Miha Lovše, Milan Zorman i Saša Radovanović autori prvog digitalnog nadgrobnog spomenika svijetu, postavljenog na mariborskom groblju / Foto Denis LOVROVIĆ
Digitalni nadgrobni spomenik je prilika da svatko iza sebe ostavi spomen na ono što je napravio. Klijent sve može napraviti unaprijed. Njegov je zadatak jedino da nam pošalje materijal koji bi htio objaviti. Kad navrati posjetitelj, senzori prorade i krene priča na ekranu – zaključuju autori
“Bilo je lijepo, dok je trajalo”, piše na jednoj od nadgrobnih ploča lijepog mariborskog gradskog groblja. I jest to tako nekako, jedino što čovjek najćešće kasno osvijesti koliko mu je lijepo i koliko zapravo traje. E, pa da bi na neki način trajalo duže i da bi bilo modernije i u korak s vremenom, grupa Mariborčana dosjetila se, pa napravila, pa promotivno na mariborskom groblju izložila, digitalni nadgrobni spomenik. Javljaju to sve medijske kuće redom. Novinarske ekipe hrle u Maribor da vide kako su to nadgrobne ploče »oživjele«, ili kako će tehnologija u ropotarnicu povijesti poslati mramor i kamen. Oživjet će, eto, taman tako da svaki putnik namjernik može vidjeti s ekrana tko tu počiva i što je radio za života.
Valjalo je stoga u Maribor. Ma, valjalo je i prije nego u Maribor put Odre, do zadnje kuće u Zagrebu koja gleda na jug, zadnje, jer već koji metar od okućnice počinje Velika Gorica. Tu, naime, živi Dubravko Šošić, onaj koji je potrebu da i groblja krenu ukorak s tehnološkim napretkom osjetio i prije Slovenaca, ima već i destak godina. A ima i više od tri godine otakad je javno svoje zamisli prezentirao. Bila je to 2015. kad su se u Kinu Europa okupili inovatori iz regije da prezentiraju ponajbolje inovacije na festivalu ideje što ga je organizirao časopis BUG.
e-Monumentum
U radnoj sobi gospodina Šošića, inače veterinara, na radnom stolu maketa. Grob crni, a tamo gdje mu nadgrobna ploča stoji ekran. Na ekranu lijepo piše ime pokojnika, datum kad se rodio i datum kad je napustio ovaj svijet. A onda se slika na ekranu mijenja. Kreću podaci o Šošićevom ujaku Zvonimiru Kolundžiću, piscu. Projekt se zove e-Monumentum.
Mariborsko groblje
– Ili e-spomenik. A kada bi se doslovno prevelo s latinskog, značilo bi; iz groba. Slučajno se podudara – veli nam Šošić.
Ideja je zapravo taman takva da se zapita smrtnik obični, kako se nisam toga ja sjetio!? Tamo gdje je nadgrobna ploča biti će ekran, LED monitor, pa kad priđeš ekranu bliže senzor učini svoje i na ekranu krenu ne samo osnovni podaci o pokojniku nego sve što je za života pokojnik poželio da se na ekran stavi i da se o njemu zna. Od tehnike, onako laički, tu je monitor, u njemu kompjuter, napajanje je na struju ili solarno, materijal takav da ne smeta ništa ni bura ni kiša, mat je površina ekrana da nema refleksije, rezolucija je velika…
Nije Šošić prezentirao samo verziju sa ekranom i senzorom. Ima on toga na lageru još, recimo varijantu koja uključuje QR kod, tako da vam se svi podaci očitaju na mobitelu kad uslikate kod na grobnom mjestu. Ili ona tzv. proširena stvarnost koja također uključuje mobitel i na njemu sve podatke vezane uz spomenik i pokojnika na zaslonu mobitela. Spomenuto, naime, ne uključuje intervenciju na samom grobu, nema tu ekrana, ali ima informacije! Inače, onaj Šošićev spomenik s ekranom također bi, slično slovenskim nekim varijatnama, stajao oko 2.000 eura.
– Glavna ideja je da se zamjeni ploča nadgrobnim monitorom na kojem će biti ime i prezime pokojnika, datum rođenja i slično. To je osnovno. Nakon toga pokretom ruke možete birati izbornik koji će vam vrtjeti sadržaj koji je pripremljen. Nešto kao ekran od mobitela. Ali ništa ne dirate rukama. Stojite ispred groba, on prepozna da se netko došuljao i upali se. Posjetitelj pokretima ruku gore dolje, bira što će gledati – pojašnjava Šošić.
»Apdejtanje« cvijeća
Sve je to kazao i na tom BUG skupu i to tako da je treću nagradu osvojio. Kako i neće kad mu je prezentacija pod nazivom »Digitalna smrt« bila najzabavnija.
– Groblja su jedino mjesto do kojih tehnologija nije doprla. Sva je još uvijek samo kamen, svijeće i cvijeće. Iskoristimo tehnologiju da to promjenimo. Jer, ne mora biti tako. Neka mjesto tame postane mjesto svjetla – kazivao je i tad i sad Šošić.
Mogućnosti su, uostalom, neslućene. Recimo, verzija kad na ekranu imate cvijeće koje vene i svijeće koje se tope, taman da korisnik ima dojam da se za grobište štogod i brine kad naziva »operatera« da mu, kako se to lijepo kaže, apdejta cvijeće i svijeće, učini grob nanovo okićenim i urešenim, a sve za samo, recimo, dvije simbolične kune!
Zagrepčanin Dubravko Šošić još je prije desetak godina prezentirao ideju digitalnog nadgrobnog spomenika Saša Radovanović
– Ili, zamislite da umre kakav golgeter, pa da se na ekranu vrte njegovi najbolji golovi. Ili najbolje scene kakvog filmskog glumca. Mogli bi bilježiti i broj posjeta, što je važno zbog mogućnosti reklamiranja. Recimo, reklame za svijeće i cvijeće, sredstva za čišćenje grobnih površina i slično. A dalo bi se u budućnosti i s teleoperaterima dogovoriti još za života da se plati neki novac, pa da još neko vrijeme s mobitela pokojnika stižu sms poruke rodbini i prijateljima. Recimo poruka obitelji: »Sutra mi je rođendan. Dođite do groba«. Ili, prijatelju: »Zbog tebe sam glavu izgubio! Jesi li platio one račune«, priča Šošić.
Kao popis stanara
Moglo bi se urediti sve tako i da samo rodbina može gledati sadržaj. Ali, kako veli, ne bi li bilo zanimljivije da se može doznati ponešto i o drugim grobištima. Sva je to Šošiću palo na pamet još prije desetak godina, ali onaj pravi okidač bila je BUG prezentacija. I jest, možda zvuči šaljivo, ako ne kome i bogohulno, ali sve je to budućnost kojoj pobjeći ne možemo, ne dvoji Šošić. Uostalom, čudili smo se onomad i prvim mobitelima. Htio je Šošić makar na groblje u Odri postavit jedan takav grob, ali tu počinje ona naša administrativna komplikacija. Zato je Mariborčanima uspjelo iznajmiti lijep komad prostora na gradskom groblju, a onda i montirati prvi digitalni nadgrobni spomenik da ga ljudi vide pa onda o njemu sude. Inače, i ova je tvrtka simbolična imena – i’Ternal. Saša Radovanović po struci je povjesničar. Ideja je možda i ponajprije njegova.
Bilo bi dobro da Zagreb, da Hrvatska, imaju prvi digitalno groblje za kućne ljubimce! Sve je uostalom Šošić već osmislio. Zagreb, naime, evo skoro tri godine gradi groblje za kućne ljubimce u Dumovcu. Bit će na njemu 2.500 grobnih mjesta. Šošić predlaže da se umjesto spomenika stave mali tableti.
– Na malim monitorima vrtjelo bi se što god hoćete vezano za kućnog ljubimca. Bili bi ekrani pod kutem od 45 stupnjeva, a da ih stavite na svih 2.500 mjesta mogli bi raditi svjetlosne efekte svake vrste. Recimo, grb Grada Zagreba, ili pozdrav gradonačelniku. Bilo bi to prvo e-groblje na svijetu. Turistička atrakcija. Uostalom, nacrtom je kraj groblja predviđena i šetnica i dječje igralište. Zašto onda tu ne bi prolazili i turisti – pita se Šošić, tim više što se ideja s pojavom slovenskog uratka i opet aktualizirala.
Pokušao je on doći i do Milana Bandića 2014. godine, ali nije došao dalje od njegova, kako kaže, ađutanta. Zato je pismo Bandiću poslao ponovno i to ono u kojem predlaže da se uredi Dumovec, ali i to da se i na 700 metara dugom mirogojskom zidu u izgradnji, umjesto crnih granitnih ploča postave crni ekrani. Sada je sve na Bandiću. Nek barem projekt i ideju vidi.
– Kad gledate starije nadgrobne spomenike vidite da što su stariji to na njima ima više podataka. Pored slike imaju i kakvu posvetu, ili natpis što je pokojnik u životu bio i s čime se bavio. Noviji spomenici su bez ičega, kao popisi stanara u nekoj zgradi; ime, prezime, godina rođenja i datum smrti. Sve da si u životu nešto i napravio, to nitko ne zna. Pa mi je na um pala ideja; zašto ljudi ne bi iza sebe nešto ostavili! Slovenci kažu, ako nisi za života zasadio drvo, napravio sina i napisao knjigu, zašto si uopće živio! Svatko je za života nešto vrijedno napravio. Digitalni spomenik je prilika da svatko iza sebe ostavi spomen na ono što je napravio. Znamo uostalom kako za života nagrade dobivaju najčešće oni koji su podobni, dok se poslije smrti prihvate oni koji su stvarno nešto vrijedno napravili. E pa takvi sada na groblju mogu ispričati priču o sebi – priča nama Radovanović.
