Najdokumentiraniji rat

NEOTVORENI RUDNIK ISTINE Arhiva haškog suda krije činjenice o svim aspektima ratova u ex Jugoslaviji

Boris Pavelić

Reuters

Reuters

Četvrt stoljeća djelovanja Haškog suda rezultiralo je arhivom činjenica koja krije kompromitantne, a javno dostupne podatke o većini odgovornih za ratne zločine na svim razinama odgovornosti

General Ljubiša Diković načelnik je generalštaba Vojske Srbije. U istrazi tužiteljstva Haškoga suda protiv bivšeg predsjednika Jugoslavije Milana Milutinovića, svjedok Lakić Đorović 1. rujna 2006. kazao je ovako: »Dana 7.03.1999. godine, ili približno tom datumu, pukovnik Diković, kao komandant 37. motorizovane brigade (mtbr) VJ, iz kasarne u Raškoj, poveo je na Kosovo borbenu grupu koja je brojala oko 400 pripadnika. Od toga je oko 250 pripadnika VJ bilo iz 37. mtbr, uprave Vojne bezbednosti i više kontraobaveštajnih centara, a oko 150 su bili dobro opremljeni i uvežbani dobrovoljci, među kojima desetine osuđenih ubica, kriminalaca i ratnih zločinaca (…).« U zoni odgovornosti Dikovićeve brigade, na Kosovu je ubijeno oko 1.400 civila, te su počinjeni monstruozni ratni zločini, uključujući silovanja trudnica. Dvanaest godina nakon tih događaja, 12. prosinca 2011., predsjednik Republike Srbije imenovao je Dikovića načelnikom generalštaba Vojske Srbije. Nepuna dva mjeseca kasnije, Fond za humanitarno pravo, beogradska nevladina organizacija za ljudska prava, objavila je »Dosije Diković Ljubiše« u kojemu, na temelju vlastitih istraživanja i dokumenata Haškoga suda, argumentira Dikovićevu odgovornost za spomenute zločine, te poziva predsjednika Srbije »da poništi njegovo imenovanje za načelnika Generalštaba Vojske Republike Srbije«. To nije učinjeno.

Nepune dvije godine nakon što je FHP objavio »Dosje Diković«, u Rudnici kod Raške u Srbiji pronađena je masovna grobnica s 57 tijela. Utvrđeno je da je riječ o civilima ubijenim u kosovskim selima Rezala i Staro Čikatovo u travnju i svibnju 1999. »Analiza vojnih i policijskih dokumenata, izjave očevidaca i drugi izvori snažno ukazuju da su zločine u Rezali i Starom Čikatovu počinili pripadnici 37. mtbr VJ. (…) Tokom analize građe za pisanje ovog dosijea, identifikovan je veliki broj pojedinaca koji su u najmanju ruku ‘znali ili imali razloga da znaju’ da su u tim selima počinjeni zločini, kao i onih koji su naredili i vršili uklanjanje tela. Najveći broj njih su bivši pripadnici 37. mtbr VJ, uključujući njenog tadašnjeg komandanta a danas načelnika Generalštaba VS Ljubiše Dikovića«, navod je iz »Dosija Rudnica«, dokumenta od pedesetak stranica, koji je u siječnju ove godine objavio Fond za humanitarno pravo. Kao i »Dosje Diković,«, »Dosje Rudnica« nastao je na temelju autonomnih istraživanja FHP-a i dokaza Haškoga suda.


Prešućivanje istine


Istraživanje FHP-a o Ljubiši Dikoviću opisali smo detaljnije kako bismo ilustrirali dubinu i temeljitost kojom je Haški sud istražio ratove devedesetih. Četvrt stoljeća djelovanja Haškog suda rezultiralo je arhivom činjenica koja krije kompromitantne, a javno dostupne podatke o većini odgovornih za ratne zločine na svim razinama odgovornosti i u svim zaraćenim vojskama. Usprkos tome – ili baš zbog toga – najveći broj političara dosadašnjih vlasti zemalja bivše Jugoslavije čine sve što mogu da prikriju, prešute i(li) krivotvore te činjenice. »Slučaj Diković« najbolji je primjer: kada je FHP početkom 2012. objavio prvi dosje, Srbijom je vladala Demokratska stranka Borisa Tadića, čiji je ministar obrane Dragan Šutanovac taj dokument nazvao »lažnim«, pokrenuvši nesmiljenu javnu hajku na FHP. Godinu kasnije, u vrijeme objavljivanja »Dosjea Rudnica«, na vlasti je bila Srpska napredna stranka Aleksandra Vučića i Tomislava Nikolića, pa je hajka bila još i mnogo žešća. Ljubiša Diković, pak, umjesto da bude podvrgnut sudskoj istrazi za ratni zločin, tužio je FHP, i dobio odštetu od 55 tisuća srpskih dinara. Ali, FHP nisu preplašili. »Dosjei poput Dikovićeva najviše uznemiruju, oni pogađaju u samo srce države«, kazala je predsjednica FHP-a Nataša Kandić na završnoj konferenciji o nasljeđu Haškoga suda koja je nedavno održana u Sarajevu. »Istina, FHP je od Dikovića izgubio na sudu, ali historija nije samo prošlost. Čitat će se ona i u budućnosti, i taj će načelnik ostati zapamćen kao ratni zločinac, a nevladina organizacija kao plamičak koji je htio sačuvati istinu«, kazala je Kandić.


