Drago Pilsel, novinar i teolog, glavni urednik portala Autograf.hr, odgovorio nam je na pitanje što misli hoće li doći do kanonizacije kardinala Alojzija Stepinca.

– Kada se ispunila forma da Stepinac postane kandidat za sveca (tako što je Sveta Stolica priznala čudo po njegovom zagovoru), tada je patrijarh srpski Irinej preko kardinala Kocha uputio prvo pismo papi Franji i vidjelo se što tu točno smeta Srpsku pravoslavnu crkvu.

Bergoglio je još 2010. kao nadbiskup Buenos Airesa, u knjizi razgovora s rabinom Abrahamom Skorkom koja se zove »O nebu i o zemlji«, a kod nas ju je objavio VBZ – rekao da ne znamo sve o Papi Piju XII i držanju Crkve za vrijeme holokausta. Kad je postao Papa, jedna od prvih njegovih odluka bila je započeti s digitalizacijom arhive Pija XII. I tada je on zaustavio proces, koji je počeo Benedikt, da se Pija XII beatificira. On zato ne žuri s kanonizacijom Stepinca da se ne bi dogodila greška, ako postoji opravdana sumnja da je Stepinac povrijedio osjećaje nekih naroda, govori Pilsel.

Zato je Papa predložio mješovitu komisiju da bi se vidjelo može li se na temelju i jednih i drugih arhiva, i katoličkih i pravoslavnih, kazati nešto više kako bi Sveta Stolica mogla imati bolji pregled situacije. Mi još ne znamo, na primjer, što sve sadržava arhiva opata Ramira Marconea koji je bio legat Svete Stolice pri NDH, objašnjava Pilsel.

Zajedničku izjavu s Kube iz veljače 2017. kada su se našli papa Franjo i patrijarh Kiril vrlo je važan okvir u kojem se smješta i priča o Stepincu. Brza kanonizacija Stepinca, koja bi povrijedila SPC, značila bi i zalupiti vrata Moskvi i Carigradu. Osobno ne vjerujem da će doći do kanonizacije Stepinca za vrijeme ovog pontifikata, a možda niti za sljedećeg, procjenjuje Drago Pilsel.

Za govorkanja o smjeni nadbiskupa Bozanića Pilsel govori da su povezana uz financijski nered. Bozanić je godinama znao da poslovi prebendara ne idu dobro, ali ni na koji način nije intervenirao, iako je na to bio obavezan. Bozanić je bolestan pa možda njegovo umirovljenje, ako do njega dođe, ne bude vezano samo uz financijske nerede nego i uz njegovu bolest.

»Pozdravljam onu inicijativu koja traži da se suprotstavimo i reagiramo na glupe predrasude da je papa Franjo samo praktičan čovjek lišen specifičnog teološkog i filozofskog habitusa, a da sam ja samo teoretičar teologije koji slabo razumije konkretan život suvremenog kršćanina«, napisao je papa Benedikt u pismu koje je pročitano prilikom predstavljanja teoloških djela pape Franje. Antonio Spadaro, jezuit blizak Papi koji je o njemu napisao nekoliko knjiga, kaže da se Benedikt tako distancira od Franjinih protivnika koji bi Benedikta u tome htjeli koristiti.

Prošle je godine nekoliko desetaka konzervativnih katoličkih profesora i laika objavilo pismo na 25 stranica u kojemu su papu Franju optužili za herezu. U skladu s Papinom mirotvornom vanjskom politikom, posebno mu je važan ekumenski odnos prema pravoslavnim vjernicima, a tako i odnos prema Rusiji. Poboljšanje odnosa između različitih vjera ima i svoj važni vjerski prioritet u zaštiti ugroženih kršćana, osobito na Bliskom istoku.

Nema zločina u ime Boga 

Još prije tri godine, kad je prvi put kao papa putovao na Kubu kazao je da se bez Rusije danas ne može riješiti nijedan od važnih svjetskih problema, misleći prije svega na rat u Siriji i na Bliski istok.

