojom svakako dominira Obamacare, njegova zdravstvena reforma, zahvaljujući kojoj je oko 20 milijuna Amerikanaca dobilo zdravstveno osiguranje, čime je broj neosiguranih Amerikanaca pao na 10-ak milijuna, što je, i uz sve poteškoće koje su pratile provedbu reforme, za američke prilike golem, gotovo revolucionaran uspjeh. Taj je Obamin uspjeh izazvao dotad neviđeni otpor na republikanskoj strani, što je vidljivo i po 40-ak neuspješnih pokušaja konzervativaca da naknadno, u Kongresu ili na sudu, opozovu Obamacare, iako su svi ti pokušaji dosad završavali neuspjehom.

Pa ipak, i u ovom slučaju radi se samo o polovičnom uspjehu, s obzirom na to da kontroverzni Obamacare nije dovršen, niti je zdravstveno osiguranje temeljem tog zakona besplatno. Štoviše, provedbu zdravstvene reforme pratili su brojni problemi i apsurdne blokade, zbog čega je Obamacare naposljetku i ostao samo polovično rješenje, koje će nova administracija, koja ima republikansku većinu u oba kongresna doma, u skladu s Trumpovim predizbornim obećanjima, pokušati demontirati već u prvim tjednima Trumpova mandata, iako ni to neće biti jednostavno jer će u tom slučaju Obamacare morati nadomjestiti nekim održivim rješenjem.

Premda je Obamacare obilježio prvi Obamin mandat, zdravstvena reforma ostaje ujedno i njegov najveći pojedinačni politički uspjeh, ali i jedna od samo nekoliko reformi koje je Obama uopće uspio provesti, što možemo pripisati specifičnostima američkog političkog sustava. Naime, iako je SAD predsjednička demokracija, tamošnji politički sustav zapravo se temelji na znamenitom ustavnom modelu »checks and balances«, odnosno međusobnoj provjeri i ravnoteži triju grana vlasti, izvršne, zakonodavne i sudbene, zbog čega je predsjednik bez kontrole nad Kongresom, ili barem nad Senatom, zapravo osuđen na neuspjehe. A Obama je imao takvu potporu Kongresa samo prve dvije godine njegova mandata, jer su republikanci već na kongresnim izborima 2010. preuzeli Predstavnički dom, a kasnije i Senat.

A predsjednik, ma koliko karizmatičan i vješt politički govornik bio – a Obama je bio i jedno i drugo – osuđen je bez kongresne većine na neuspjehe, jer su mu ruke vezane. To je u Obaminom slučaju bilo još izraženije, s obzirom na to da je Obama, što vjerojatno može zahvaliti i boji svoje kože, izazvao na protivničkoj strani pravu malu revoluciju, jer se jedina republikanska politika u Obaminom mandatu svodila na njegovu političku blokadu i opstrukciju, što je pak najviše došlo do izražaja tijekom znamenitih blokada proračuna, zbog kojih je američka vlada morala zatvoriti većinu svojih ureda.

Upravo u Obaminom mandatu na sceni se pojavio ultrakonzervativni pokret Čajanke, koji je u jednom trenutku potpuno zadominirao republikanskom strankom, ali i brojne druge ultrakonzervativne i rasističke udruge i organizacije, koje u SAD-u nazivaju alternativnom desnicom (alt-right), a na valu iste ideologije isplivao je i novi predsjednik Donald Trump.

Veliki paradoks

Umjesto da svoj drugi mandat iskoristi za poteze po kojima će ga povijest upamtiti, kao što je to činila većina američkih predsjednika nakon Drugog svjetskog rata, Obama je tako bio osuđen na razmjerno uspješan prvi mandat, dok je u drugome bio politički oslabljen, što je svakako u najvećoj mjeri rezultat republikanske prevlasti u Kongresu.

Obamu će povijest možda najviše pamtiti po nevjerojatnoj činjenici da se upravo u njegovom mandatu američko gospodarstvo uspješno izvuklo iz najveće gospodarske krize u povijesti, zabilježivši 73-mjesečni kontinuirani pad nezaposlenosti, što je povijesni rekord, iako pritom nije uspio – i to je vjerojatno najveći paradoks njegova mandata – preokrenuti zlokoban trend konstantnog urušavanja nadnica i pada životnog standarda, a time i ekonomske sigurnosti većine stanovništva, unatoč nebrojenim obećanjima o pomoći srednjoj klasi i ljudima koji žive od vlastitog rada.
Taj trend, dakako, nije karakterističan samo za SAD nego za cijeli liberalni zapad i traje od osamdesetih godina prošloga stoljeća, a od posljednje 24 godine demokrati su čak 16 godina vladali Bijelom kućom, zbog čega je ta činjenica najpogubnija upravo za demokratsku stranku, koja je u posljednja dva ili tri desetljeća, zauzimajući se za sporazume o slobodnoj trgovini i ne hajući za interese milijuna radnika koji su zbog tih sporazuma ostajali bez posla, usput izgubila svoje biračko tijelo, što je na osobito drastičan način došlo do izražaja i na nedavnim predsjedničkim izborima, pobjedom Donalda Trumpa, koji je deprivilegiranu bijelu Ameriku uspio uvjeriti da govori u njezino ime.

