Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: °
Sutra: ° °
24. listopada 2019.
Govori se o miru i ratuje

PREPOLOVLJENA AZIJA Denuklearizacija - neuspjeh, izbjegavanje rata nuklearnih sila - uspjeh

Foto Reuters
Foto Reuters
Autor:
Objavljeno: 3. ožujak 2019. u 16:31 2019-03-03T16:31:31+01:00

Donald Trump i Kim Jong-un večerali su, razgovarali, šetali uz bazen i razišli se ne postigavši ništa, ali i ne upropastivši ništa. Sjedinjene Američke Države žele potpunu denuklearizaciju, a Sjeverna Koreja multilateralno razoružanje i ukidanje sankcija. Kim će sigurno tražiti i čvrsta jamstva za sebe i svoj režim, jer ne želi da se njemu dogodi isto što i libijskom vođi Muameru Gadafiju, koji je srušen s vlasti i ubijen

Američki predsjednik Donald Trump i sjevernokorejski vođa Kim Jong-un sastali su se u Hanoiju, večerali su, razgovarali, šetali uz bazen Sofitel Legend Hotela i razišli se ne postigavši ništa, ali i ne upropastivši ništa. Obojica su doputovala u Hanoi noseći u prtljazi svoju vlastitu popudbinu iz domovine. Trumpova popudbina je istraga koja se protiv njega vodi o svemu nezakonitom i nečasnom što je radio u predsjedničkoj kampanji, od komplotiranja s Rusima do plaćanja pornografskih zvijezda da ne govore o svom odnosu s Trumpom.

U srijedu, na dan kada su se Trump i Kim sastali u Hanoiju, pred Kongresom je saslušavan bivši Trumpov osobni odvjetnik Michael Cohen. On je svog bivšeg klijenta i poslodavca nazvao prevarantom, lažljivcem i rasistom koji je unaprijed znao za ukradenu elektroničku poštu njegove suparnice u predsjedničkoj utrci Hillary Clinton i koji je osobno plaćao pornografskim zvijezdama šesteroznamenkaste dolarske iznose za šutnju. I sam je Trump u Hanoiju kazao da vrijeme saslušanja nije bilo dobro izabrano, moglo se sačekati nekoliko dana. Kimu su iz domovine za vrijeme njegovog 60-satnog putovanja vlakom od Pjongjanga do Hanoija stizale potpuno drugačije vijesti. Rodong Sinmun, dnevni list sjevernokorejske Radničke partije koji i nema mnogo poveznica s novinarstvom objavio je da su mehaničari zaposleni u poljoprivrednim stanicama gotovo potpuno završili popravak i redovno servisiranje traktora i druge poljoprivredne mehanizacije. O svojim su novim radnim uspjesima izvijestili s »velikom čežnjom za vrhovnim vođom Kim Jong-unom koji je daleko u tuđini«.

Što je pošlo po zlu?

Sastanak u Hanoiju djelovao je više kao ponavljanje sastanka Trumpa i Kima u lipnju prošle godine u Singapuru nego kao nastavak tog sastanka. Očekivanja sudionika nisu bila takva. Trump je prvoga danas sastanka, u srijedu, kazao da će doseg sastanka u Hanoiju biti u najmanju ruku jednak onome singapurskom, a bio je optimističan da će biti i veći. Organizatori hanoijskog sastanka i protokoli dvojice čelnika potrudili su se da Hanoi bude što je moguće više sličan Singapuru. Stvarali su ambijent koji je bio sličan onome iz lipnja prošle godine. Trump i Kim susreli su se, baš kao u Singapuru, hodajući jedan drugome u susret ispred niza naizmjence postavljenih američkih i sjevernokorejskih zastava.

Namještaj je bio sličan onome iz Singapura. Sve je bilo pažljivo pripremljeno i pažljivo kopirano kako bi se dvojica čelnika osjećala kao u Singapuru, a tamo im je bilo dobro, obojica su bili zadovoljni singapurskim sastankom. Golemi trud uložen u stvaranje identičnih uvjeta rezultirao je manje-više identičnim rezultatom – nikakav dogovor nije postignut, a za razliku od Singapura nije potpisana ni zajednička izjava. Dva su se čelnika razišla kućama u četvrtak, a nakon neuspjeha razgovora otkazan je i radni ručak. Ipak, ni Trump ni Kim nisu pesimisti, vjeruju da će dogovor postići u budućnosti, ali u sadašnjosti nije jasno što je pošlo po zlu u Hanoiju. Trump je još u Vijetnamu objasnio da je zapelo na pitanju sankcija, odnosno ukidanja sankcija. One su te koje su spriječile postizanje sporazuma. Sjevernokorejska delegacija tražila je potpuno ukidanje sankcija na što Sjedinjene Američke Države nisu mogle pristati. Trump je tvrdio da je Kim ponudio razgradnju dijela nuklearne infrastrukture, čak i glavnog nuklearnog kompleksa Yongbyon.