Franjo je pažljivo izbjegao zauzeti stranu u sukobu u Ukrajini i nikada Rusiju nije nazvao agresorom, nego je o sukobu između vlade i proruskih pobunjenika govorio kao o građanskom ratu, a taj mu je pristup omogućio da bude vjerodostojan ne samo u odnosu prema Rusiji nego i zemljama koje su joj bliske.

Tako je papa Franjo pomogao u postizanju povijesnog sporazuma između Kube i SAD-a, nakon više od pola stoljeća neprijateljstava, a poznato je da se baš na Kubi u veljači 2017. susreo s moskovskim patrijarhom Kirilom. Papa Franjo već je nekoliko puta izražavao zabrinutost zbog stanja na Korejskom poluotoku i zbog golemih arsenala nuklearnog oružja.

Izazvao je 2015. ljutnju u Turskoj kada je masakr nad 1,5 milijuna Armenaca početkom 20. stoljeća nazvao genocidom. Kada je turski predsjednik Erdogan prošlog mjeseca bio u Vatikanu, u danima kada je režim u Ankari bombardirao Kurde u Siriji, Papa je Erdoganu darovao medaljon s likom »anđela koji davi zloduha rata«.

Nijedan zločin ne smije biti počinjen u ime Boga, zaključili su prošle godine na Kubi Franjo i Kiril. U izjavi su zaželjeli da njihov susret pridonese jedinstvu crkve. Zatražili su od međunarodne zajednice hitnu intervenciju za sprječavanje daljnjeg progona kršćana s Bliskog istoka i pozvali na prekid sukoba u Ukrajini.

Napori, bez rezultata 

Ivica Maštruko, sociolog religije i bivši veleposlanik, tako i veleposlanik pri Svetoj Stolici, kaže nam da Papa ulaže napore, ali stvarnih rezultata nema. Namjere su dobre, što je uobičajeno kad su u pitanju poruke mira, sprječavanja ratova. On pokušava intervenirati, ali uobičajenim sredstvima kojima se služi Katolička crkva, molitvom i pozivom na mir. Realizirao je ekumenske susrete koji doprinose svjetskom miru, susreo se s patrijarhom Kirilom radi dijaloga s pravoslavljem i pomirbe, kaže Maštruko.

Kaže da je u vezi s vanjskom politikom i Papina kadrovska politika. Kad je u pitanju Hrvatska, Papa se želi riješiti pojedinih ekstrema unutar Kaptola. Pet imenovanja novih biskupa u Hrvatskoj su već sasvim sigurno pokazala taj smjer. Papa sada bira i politički i vjerski – blaže i neagresivne ljude. U predlaganju kandidata za Hrvatsku svoju ulogu ima svakako i nuncij.

Maštruko smatra, kao i Pilsel, da se ne može očekivati da će za Papinog života Alojzije Stepinac biti proglašen svetim.

Maštruko je spomenuo i Papine inicijative vezane za Kinu. Dakle, da se pokuša naći rješenje za status patriotske Katoličke crkve koja je vezana uz režim, uz državne kineske organe. Ta patriotska crkva nije dovodila u pitanje apostolsko nasljeđe, tj. imenovanje biskupa tako da su svi oni postavljeni regularnim slijedom, a uz suglasnost biskupa koji u Kini djeluju.

– Od ovog pape se možda očekivalo da promijeni neka ponašanja unutar Crkve, pa ja sam očekivao da će biti dovoljno hrabar da sazove novi koncil i da tako postavi Crkvu na neke njemu bliže temelje, govori nam Maštruko.

Franjo, iako nije bio pripadnik teologije oslobođenja, živio je u neposrednom kontaktu s zemljama – Argentina, Brazil, Čile gdje su živjeli korifeji teologije oslobođenja. Iako se on i kritički odnosio prema tim teolozima, ipak su njihovi stavovi i utjecali na njega, komentira Maštruko.