Zatvaranje logora Guantanamo, američkog nelegalnog vojnog logora na Kubi, koji je jedna od najvećih ljaga na moralnoj slici Amerike posljednjih nekoliko desetljeća, bilo je jedno od glavnih Obaminih predizbornih obećanja. Unatoč Obaminim iskrenim nastojanjima, i to je obećanje ostalo neostvareno, i to upravo zbog kongresne blokade, premda valja priznati da je broj zatvorenika u Guantanamu s oko 700 u proteklih osam godina smanjen na 60-ak.

Vođenje iz pozadine

Upravo slučaj Guantanama – u kojem su neki zatvorenici proveli skoro 15 godina bez bilo kakvog sudskog procesa, dakle i bez mogućnosti obrane! – koji istodobno predstavlja i unutarnje i vanjskopolitičko pitanje, ukazuje na brojne propuste i nedosljednosti Obamine administracije pri otklanjanju pogubnih posljedica dva prethodna Bushova mandata, što je također bilo jedno od ključnih Obaminih obećanja kojima je pobijedio na izborima 2008. godine. Obama jest povukao većinu američke vojske iz Iraka, no ono što je ta vojska ostavila za sobom odvelo je Irak u sektaški šijitsko-sunitski rat i kaos, dok je istodobno, paradoksalno, Obama povećao američki angažman u Afganistanu. Iako je obećao okončanje tih ratova, ne samo da oni nisu okončani, ne samo formalno nego i stvarno, nego su u Obaminom mandatu još i pokrenuti novi, i to u Libiji i Siriji. Ti Obamini ratovi nisu ništa manje krvavi i destruktivniji od prethodnih, osobito sirijski, gdje je Obamina politika »crvene linije«, koja se tobože ne smije prijeći, doživjela potpuni kolaps, što je odlično prepoznao i iskoristio ruski vlastodržac Vladimir Putin, vješto ispunivši prazninu koju je ostavila Obamina politika »vođenja iz pozadine«, koja je u međuvremenu promovirana u Obaminu vanjskopolitičku doktrina, premda mnogi analitičari u njoj prije vide slabost i nedorečenost nego osmišljenu doktrinu.

Iako će apologeti likvidaciju Osame bin Ladena također navoditi kao jedan od Obaminih velikih uspjeha, riječ je o operaciji u kojoj je velika Amerika, u samoproglašenom ratu protiv terorizma, likvidirala prvog čovjeka Al Kaide koristeći se njegovim metodama: hladnokrvno i brutalno, bez sudskog procesa – likvidiravši usput i neutvrđeni broj stražara i članova bin Ladenove obitelji – i to u stranoj i suverenoj državi, bez njezinog znanja, kršeći pritom brojne norme međunarodnog prava.

Zanimljivo je da je upravo za Obamina mandata znatno povećan broj napada bespilotnim letjelicama, koje nemilice bombardiraju proizvoljno izabrane ljudske mete za koje Amerikanci vjeruju da su teroristi, a te neselektivne napade karakterizira masovno stradavanje civila. Ponovno je riječ o flagrantnom kršenju međunarodnog prava, s obzirom na to da se američki rat dronovima temelji se na zakonskoj regulativi koja je usvojena poslije 11. rujna, a koja Amerikancima dopušta upotrebu doslovce svih sredstava u borbi protiv terorizma, premda je posrijedi potpuno netransparentan postupak u kojem neki anonimni američki službenik procjenjuje predstavlja li neka osoba prijetnju SAD-u i ponaša li se po obrascu karakterističnom za teroriste, iako pritom nije neophodno da je ta prijetnja i konkretizirana, odnosno da je potencijalna meta povezana s konkretnim terorističkim planom. Ako je odgovor pozitivan, ta osoba dolazi na spisak »meta« čiju likvidaciju svojim potpisom odobrava američki predsjednik, bez bilo kakve formalne istrage, suda ili presude. Radi se, dakle, o izvansudskim likvidacijama, odnosno o nezakonitim egzekucijama, koje izvršavaju dronovi, ubojice iz zraka, i to u brojnim zemljama – Afganistanu, Jemenu, Pakistanu, Iraku, Somaliji, Maliju... – bez obzira na to slažu li se same zemlje s tim napadima ili im se protive.

Pritom je najveći paradoks da je Obama nagrađen Nobelovom nagradom za mir, i to na samom početku prvog mandata, prije nego što je uopće stigao napraviti bilo što čime bi tu nagradu eventualno zaslužio, iako je nakon što je okićen Nobelom povukao mnoge poteze u svijetu kojima je tu nagradu dezavuirao – premda se mora priznati da je bilo i onih obećavajućih, poput povijesnog pomirenja s Kubom ili važnog nuklearnog sporazuma s Iranom.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka