Mediji se, nažalost, drugi put moraju umiješati u takozvanu libijsku revoluciju silno doprinijevši njenoj prvoj krađi, i sada opet istinski iznenađeni njenom drugom krađom pošto prva lani nije uspjela kako je planirano unaokolo. Prvi put, teški međunarodni kapital, uz pomoć plaćenika, oteo je storiju libijskom narodu koji je imao svašta da kaže svom vođi.

Tu tadašnju inicijalnu »revoluciju« skrenuli su u svoj džep, sabotirali, stavili pod kontrolu i konačno neutralizirali. Sve ovo učinili su proglašavajući naoružane kriminalce i strane plaćenike »revolucionarima«, a da se bezmalo niko nije unaokolo upitao, isto kao sada u Siriji, kako to plaćenici u tuđoj zemlji mogu biti »pobunjenici«.

Formirajući nakon ubojstva Gadafija Nacionalno Prelazno Vijeće od prebjeglih generala, bogatuna izvana i zapadnih agenata, svjetski korporativci su pomislili da je posao završen. Osnovni cilj je postignut: nova struktura, odjednom demokratska i izabrana, stavila je svoj potpis na produžetke ugovora o koncesijama za ogromne količine najkvalitetnije nafte u regionu, a milioni komada manje ili više lakog oružja ostavljeno je »revolucionarima« da se malo zabave, držeći narod tamo gdje mu je oduvijek mjesto – na potpunoj margini ionako razvaljenog društva i države.

 U toj bahatosti pobjede proglašene »revolucijom« holivudskog tipa u kojoj je zli gospodar likvidiran, a dobri momci su pobijedili loše pa se sve završilo kao happy and, malo je ko razmišljao nekim notornim činjenicama. U ime tzv. demokracije što se preko noći pokušala nakalemiti na viševjekovnu tradiciju libijskog klasičnog plemenskog društva – ma koliko nafta omogućila Gadafiju da se u prvoj polovici svoje vladavine doista ponaša »socijalistički« i socijalno pravedno – širom su otvorena vrata anarhiji i bezvlašću.

Oni što su i za vrijeme »diktatora« sanjali kako da u ime Allaha umjesto njega dođu na vlast, a nisu mogli i smjeli da dignu glavu, sada su dobili i oružje i formalno pravo na to dizanje glave, ali i generalnu potporu Zapada »modernom Islamu« koji je pokazao zube na način koji nema veze ni sa modernizmom ni sa Islamom, bar ne s onim definiranim u svetoj Knjizi.

Čitanje demokracije

Karikaturalno, ali surovo znakovito zvuči način na koji su islamisti pročitali zapadnu demokraciju njima u korist. Na asfaltu ispred američke ambasade u Kairu, noć uoči ubojstva ambasadora Christophera Stevensa u Bengaziju, kažu da je ispisana poruka: Vi imate pravo na govor, mi na akciju…

 »Govor« je, kao što danas znamo, onaj odvratno i sasvim svjesno ciljani film o poslaniku Muhamedu prikazan te noći na Zapadu, a »akcija« najcrnji teror u američkom konzulatu u Bengaziju, odnosno ubojstvo na Istoku. Kada bi ova veza između terorista i ubojstva američkog Ambasadora bila osnovna i najvažnija karika u necivilizacijskom sukobu militanata Istoka i Zapada, stvar bi bila jednostavnija. Nažalost, niti je priča tako jednostavna, niti masovna interpretacija te priče što je radikalizirana prije dvadesetak mjeseci snovima o nepostojećem proljeću, odškrinjuje vrata kroz koja se može izaći iz postojećeg ludila.

 Nakon što je prvo Zapad ukrao potencijalno moguću istinsku revoluciju na Bliskom Istoku, mnogo se, i previše negativne energije i zla s Istoka skoncentrisalo u novu krađu te nedosanjane revolucije. Islamisti su počeli s tom kleptomanijom i žao mi je što sam spreman da se kladim sa svakim ko to hoće da je ovo od prije neki dan tek bolno, ali sitno džeparenje u odnosu na ono što će doći. Moglo bi se, naravno, spekulirati sa raznim »ali« da se takav razvoj stvari spriječi no, na tu kartu u današnjem rasporedu snaga i ludila ne treba, nažalost, igrati.

 U minula dva-tri dana kazano je uglavnom sve što je za sada moglo da se kaže o tome kako je u Bengaziju ubijen američki ambasador Christopher Stevens (52), uz još tri člana osoblja Ambasade. Svi se ne slažu u detaljima i nijansama, ali je najvažnije poznato. Trideset tri godine (1979. u Afganistanu) nije bilo slične tragedije za Amerikance. Mnogo će tu posla biti za istražne organe raznih vrsta u Washingtonu dok ne dođu ne toliko do potpune slike šta se u srijedu popodne dešavalo u Konzulatu u Bengaziju, već kako je bilo moguće da se to desi.

Dvadesetak ekstremista likvidiralo je ambasadora u njegovoj tvrđavi (ili na izlazu iz nje, svejedno) mada je sila nebeska navodno dodatno ojačavala posebnim mjerama sigurnosti svoje diplomatske utvrde jer je u pitanju ni manje ni više već 11. rujan, bezbjednosno najosjetljiviji dan za Amerikance u svijetu. Sjećajući se mnogih američkih ambasada na Bliskom istoku morao bih doista vjerovati u samo čudo pa se zadovoljiti storijom o »spontanoj reakciji grupe nezadovoljnika isprovociranih tv filmom koji vrijeđa božijeg poslanika«.

Da je to tako, mnogi ambasadori unaokolo po svijetu ne bi nikad završili svoj mandat živi. Posebno ne oni koje ne prate ni sateliti, ni kamere, ni specijalci, niti imaju blindirana vozila, eskorte, prethodnice i bočne čistače, specijalne sigurnosne sobe u ambasadama i konzulatima itd. itd, kao što je slučaj sa američkim. I to još u zemlji visokog rizika.

Potajno okupljanje

Ovako, ostaju dvije jednostavne konstatacije koje će neko, vjerovatno, uzeti u obzir. Prva je kako su Amerikanci istinski vjerovali da su u Libiji u kojoj su pobijedili zajedno sa »svojim revolucionarima« sigurniji nego što jesu i što će ikada biti. I drugo, zato što su »umjereni islamisti« kojima je Amerika poklonila nježno političko povjerenje, sve ali ne umjereni, te je povjerenja što im ga je Washington poklonio čista farsa. Različiti pokreti tih islamista minulih dana (i onih dana što tek dolaze) u Jemenu, Egiptu, Tunisu, Alžiru, Jordanu i šire unaokolo pametnom dovoljno signaliziraju.

I dok analitičari raznih specijalnih i manje specijalnih službi u Washingtonu ne pronađu odgovore na ono pitanje – kako je sve bilo moguće, dok ne utvrde ko su ti nenajavljeni dripci, (u Bengaziju je samo u zadnja tri mjeseca izvedeno 6 različitih napada na ambasade, konzulate i sjedišta međunarodnih organizacija), jesu li to prijatelji al-Qaide iz grupe što sebe zove Ansar al-Sharia (»Pristalice Šerijata«) inače optuženi za napad, ili je stvar izveo jedan od vođa same al-Qaide Ayman al-Zawahiri pošto su im prije neki dan ubili u Jemenu suborca Abu Zahya al-Libia, vratimo se skaski o dvostrukoj krađi revolucije i drugim pričama.

Nakon što je Gadafi istjeran na čistac i apsolutno barbarski ubijen, sasvim u skladu s novim demokratskim doktrinama – jedan glas, jedna bomba – pobjednici su povjerovali da će novo instalirano Nacionalno prelazno vijeće biti dovoljno da se iz feudalnog sistema (s elementima uspješnog »socijalizma« uz nepotizam) pređe u američko-francusko-britanski kapitalizam. Realnost je, međutim, nudila cijelu lepezu i drugačijih interesa uz zajednički imenitelj krajnjeg cilja, vlast. Uz NPV formirana je tako i grupacija Revolucionara iz Tripolija, te Revolucionara Tripolija stacioniranih u Bengaziju. Potom dvije frakcije vojnih snaga u Tripoliju uz četrdesetak pobunjeničkih brigada. Onda »vjerski« ekstremisti salafijsko džihadske provenijencije, uglavnom bliži ovozemaljskim slastima i oružju nego molitvama i poniznosti pred Knjigom.