Stari televizor
I nije povjesničaru trebalo dugo da na priču »navuče« Milana Zormana, profesora na Fakultetu elektrotehnike, računarstva i informatike u Mariboru, ili pak arhitekta Mihu Lovšea.
– Ne puno. Živimo u digitalno doba. Prije nego se dijete rodi pogledaju na ekranu njegov spol, a kad umre čovjek umre u kamenom dobu, ime mu se ukleše u kamen – kaže Radovanović.
Pa su sjeli i sve dogovorili, ne samo njih trojica, jer šire su obitelji tu u igri. Napravili su u startu maketu, složili je od starog televizora i rekvizita iz mariborskog kazališta. Učinilo im se da je dobro. Krenuli su dalje. Tehnološki, kako nam reče Zorman, tu je opet monitor, napajanje svake vrste, kućište od nehrđajućeg metala, sve otporno na zimu i vrućinu, pa kad navrati posjetitelj senzori prorade i krene priča na ekranu. Autori smatraju da je vijek trajanja čitave »instalacije« od 30 do 50 godina. A računaju da tehnologija ide naprijed i da će cijena komponenti s vremenom padati, pa će, tko zna, za koju godinu ovakvi spomenici umjesto 2.000, odnosno 3.000 eura stajati recimo 200 eura. Samo, tko će sada prvi ovakav spomenik kupovati!?
– Uvijek ima dovoljno ekscentrika, za početak. Nismo veliki biznis planirali u startu. Računamo da bi sljedeće dvije godine prodali 0,001 posto od ukupnog broja ljudi na ciljanom tržištu i opet bi zaradili puno. Cilj je Europa i Sjeverna Amerika. Mi ove godine planiramo prodati između 50 i 100 spomenika, slijedeće godine do 1.000. Brojke ne mogu biti niže, a da se isplati – kaže Radovanović.
Prodaja na e-bayu
Cijena je od tisuća eura za najeftiniji spomenik i najmanji ekran, do tri tisuće plus PDV za digitalni spomenik promjera od 101 centimetar poput ovog izloženog. Od neki dan je prodaja i na e-bayu, krenut će skoro i europska turneja za koje će se predstaviti primjerice Talijanima i Austrijancima. Interesa ima, vele, i to začudo kod starijih ljudi ponajviše.
– Mlađa i srednja generacija ne razmišljaju još što će iza sebe ostaviti. Njima je sve što je povezano sa smrću stresno. No onom tko je proživio puni život i ima nešto za pokazati, važno je da to pokaže. Stariji ljudi imaju pozitivan odnos – kaže Zorman.
Tajming je uglavnom, sve se čini, pogođen. Možda, vele, i zato što su komponente kroz godine pojeftinile pa tako i sam spomenik. Već se gleda dalje, testira lakši materijal za kućište, mogućnost da senzor prepozna samo lice rodbine. Slovenci se nisu sjetili sms poruka, ali im je draga mogućnost da pokojnik preko ekrana rodbinu podsjeti što im je raditi ako misle išta iz oporuke dobiti.
– Klijent sve može napraviti unaprijed. Njegov je zadatak jedino da nam pošalje materijal koji bi htio objaviti. Vaša mašta i nebo su jedini plafon. To omogućuje digitalni nadgrobni spemnik – zaključuju autori.
A tko je bio prvi, Slovenci ili Hrvati, to, kažu, nije ni važno. Važno je, međutim, kako rekoše, tko će prvi početi štogod zarađivati od ideje. Ni naš Šošić nema problem s tim tko je bio prvi.
– To više nije pitanje je li moje ili slovensko, već je to tehnologija koja mora doći i na gorblje. Tu nema diskusije. Realno je da će doći – naglašava Šošić.
Kava i dim cigarete
Nego, kad se sve zbroji i oduzme, ipak su grobovi to. Ljudima je nelagoda neka od grobova, a pogotovo od svega novoga na grobljima. I Slovenici i Šošić na to kažu kako fotografije s godinama blijede, kako skoro i nećemo imati načina da djeci pokažemo pretke te kako će na digitalnom ionako sve završiti prije ili kasnije. Šuljanje po groblju u tišini je tradicija, a zapravo svi ti posljednji ispraćaju završe jelom i pilom, glasnim razgovorom ako ne i pjesmom, što je i ljudski, kaže Šošić. Fali nam pozitivnih priča, a ova je zanimljiva jer potiče neka razmišljanja u puno drugih sfera, kazuje pak Miha Lovše.
Navodno ima naručitelja, pače naručiteljicu Šošić ima koja bi da joj grob miriše po kavi i da se oko njega vije dim cigarete. Za nekog divota, za nekog razlog da zaključi kako nema mira više ni među pokojnima.
Na izlazu s mariborskog groblja i kiosk sa svijećama. Pitamo prodavačicu da nam, između dva griza sendviča, kaže imaju li ovi digitalni uratci budućnost?
– Imaju – veli.
Na našu konstataciju da će joj to smanjiti promet, samo sliježe ramenima. A na upit hoće li možda i ona naručiti digitalni spomenik, uz smješak kaže: »Bumo vidli!«
