Raste politička temperatura

POVRATAK BERLUSCONIJA U Italiji se pred izbore otvaraju pitanja koja je europska elita htjela gurnuti pod tepih

Branko Podgornik

Sarkozy i Merkel su maknuli Berlusconija, ali on se vraća / Foto REUTERS

Sarkozy i Merkel su maknuli Berlusconija, ali on se vraća / Foto REUTERS

Europska središnja banka uskratila je financijsku pomoć Italiji dok god se Berlusconi nije povukao. Euro se pretvorio u oružje za discipliniranje neposlušnih zemalja



Europska elita sa zebnjom promatra kampanju za parlamentarne izbore u Italiji, koji se trebaju održati 4. ožujka. Većina oporbenih stranaka – koje prema istraživanjima imaju potporu dvije trećine birača – želi veću ekonomsku i političku autonomiju Italije u Europskoj uniji, svaka na svoj način. Ne isključuju ni mogućnost uvođenja paralelne talijanske valute koja može potkopati euro.


Na užas europskih poslovnih i političkih krugova, na scenu se vraća i Silvio Berlusconi, kojeg su njemačka kancelarka Angela Merkel i bivši francuski predsjednik Nicolas Sarkozy 2011. godine natjerali na ostavku, nakon što im je odbio poslušnost te zaprijetio da će Italiju izvući iz eurozone i vratiti talijansku liru. Berlusconi trenutačno vodi koaliciju desnog centra koja ima najveću potporu birača, oko 38 posto.


Iako zbog zabrane obavljanja javnih dužnosti ne može postati novi premijer, Berlusconi djeluje poput mačke sa sedam života i radi iz pozadine. Europska se elita boji da bi nova talijanska vlada mogla nastaviti tamo gdje je Berlusconi stao, kad je bio maknut s pozornice.




Politička temperatura u Italiji raste i zato što Berlusconi više nije usamljen. Sve glavne oporbene stranke – Pokret pet zvjezdica, Naprijed Italija i (Sjeverna) Liga – u međuvremenu su došle do zaključka da Italija treba napustiti euro, jer smatraju da je nanio golemu štetu talijanskom gospodarstvu i njegovoj konkurentnosti.


Italija uvodi paralelnu valutu?


Međutim, Berlusconi i ostali čelnici oporbe u posljednje su vrijeme ipak odustali od tog radikalnog poteza. Znaju da je odbacivanje eura i uvođenje talijanske valute tehnički složen i prevratnički potez. To bi, kažu promatrači, uzrujalo europske političare i investitore, izazvalo težak potres, devalvaciju lire, bijeg kapitala u inozemstvo, a u konačnici i novu financijsku krizu. Stoga talijanska oporba ispituje teren i priprema politiku malih koraka, koji vode u istome smjeru. Spominju uvođenje paralelne valute koja bi postojala zajedno s eurom, a izdavalo bi je ministarstvo financija.


Berlusconi je maknut s političke scene kada su europski čelnici potkraj 2011. tražili rješenje kako da zaustave širenje financijske krize iz Grčke na Italiju i ostatak eurozone. Zbog te krize zaprijetila je propast zajedničke europske valute. Kao izlaz, europski čelnici pod vodstvom Angele Merkel i Nicolasa Sarkozyja zatražili su državno spašavanje posrnulih banaka, strogu proračunsku štednju i brojne reforme, koje su morale provoditi vlade prezaduženih država. Berlusconi je tim mjerama pružio otpor i navukao bijes Berlina i Pariza. Štoviše, zaprijetio je da će Italija izaći iz eurozone, prema pisanju Financial Timesa i Telegrapha, koji su opširne članke o tom slučaju počeli objavljivati još prije četiri godine. Merkel i Sarkozy u suradnji s Europskom komisijom i Europskom središnjom bankom, prema britanskim medijima, prisilili su na ostavku ne samo Berlusconija, nego i grčkog premijera Georgea Papandreua.



Stanje u Italiji pokazuje da je odricanje od nacionalne valute štetno ne samo u ekonomskom, nego i u političkom pogledu, jer dovodi do destabilizacije država i Europske unije. Prema riječima Hansa Wernera Sinna, euro je bio »zamišljen kao sredstvo za jačanje mira u Europi, a pokazao se kao sredstvo za stvaranje podjela«. Međutim, slučajevi smjene Berlusconija i Papandreua pokazuju da euro, otkako je 2011. došao u krizu, sve više služi i kao sredstvo za pritisak, discipliniranje ili micanje neposlušnih političara u članicama EU-a. Nije nepoznato da je Europska središnja banka sredinom 2015. smanjila dotok novca grčkim bankama kako bi prisilila vladu Aleksisa Ciprasa da pristane na dodatno kresanje državnog proračuna, u zamjenu za financijsku pomoć EU-a. U tome je ESB bio uspješan, jer je Atena pokleknula, bojeći se kolapsa grčkog financijskog sustava.


Prema Telegraphu, Europska monetarna unija, koja obuhvaća 19 zemalja sa zajedničkom valutom – danas se pretvorila u »autoritarnog monstruma«. Taj monstrum djeluje mimo demokratske kontrole, a njegova tijela poput Europske središnje banke, koja nisu izabrana na izborima, faktično provode »državne udare«, ocijenio je Ambrose Evans-Pritchard, urednik Telegrapha i jedan od najcitiranijih ekonomskih novinara u svijetu. Takav razvoj događaja ne može podržati nitko, »osim, naravno, onih koji nisu demokrati«, rekao je Evans-Pritchard.



Konkretno, uoči sastanka lidera zemalja G20, održanog u Cannesu u studenome 2011., europski vođe pristupili su bivšem američkom predsjedniku Baracku Obami »s planom da uskrate Italiji financijsku pomoć dok god Silvio Berlusconi ne podnese ostavku« – prema svjedočenju tadašnjeg američkog ministra financija Timothyja Geithnera, koji se zgrozio nad tom idejom. Obama je odbio dati potporu za smjenu Berlusconija, jer Amerikanci »nisu željeli okrvaviti ruke«, tvrdi Geithner.


Pariz i Berlin ipak su krenuli u smjenu. U tome ne bi lako uspjeli bez potpore Europske središnje banke (ESB) na čelu s predsjednikom Mariom Draghijem, koja ima golemu moć nad članicama eurozone, upravo zato što su se odrekle vlastite valute. Euro je u kriznim situcijama postao moćno oružje za discipliniranje neposlušnih članica EU-a. Obrazac prema kojem u krizi djeluje ESB je sljedeći: ako netko u eurozoni ne želi provoditi preporuke europske bankarske i političke elite, može mu se zaprijetiti uskratom novca i financijske pomoći.


Svjedočenje Lorenza Binija Smaghija


Naime, ako se dogodi financijska kriza, kao što je bilo u eurozoni 2011., kapital počne bježati iz zemlje u inozemstvo, a države ne mogu doći do novih kredita. ESB je posljednje utočište kojem se članice eurozone mogu obratiti za financijsku pomoć. Međutim, zbog Berlusconijeve neposlušnosti, ESB je Italiji zavrnuo slavine. Prekinuo je s otkupljivanjem njezinih državnih obveznica i prestao Italiji čuvati leđa. Zbog toga su kamate na talijanske dugove počele skakati, državnom proračunu zaprijetio je bankrot, a financijski sustav i gospodarstvo došli su na rub kolapsa. O tom neslavnom djelovanju središnje banke posvjedočio je u svojoj knjizi bivši djelatnik ESB-a Lorenzo Bini Smaghi. Berlusconi se našao pred zidom. Nije mu ostalo drugo nego povlačenje sa scene, u čemu su mu pomogli i brojni talijanski protivnici objelodanjivanjem njegovih financijskih i seksualnih skandala.


