Književnica i publicistkinja

NOVINARKA ECE TEMELKURAN ‘Nova Turska gradi se na znoju, krvi i suzama’

Tihomir Ponoš

Foto Denis Lovrović

Foto Denis Lovrović

Recep Tayyip Erdogan nije bio zadovoljan izbornim rezultatima 2015. Došlo je do nasilja, koje je rezultiralo novim izborima u studenome i drugačijim rezultatima. Poruka je jasna »mi vladamo, a na vama je da se pokorite«



Ece Temelkuran međunarodno je cijenjena turska novinarka, književnica i publicistkinja. Novinarstvom se počela baviti 1993. u Cumhurriyetu. U novinarskoj je karijeri radila za CNN Türk, Milliyet, objavljivala je u The Guardianu, The New Statesmanu, The New Left Reviewu, Le Monde Diplomtique. Za svoj je rad dobila desetak nagrada, objavila je desetak knjiga. U posljednje vrijeme živi u inozemstvu, oštra je kritičarka zbivanja u Turskoj i politike Recepa Tayyipa Erdogana, a njeno gostovanje na Zagreb Book Festivalu bila je prilika za razgovor s njom.


Nedavno ste kazali da je ustavotvorni referendum u Turskoj ključna točka ne samo za Tursku nego za moderni populizam. Zašto taj referendum ima takvu ulogu?


– Turska prolazi kroz velike promjene, a taj je referendum međaš koji je sve razjasnio. Nakon referenduma Turska je nešto bitno drugačije nego što je bila prije 20 godina, jedna je faza gotova. Za moderni populizam je također međaš jer sve rane simptome sličnih zbivanja možemo vidjeti u zapadnim zemljama. U Turskoj prolazimo kroz zadnju fazu toga i Turska je na neki način primjer onima koji prolaze kroz rane faze toga i mogu vidjeti što se zbiva u završnoj fazi. Nisam sigurna da li koristimo pravu riječ kada govorimo o populizmu, možda bi bilo točnije koristiti imenicu fašizam.




Spomenuli ste »rane simptome« i »europske zemlje«. Koji su to rani simptomi, koje su to europske zemlje?


– Mnoge europske zemlje i Sjedinjene Države prolaze kroz identične procese kroz koje je Turska prolazila prije tri-četiri godine, vrlo često se koriste slične riječi, slične rečenice. To je nešto što radi Nigel Farrage u Velikoj Britaniji, nešto što se zbiva u Poljskoj, Mađarskoj.


O kojim riječima, rečenicama se radi?


– To su izjave kojima se uspostavlja vlastiti diskurs, a to su »mi smo narod«, »mi smo demokracija«, »establišment je korumpiran«, »ovo je prava demokracija« i tako dalje. To je narativ koji se stvara, kroz koji je prošla Turska, a ponekad mi se čini kao da je on stvoren i ispitan u Turskoj prije nego što se proširio svijetom.


Foto Denis Lovrović


Foto Denis Lovrović



Prije četiri godine u Istanbulu su bile velike demonstracije zbog Gezi parka. Nakon nedavnog ustavotvornog referenduma nismo vidjeli nešto takvo. Što se dogodilo jer očito je da se mnogi u Turskoj protive davanju tako velikih ovlasti samo jednom čovjeku, predsjedniku države?


– Prosvjedi zbog Gezi parka bili su nasilno ugušeni. Desetci ljudi su ozlijeđeni, mnogi i s trajnim posljedicama, i to je bila vrlo jasna poruka vlasti koja je kazala »ako nam se protivite, onda riskirate«, a posljedica toga je da su se mnogi ljudi povukli. S druge strane, nastale su neke nevladine i druge organizacije, stvoren je svojevrstan front oko HDP-a (prokurdska, ljevičarska stranka, op.) i na parlamentarnim izborima 7. lipnja 2015. ta je stranka osvojila 80 mjesta što je bez presedana i to je bila doista dobra vijest.


Međutim, ubrzo nakon izbora, jednostavno zbog toga što Recep Tayyip Erdogan nije bio zadovoljan izbornim rezultatima, došlo je do nasilja koje je rezultiralo novim parlamentarnim izborima u studenom i drugačijim izbornim rezultatima. Poruka je bila vrlo jasna »mi vladamo ovom zemljom, a na vama je da se pokorite«. Nakon toga nismo vidjeli mnogo prosvjeda. U međuvremenu je režim otpustio desetke tisuća ljudi, bez nekih velikih prosvjeda. Očito je da je strah zavladao i obeshrabrio ljude.