Dokumentirani ratovi


I to je vjerojatno najvrednije nasljeđe Haškoga suda: da istina, ma koliko je pokušavali krivotvoriti, neće moći ostati trajno sakrivena. »Da nije bilo Haaga, o ratovima devedesetih ne bismo znali doslovno ništa pouzdano: ni što se točno, ni zašto, ni kako dogodilo, kao što ne bismo znali ni tko je za što odgovoran«, upozorio je na konferenciji u Sarajevu Mirko Klarin, glavni urednik agencije Sense, novinskog servisa koji prati rad Haškoga suda. Uz Haški sud, pak, ti su ratovi dokumentirani i objašnjeni kao rijetko koji u povijesti: Klarin Haški sud zove »zlatnim rudnikom činjenične istine«. Sada pak, nakon četvrt stoljeća djelovanja suda, i pred samim okončanjem njegova rada, iskrsava ključno pitanje: kako nepreglednu sudsku arhivu – milijune stranica transkripata tisuća sati sudskih sjednica te stotine tisuća dokaza, materijale laicima često nečitljive i nerazumljive – pretočiti u »jasnu, vidljivu, razumljivu i široko dostupnu« istinu, kako će se izraziti Mirko Klarin?





Prošle godine, novinar Ivica Đikić objavio je dokumentarni roman »Beara«, biografiju načelnika za sigurnost Vojske Republike Srpske, kojega je Haški sud osudio na doživotni zatvor zbog genocida u Srebrenici. Istražujući, pročitao je »desetke tisuća stranica« nalaza Haškoga suda: temeljito je prostudirao sve dokumente nekoliko suđenja za Srebrenicu – Zdravku Tolimiru, Radislavu Krstiću, Vujadinu Popoviću i drugima – ali i dijelove suđenja Miloševiću, Karadžiću, Mladiću… »Riječ je o iznimno detaljnim materijalima, iz kojih se stječe potpuna i jasna slika genocida u Srebrenici, kao i onome što mu je prethodilo, objašnjena iz svih aspekata«, objasnio je Đikić za naš list. Po njegovu mišljenju, arhiva Haškoga suda važnija je možda i od samih presuda. »S konačnim se presudama možemo ili ne moramo slagati, ali sud je točno, precizno i neosporno utvrdio nepreglednu masu činjenica, koje naprosto ne možemo ignorirati, niti se praviti da ne postoje«, kaže Đikić. Problem je, priznaje, u tome kako tu golemu, laicima često nerazumljivu arhivu, pretočiti u čitljivu, zanimljivu i dostupnu građu. »Važno bi bilo da povjesničari, novinari, pisci, umjetnici, istraživači različitih struka, uđu u tu javno dostupnu građu i iz nje sažmu djela koje će pojednostavljeno i čitko ispričati što se zapravo dogodilo. Mislim da bi, bar za početak, trebalo opisati najvažnije, najkrupnije zločine zapamćene u kolektivnoj memoriji, ali kojima, iza imena, nedostaje jasan, točan i pregledan slijed događaja. U tom je smislu arhiva Haškog suda nezaobilazna i nezamjenjiva«, zaključuje Đikić.



Dragocjeni primjeri takvih pokušaja, koji pokazuju pravac kojim valja ići, u proteklih su nekoliko godina neovisni novinari već ostvarili, nevoljkosti države usprkos. Agencija Sense, koja će najesen ove godine iz Haaga preseliti u Pulu te ondje postati »Centar za tranzicijsku pravdu Sense«, 2014. godine u Potočarima kod Srebrenice otvorila je multimedijalnu izložbu o genocidu nad Muslimanima. Izložba sadrži građu za četiri milijuna konvencionalnih knjiga, a dostupna je i na internetu pod naslovom »Srebrenica – genocid u osam činova«.


»Zatiranje historije i sjećanja« sljedeća je internetska izložba Sensea, a dokumentira uništavanje kulturnog nasljeđa u ratovima devedesetih. Uz posebnu interaktivnu internetsku stranicu, Sense je organizirao i klasičnu izložbu o toj temi, koja je dosad prikazana u Zagrebu, Beogradu i Sarajevu, a agencija i zagrebački Centar za suočavanje s prošlošću Documenta održali su radionicu za učitelje o tome kako u školi predavati građu o ratnom razaranju kulturnog nasljeđa. Vlasti u bivšoj Jugoslaviji, dakle, kolektivnome se zaboravu mogu tek kratkoročno nadati: ma koliko oni to željeli, tragovi zločina ovoga puta neće se moći izbrisati.