No, Amerikanci od sastanka u Singapuru do sastanka u Hanoiju nisu ljenčarili. Precizno su detektirali i druge nuklearne pogone u Sjevernoj Koreji, navodno čak i iznenadili sjevernokorejsku delegaciju činjenicom da uopće znaju za njih. Trump tvrdi da je zapelo upravo na tome – Sjeverna Koreja htjela je potpuno ukidanje sankcija, a zauzvrat je nudila djelomičnu razgradnju svojih nuklearnih potencijala – a na to Sjedinjene Države ne mogu pristati.

Verbalne simpatije

Upravo oko toga gdje je zapelo ni 24 sata nakon neuspjeha sastanka u Hanoiju razvila se polemika između Pjongjanga i Washingtona. Sjevernokorejski ministar vanjskih poslova Ri Yong Ho izjavio je da je njegova država dala realistične prijedloge na sastanku, taj prijedlog doista je uključivao zatvaranje Yongbyona u zamjenu za, kako je kazao, djelomično ukidanje sankcija. Međutim, problem je bio u američkoj delegaciji koja je tražila dodatne mjere, osim zatvaranja Yongbyona. U tome da su Amerikanci tražili dodatne mjere priče su podudarne, u tome o kakvoj razini ukidanja sankcija se govorilo priče nisu podudarne. Osim zatvaranja Yongbyona Sjeverna Koreja ponudila je i trajnu obustavu nuklearnih testova, a naglasio je da je Pjongjang tražio djelomično, ne potpuno ukidanje američkih sankcija.

Osim američkih, postoje i sankcije koje je uvelo Vijeće sigurnosti UN-a, a u slučaju napretka u pregovorima, djelomičnog ukidanja američkih sankcija vjerojatno bi i barem dio tih sankcija (onih uvedenih zbog nuklearnog i raketnog programa svakako, manje vjerojatno i onih uvedenih zbog kršenja ljudskih prava) bio barem razmotren, ako ne i ukinut.
Nekoliko sati nakon što se oglasio Ri odgovorio mu je njegov američki kolega državni tajnik Mike Pompeo. Priče nisu podudarne: kazao je da je sjevernokorejska delegacija zatražila ukidanje svih sankcija, ali nije jasno odgovorila što je spremna ponuditi u zamjenu za demonitranje nuklearnog centra u Yongbyonu.

– Oni su bili prilično opširni u odnosu na ono što su spremni učiniti u Yongbyonu, ali još uvijek nije bilo potpune jasnoće u pogledu punog opsega onoga što su bili spremni ponuditi, kazao je Pompeo u Manili i dodao da je Sjeverna Koreja »u osnovi tražila potpuno oslobađanje od sankcija«.

Sastanak jest bio neuspješan, ali nije propao. Obje strane suglasne su da žele nastaviti razgovore i pregovore, napetosti na korejskom poluotoku i dalje će biti manje nego 2017. godine kada se bučno zveckalo oružjem, pa i onim nuklearnim, Sjeverna Koreja je najavila (ako je točno ono što Trump kaže, a čini se da jest) da neće provoditi nove nuklearne i raketne testove, a Sjedinjene Države zauzvrat neće sudjelovati u vježbama južnokorejske vojske. Sve u svemu, nisu se mnogo udaljili od Singapura, ni prema naprijed, ni unazad. Pitanje je zašto su se uopće sastali samo osam mjeseci nakon prvog sastanka. Bilo je izvjesno da u tih osam mjeseci na terenu nije postignut velik napredak, osim moratorija na testove i sudjelovanja u vježbama. Verbalne simpatije koje si dvojica čelnika iskazuju, u čemu prednjači Trump (koji više ne govori o naravi sjevernokorejskog režima) nisu loš zalog za pregovore, ali daleko je to od dovoljnog za uspjeh.

Scenarij Gadafi

Upitno je, dakle, kako je sastanak uopće bio pripremljen i što se od njega realno moglo očekivati. Mnogi su zapadnjački analitičari, prije svega američki i britanski, u četvrtak su bili razočarani jer nije bio postignut sporazum, ali očekivati sveobuhvatni sporazum tek na drugom sastanku, nakon prvog sastanka na kojem nije dogovoreno ništa konkretno i čija je važnost bila u tome što se uopće dogodio, bilo je doista preoptimistično. Valja se prisjetiti pregovora Irana i šest država (sve stalne članice Vijeća sigurnosti i Njemačka) o nuklearnom programu te države. Sporazum (iz kojega je Trump povukao Sjedinjene Države u svibnju ove godine) su trajali 20 mjeseci, a glavni dio pregovora bili su brojni i maratonski sastanci vođeni daleko od reflektora i kamera, pregovori u kojima nisu sudjelovali visoki dužnosnici nego brojni eksperti s obje strane.