Ovo je lov na vještice


Spomenuli ste da su mnogi ljudi otpušteni, posebno nakon neuspješnog puča od 15. srpnja prošle godine. Otpuštaju se suci, vojnici, policajci, učitelji, znanstvenici, zaposleni u upravi, mnogi su novinari uhićeni. Što se zapravo trenutačno zbiva? Radi li se o Erdoganovoj osveti ili želi potpuno konsolidirati svoju vlast?


– Očito je riječ o lovu na vještice prije svega u javnom sektoru i provodi ga se bezobzirno, a zanimljivo je da se vlada uopće ne boji reakcija na to što radi. Otpuštanje ne znači samo gubitak posla, ono znači da otpušteni neće pronaći novi posao, oduzimaju im se putovnice i time mogućnost da pronađu neku novu soluciju u svom životu. Ti su ljudi de facto osuđeni gladovati, prokazani su kao javni neprijatelji. Nova Turska gradi se na krvi, znoju i suzama tih ljudi.


Rekli ste da se režim ne boji reakcija, a dojam je da se režim ne boji ni međunarodnih reakcija, reakcija međunarodne zajednice. Kakvu međunarodnu poziciju pokušava zauzeti Erdogan? Nije u dobrim odnosima s Europskom unijom i pregovori o članstvu su zamrznuti, ako već i nisu prošlost. Odnosi sa Sjedinjenim Državama su najlošiji u posljednjih nekoliko desetljeća, a istodobno je nakon što je izgladio odnose zbog rušenja ruskog borbenog aviona uspostavio bliske odnose s predsjednikom Putinom, poboljšava odnose s Kinom.




– Odnosi s Putinom nisu baš najstabilniji, što je pokazala i nedavna prošlost. Zapravo, nije mi jasno postoji li ikakva vanjska politika iza svega. Odnos prema Europskoj uniji još se i može shvatiti, jer je ona za Tursku vanjsko tijelo. Ali ako ste član i saveznik NATO-a i u bliskim ste odnosima sa SAD-om, to će vas sigurno uvaliti u poteškoće. Doista to ne razumijem, a ne znam nikoga tko zapravo razumije situaciju, posebno ima li se na umu Sirija.


Stvari su postale prekomplicirane. Ne razumijem turske odnose sa Saudijcima, Kataranima, Putinom. Čini mi se da nije samo Turska, nego cijeli svijet, zahvaćen nekim ludilom. Stvara se novi svijet koji neće funkcionirati na način koji nam je već poznat, posebno ne u vanjskoj politici. Mislim da je Turska dio tog velikog mozaika u kojem su i SAD i Putin i Sjeverna Koreja i drugo. Doista se pitam što se zbiva i ne želim se povući u taj ciničan odgovor o trećem svjetskom ratu, ali doista se događa nešto veliko i Turska je po svemu sudeći dio tog velikog ludila.


Što je snažnije u današnjoj Turskoj – nasljeđe Mustafe Kemala ili nasljeđe osmanskog razdoblja?


– Turska je polarizirana zemlja. Prije nekoliko dana, 19. svibnja, obilježen je Spomendan Atatürka – dan sporta i omladine. Taj nacionalni praznik vlada pokušava maknuti iz kalendara nacionalnih praznika, a istovremeno mnogi Turci žele sačuvati taj praznik i to kao simbol otpora vladi i njenim nastojanjima. Kada pogledate današnju Tursku, vidjet ćete podijeljenu zemlju.


Za možda i više od pola Turaka nasljeđe Atatürka je i dalje prisutno, za druge postoji ta čudna ideja o ponovnom stvaranju osmanlijskog identiteta. Sadašnja vlada je rekla, kada je došla na vlast prije 15 godina, da će stvoriti vlastitu generaciju mladih ljudi. Bili su ozbiljni i u tome su uvelike uspjeli. Oni vjeruju u tu neoosmansku iluziju.


Ta iluzija je vjerojatno vrlo snažna. Prije nekoliko godina i u Hrvatskoj je bila vrlo popularna serija »Sulejman« koja je vjerojatno imala i tu funkciju osmanske obnove.


– Točno. Ti procesi mijenjaju i estetiku zemlje. Posebno nakon uspjeha »Sulejmana«, mnogi arhitekti koji grade kuće za novobogataše iz Stranke pravde i razvoja (stranka predsjednika Erdgoana, op.) grade ih u tom stilu. Ta serija je bila popularna ne samo u Turskoj, nego i na Balkanu i bliskoistočnim zemljama. Ona je postala neka vrsta zastave cijelog tog procesa. I sam je Erdogan u vrijeme kada je ta serija bila emitirana, dao službenu izjavu o njoj. Ako to gledate sa strane to vam može biti zabavno i smiješno, ali je vrlo tragično ako ste dio tog ludila.