Istodobno s Berlusconijem morao se povući i grčki socijalistički premijer Papandreou. I on je iskazao sumnje u politiku stezanja remena, koju je europska elita nametala Grčkoj u zamjenu za golemu financijsku pomoć. Njegova sudbina bila je zapečaćena u trenutku kad je zaprijetio europskoj eliti da će mjere proračunske štednje staviti na referendum građana. Istog trenutka uslijedio je pritisak iz Europske komisije, prema pisanju Financial Timesa. Za novog grčkog premijera odabran je Lucas Papademos, bivši bankar i potpredsjednik ESB-a. I na Berlusconijevo je mjesto postavljen bivši bankar, Mario Monti. Tako su predstavnici europskih banaka i vjerovnika preuzeli kontrolu nad dvjema demokratskim državama, tretirajući ih gotovo kao svoje kolonije.


Pritisak na Grčku, Irsku i Španjolsku


Sudbina se gorko poigrala s Georgeom Papandreuom. Kad je u Grčkoj izbila financijska kriza zbog rastrošnosti svih prijašnjih vlada, Papandreu je znao da će morati poduzeti nemilosrdne mjere štednje, koje će izazvati masovno nezadovoljstvo. Stoga je odmah smijenio vojni vrh i tamo postavio sebi odane ljude, kako bi spriječio mogući državni udar. Međutim, udar na Papandreua došao je iz Europske unije, iz tijela poput Europske komisije i ESB-a, koja nisu izabrana na izborima i koja nikome ne odgovaraju za posljedice svojih (pogrešnih) odluka.


Prema Telegraphu, žestoke pritiske iz ESB-a i Komisije doživjele su i vlade Irske i Španjolske. No, njihovi premijeri nisu bili prisiljeni otići, jer su ipak odlučili provesti spašavanje posrnulih banaka na račun poreznih obveznika, prema naputcima iz Bruxellesa i Frankfurta, u kojem se nalazi sjedište ESB-a. Sve nepopularne mjere, prema kojima su Berlusconi i Papandreu bili sumnjičavi, proširile su se po cijeloj Uniji, pa čak i u Hrvatskoj. Njihov rezultat bio je porazan. Stezanje remena stanovništvu diljem Europe prouzročilo je ekonomsku recesiju, nezadovoljstvo građana, širenje populizma, političkog esktremizma te rastakanje Unije. Sve se to danas osjeća i u Italiji, u kojoj oporbene stranke uoči izbora žele da njihova država u većoj mjeri upravlja sama sobom.


– Vjerojatnost da će Italija trajno ostati članica eurozone pada iz godine u godinu – rekao je poznati njemački ekonomist Hans-Werner Sinn, govoreći za bečki Standard prije 15 mjeseci. Sinn već godinama tvrdi da talijansko gospodarstvo ne može podnijeti euro i da stoga stagnira. Talijanska industrija danas je 22 posto slabija nego prije krize, a nezaposlenost mladih iznosi gotovo 40 posto. Prema Međunarodnom monetarnom fondu, Italija ekonomski stoji u mjestu već dva desetljeća, otkako je počela uvoditi euro.


– Talijanima postaje jasno da Italija s eurom ne funkcionira. Za Talijane to je emocionalno zaista teška spoznaja, pa su je dugo vremena odbijali prihvatiti – rekao je nobelovac Joseph Stiglitz za njemački Welt. Hans-Werner Sinn, koji je nekoć branio zajedničku europsku valutu, danas smatra da je cijeli projekt eura »golem promašaj«. Države koje su ga prihvatile danas traže načina kako da vrate nacionalnu valutu. Sinn je 2015. predložio Grčkoj povratak na drahmu i njezinu devalvaciju, kao najučinkovitiji način za povratak izgubljene konkurentnosti. Međutim, to je teško izvedivo, jer su tvorci eura zamislili euro kao jednosmjernu ulicu. Smislili su postupak kako će države prihvatiti euro, ali nisu smislili kako će ga napustiti.