Uz njih su rođeni i nebrojeni vojni komiteti koji su uz mnogo entuzijazma počeli da maltretiraju lokalno stanovništvo u unutrašnjosti. S osobitom strašću su svoje duševne boli iz rata naplaćivali imovinom onih što nisu u revoluciji bili ni na čijoj strani. Sve je to dovelo, naravno, i do potajnog okupljanja i grupisanja onih što su se pred novim realnostima počeli sa gnjevom i nostalgijom sjećati vremena ubijenog vođe.

Mjerila slobode

Akcija je porodila reakciju ili, jednostavnije rečeno, u Libiji je šejtan šiljata repa došao po svoje. Britanci i Francuzi nikad pomireni s porazom kolonijalizma, uz novorođene apetite i jeftinu naftu naspram galopirajuće recesije kod kuće, novu šansu nisu htjeli da propuste. Amerikanci, nasuprot njima, ponovo su podsjetili na nevjerovatan sindrom kojem robuju odkako su postali. Listajući ovih dana na internetu po reakcijama »običnih« Amerikanaca na vijest o ubistvu njihovog ambasadora, naišao sam na poruku koja na fascinantan način sublimira tamošnji generalni mentalni čip:

»Pa oni nas stvarno ne vole, a nudimo im uporno naš model slobode i demokracije koji nema alternative…!«

 Nekoliko je bolno jasnih činjenica koje mnogi na Bliskom istoku ne žele i ne mogu da vide i prihvate, postajući baš zato žrtve radikalizma i terorizma: Istok, tamošnji, nikada neće prihvatiti zapadna mjerila slobode i demokracije a u toj različitosti oni se ne osjećaju ni uskraćenima ni nesretnima. Tako je s načinim političkog organiziranja, s mjerilima o tome šta je dobro a šta loše, s poimanjima sreće, s običajima i uvjerenjima.

 Zapad, s druge strane, ponašajući se kao korporacija i koncern, prečesto ne razumije da frustracije Istoka ne proističu primarno iz vjerskih, ideoloških ili povijesnih razlika, već iz činjenice da eksploatacija ima svoje limite. Da je interes normalna pojava, ali da se interes jednih ne može realizirati isključivo preko leđa životnog minimuma drugih koji, uz to, imaju svoja blaga kojima ne mogu da raspolažu. 

 Cifre u vezi sa ovim su brutalne. Prema podacima Svjetske banke u ovom dijelu svijeta je 40 posto nezaposlenih među mlađima od 30 godina, a taj uzrast predstavlja 50 posto od ukupne populacije. Studije kažu da bi do 2020. godine trebalo otvoriti sto miliona novih radnih mjesta kako bi se ublažila ova drama ljudi koji su supstanca arapske budućnosti. Već je sada jasno, rečeno je i na ovom mjestu u aprilu prošle godine, da je ta bitka izgubljena čak i kada bi neka naknadna pamet promijenila postojeću strategiju sređivanja stanja avionima i plaćenicima. Istok je zato danas postojbina izgubljene generacije koja postaje najlakši i najslađi mogući plijen proizvođača zla. Oni su »mekani cilj« za svaku radikalnu ideologiju. Ta generacija postaje žrtva monolitizma, lažnih obećanja, neotporna za svako propitivanje vlastitog identiteta i posebno identiteta drugih. Vanjski svijet im postaje s razlogom mrzak, ljudi izvan zakona idoli, a oni izvan svog vidokruga neprijatelji. Svaka je razlika dokaz nepravde prema sebi.

 Svijest o potrebi promjena, sada već po svaku cijenu, narastala je generacijama na spoznajama da njihovim životima diriguju moćne imperije izvana, uz instalirane diktatore iznutra. Ovi drugi igrali su dotle dokle su odgovarali ovim prvim. Kada im je istekao rok, pokrenute su »revolucije« kako bi ih se skinulo kod kuće. Vjerovalo se da se tim tektonskim poremećajima može dirigovati pomoću ubačenog oružja i lažnim obećanjima kako je to političkim »bankarima« u svijetu odgovaralo.