Tisuće radnih sati utrošile su delegacije ne bi li na koncu u srpnju u Beču postigle dogovor.
Optimizma i dalje ima s obje strane, a koliko je utemeljen znat ćemo kada dvije strane počnu temeljito razgovarati o denuklearizaciji. Pitanje će vjerojatno značiti što znači, kakav je opseg i doseg pojma »denuklearizacija«. Za Sjedinjene Američke Države to znači potpunu denuklearizaciju Sjeverne Koreje, za Sjevernu Koreju to znači multilateralno razoružanje, razlika je velika. Osim toga, odustane li od nuklearnog programa Kim će sigurno tražiti čvrsta jamstva za sebe i svoj režim. On ne želi da se njemu dogodi ono što se dogodilo libijskom vođi Muameru Gadafiju koji je, nakon što je postigao dogovor o prekidu razvoja programa oružja masovnog uništenja – srušen s vlasti i ubijen.

Sukob primiren

I dok se na jednom kraju Azije govorilo o neuspjehu pregovora o denuklearizaciji, u drugom dijelu Azije se govori o tome kako bi bilo dobro izbjeći sukob nuklearnih sila Indije i Pakistana. Dvotjedno zaoštravanje odnosa, nova runda zaoštravanja ionako zaoštrenih odnosa još od 1947. godine, započela je 14. veljače. Tada je radikalno islamistička organizacija Džaiš-e-Muhamed (Muhamedova vojska) bazirana u Pakistanu napala u indijskom dijelu Kašmira rezervne policajce i ubila njih 40. Nakon verbalnog zaoštravanja uslijedilo je i oružano. Indijsko ratno zrakoplovstvo u utorak je bombardiralo glavni centar za obuku Džaiš-e-Muhameda u Pakistanu, a sljedećega dana Pakistan je odgovorio napavši indijske vojne instalacije u Kašmiru.

U tom napadu zabilježen je i sukob dva ratna zrakoplovstva, Pakistan tvrdi da je srušio dva indijska zrakoplova (Indija tvrdi da je srušen jedan), Indija tvrdi da je srušila jedan pakistanski zrakoplov (Pakistan tvrdi da nije srušen nijedan) i bio je to prvi takav sukob od indijsko-pakistanskog rata 1971. godine, jedinog rata kojega su te dvije države vodile od 1947. godine, kada su kao države nastale iz nekadašnje britanske kolonije, a koji nije bio vođen zbog Kašmira. Bio je vođen zbog osamostaljenja Istočnog Pakistana (današnji Bangladeš) i velike izbjegličke krize koju je taj tada unutarpakistanski rat stvorio u Indiji.

Širenje sukoba je izbjegnuto, barem za sada. Pakistanski premijer Imran Khan odlučio je osloboditi zarobljenog indijskog pilota i već to bi trebalo primiriti situaciju. Khan je najavio i da želi pregovarati s Indijom, ali od tih pregovora u bliskoj budućnosti, dogode li se uopće, ne treba mnogo očekivati. Za Pakistan je središnje pitanje kašmirsko, a njegova pozicija je jednostavna – istočni dio Kašmira, u kojem su muslimani većinsko stanovništvo, je pod indijskom okupacijom od 1947. godine. Središnje pitanje za Indiju je bitno drugačije: istočni dio Kašmira nije okupiran, a glavni problem su terorističke organizacije koje izvode akcije po istočnom Kašmiru, a čiji pripadnici u Indiju ulaze iz Pakistana i iza kojih stoji Pakistan, posebno njegova tajna služba ISI.

U takvoj konstelaciji nema mnogo nade u to da bi se pregovorima išta dalo postići, a koliko je problem dugotrajan i nerješiv potvrđuje i UN – njegova prva i najstarija mirovna misija je ona u Kašmiru. Nikakvom iskoraku ne treba se nadati ni zbog toga što će u Indiji u travnju i svibnju biti održani parlamentarni izbori. Koalicija koju predvodi aktualni premijer Narendra Modi u svim anketama uvjerljivo vodi ispred koalicije koju predvodi Rahul Gandhi i njegov Indijski nacionalni kongres. Međutim, Modijeva koalicija je, ako ćemo vjerovati anketama, tridesetak mandata daleko od natpolovične većine i od Modija, čovjeka koji svoju politiku gradi i na tvrdom nacionalizmu, nije realno očekivati pokazivanje mekoće prema Pakistanu.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.