Turski odnosi sa susjednim zemljama također su problematični. Poznato je kakvi su tursko-grčki odnosi, da je Turska umiješana u sirijski građanski rat, da u samoj zemlji na jugoistoku, u Kurdistanu, traje praktično građanski rat, s Iranom su odnosi korektni, ali su te dvije zemlje na suprotstavljenim stranama u Siriji, a istovremeno odnosi sa Saudijskom Arabijom bivaju sve bolji.


– Ironično je to da govorimo o zemljama o kojima, iz turskog konteksta, ne bismo uopće razgovarali prije deset godina. Turska je vlada odlučila otvoriti se prema Bliskom istoku što je posljedica i promjene dominantne ideologije u Turskoj koja je tu zemlju usmjeravala prema Zapadu. Promjena smjera nas je usmjerila prema svemu ovome što se zbiva na Bliskom istoku.


To mnogo toga mijenja iz korijena. Danas moramo mnogo toga znati o Bliskom istoku, regiji koja je ekstremno komplicirana i u kojoj ne vrijede i kojom ne upravljaju isti pojmovi koji vrijede i uvriježeni su u zapadnjačkoj politici. Na Bliskom istoku ne postoji estabilišment u zapadnjačkom smislu riječi; tamo postoje plemena, obitelji, klanovi. Nisam stručnjak za Bliski istok, ali tragični dio te priče jest taj što se Turska spominje u kategoriji sa Saudijskom Arabijom, Sirijom ili Iranom, a što je bolno gledati.


Mizoginija važan aspekt populizma


Na nedavnom predavanju u Londonu ste kazali da su žene te koje plaćaju cijenu političkih kriza i da je razvoj mizoginije jedan od znakova te krize.


– U povijesti se to uvijek događa na isti način. Kada nastane problem u bratstvu, u establišmentu, počinju se loviti vještice i počinje se paliti žene kao one koje donose »loša znamenja«. Mislim da trenutačno prolazimo kroz fazu šoka u Europi i SAD-u. Smatralo se da je jednakost zadana vrednota, a naše bake su se za nju borile, i ponovo ćemo se morati boriti za nju. Mizoginija je vrlo važan aspekt tog rastućeg populizma o kojem govorim. Jedna od važnih vođa populizma je žena, Marine Le Pen.

– Da, ona je žena. Očito da ona pod pojmom »žena« podrazumijeva nešto što ja ne podrazumijevam. No, činjenica da je ona žena ne mijenja činjenicu da je mizoginija važan aspekt populizma.


Mislite da povijest može ponovno krenuti unazad?– Ne vjerujem u to da postoje smjerovi u povijesti.


Nedavno ste kazali da populizam mijenja način na koji se ljudi odnose prema svojoj domovini. Kako je to vas pogodilo?


– Mislim da bi koncept doma trebao biti na neki način fluidan i da bi to uskoro mogao postati. Mnogi ljudi u Londonu osjećaju se sve manje i manje kod kuće s tim populizmom koji je rezultirao i Brexitom. U Francuskoj se zbog Marine Le Pen mnogi Francuzi osjećaju manje kod kuće nego prije. Isto vrijedi i za Njujorčane, Varšavljane i druge.



Dosegnuti položaj žene, koji je danas kako kažete ugrožen, je posljedica rada nekoliko generacija feministkinja, socijalnih procesa, uglavnom u zapadnim zemljama. Rezultirali su emancipacijom žena u svakom pogledu, mnoge važne osobe u politici jesu žene. Mislite da se sve to može vratiti unazad?


– Ne znam, ali primjer Ivanke Trump mi mnogo govori. Ono što ona predstavlja mnogo govori o tome gdje bi žene navodno trebale biti danas. Žene trebaju postati osobe koje od kralja mole milost za žrtve. To je stari fenomen, to da je uloga žene da moli milost za žrtvu, da vladara traži milost za druge. Ivanka odgovara tome opisu. To postaje novi svijet, ne znam je li to smjer unazad prema prošlosti, ali ta prošlost nije bila davna.


Dakle, na početku populizma su kako ste naveli neka vrsta borbe protiv korupcije, kao maska, i repatrijarhalizacija društva?


– To ima svoju povijesnu pozadinu. Kada je pao Berlinski zid započeo je put koji je doveo do Trumpa. Mnogi su mislili da će sve biti divno, ako se makne socijalizam iz ljudskoga, a to nas je dovelo do toga gdje smo sada.


Vidite li kakvo svjetlo na kraju tunela?


– Na to bih pitanje najradije ostala nijema. Kad već pitate, čini mi se da su jedina prava nada u ovome trenutku mlade žene, posebno u Turskoj. One se zapravo bore za svoj život jer ne vidim života za žene nakon sekularizma. To se događa u mnogim zemljama. Sjetite se samo što se u Sjedinjenim Državama dogodilo nakon inauguracije Trumpa, tko je prosvjedovao i zašto.