 Porobljeni korporativni mediji koji inače po definiciji ne vole nikakve revolucije, znali su upakovati i predstaviti svijetu ove priče kako je trebalo. Skupo, našminkano i jednostrano. A »proletarijat« po svijetu medijima vjeruje. Raja ko raja. Osim onih kojima se u svemu ovome radilo o glavi. Tu je krug zatvoren. Mnogi su se navikli na pomisao, oni što plaćaju i plaćenici posebno, da to može dovijeka. Pokušaj promjena u arapskom svijetu opet je preknjižen na očuvanje stanja koje je de facto status quo, u drugoj ambalaži. Tamo gdje nema uravnoteženih politika i nade vladaju ekstremisti. Svoje emocije tamošnji narod je zato u očaju poklonio religijskim fanaticima zato što su bili opozicija. Malo se koga ticalo što su takvi postali opozicija samo zato jer nisu u početku dobivali svoj dio kolača u vlasti.

Ulog je velik

Moćni kapital pomislio je pokasno da s islamistima kao s novom realnom snagom može da pravi dalje dogovore uz adekvatna kompenziranja. Uostalom, i islamisti su na kraju krajeva korporacija koja ima cijenu, tržište i marketing. U Libiji, i ne samo u Libiji već ubrzo i u Egiptu i posebno Siriji, vidjet će se ubrzo da su poslodavci jedino smetnuli s uma kako u ovom času ništa umjereno u tom businessu više ne igra. Zato najekstremniji postaju model, nada i snaga jer ne pristaju na kompromis po datim cijenama i uvjetima. Za salafije, recimo, »Muslimanska braća« odavno nisu islamisti. Ne zaboravimo da su ekstremisti uz ovo još i naoružani, mnogo bolje nego što su bili talibani u Afganistanu kada su se okrenuli protiv Amerikanaca koji su ih naoružali – protiv Rusa ! A Rusi tada baš i nisu tražili da Afganistanci kupe njihovu demokraciju kao jedinu moguću kako to radi Zapad na Bliskom istoku. Stvar je bila čisto geostrateški osvajačka. Nisu čak bili ni iznenađeni ni frustrirani što ih ne vole.

 Na kraju, o čemu se ovdje, pojednostavljeno kazano, radi. Bar kako mi kaže ono što sam vidio. Radi se o tome da jedni misle da je njihovo i sve ono što nije njihovo, a drugi misle da nije. Jedni su uvjereni da je sve njihovo najbolje za druge, a ovi se baš i ne slažu sa time. Jedni misle da se ta ljubav iz interesa može očuvati silom, a sami bog zna da nema ljubavi koja se može čuvati silom. Jedni su kao čuvare te ljubavi našli »lokalce« koji zadatku nisu dorasli, a zanemarili su kako su sa lanca pušteni oni sa kojima se neoprezno nije računalo dok su odrastali u mržnji, prezreni i odbačeni. Domaći čuvari blaga sada nemaju snage da blago sačuvaju, a oni što bi to mogli vjeruju da blago treba uzeti a ne čuvati drugome. Igra postaje komplicirana i možda bi joj i bilo nekakvog kraja kada bi je svi shvatili na pravi način.

Pošto toga nema, igra će se još dugo igrati, i jedni i drugi će je prepričavati na svoj, uglavnom lažni način, pa će se kraj još podosta počekati. Ulog je velik, a dobici i posebno gubici još veći. Interpretacija svega namjerno i organizirano je kriva.

 A libijska revolucija ? Ona je doista pokradena jednom na početku od pomagača iz vazduha, i drugi put sada, sa zemlje u ime neba, mada je već svakako bila na izdisaju. Umjesto naručenih revolucionara amatera, na scenu dolaze profesionalni ubojice uvjereni da čine pravednu stvar. A moderatori »revolucije« ne znaju šta da rade. Šta je pravda, to se tamo odavno ne zna. Uostalom, to odavno nije ni važno.