Masovna utapljanja očajnih migranata na Mediteranu i hladna reakcija Europe na jednu od najvećih ljudskih tragedija koja se događa na njezinim obalama vjerojatno je dosad najjači direktni pokazatelj kako humanost u moderno doba ne znači ništa više od onog što je taj pojam predstavljao, primjerice, u »mračnom« srednjem vijeku.

   Čak i ovotjedni hitni sastanak lidera EU zemalja organiziran nakon što se u manje od desetak dana u dva odvojena incidenta utopilo više od 1300 ljudi nije donio previše nade da će europski političari skupiti moralne hrabrosti oduprijeti se rastućem ksenofobnom raspoloženju dijela europske javnosti. Šefovi zemalja odlučili su u četvrtak situaciju rješavati utrostručenjem sredstava za spašavanje na moru i slanjem dodatnog broja brodova. Ne treba pri tome zaboraviti da je talijanska misija spašavanja migranata »Mare Nostrum« prošle godine otkazana i zamijenjena manjom i jeftinijom operacijom, nakon što su je neke od najvećih europskih zemalja kritizirale kao način kojim se ohrabruje još više migranata na opasan prijelaz. Ove pretpostavke pokazale su se, međutim, potpuno krivima – unatoč »suzdržanijoj« spasilačkoj misiji, priljev migranata narastao je od tada za 160 posto. Koliko je Europa spremna pozabaviti se ovim problemom, međutim, bolje pokazuje nedostatak političke volje da se razmjeri problema rješavaju igdje drugdje no na moru – iako je samo prošle godine više od 150 tisuća migranata iz afričkih i bliskoistočnih zemalja dospjelo do Italije, pri čemu je više od 3500 izgubilo živote, zemlje Europske unije – stoji tako u prijedlogu pripremljenom za summit u Bruxellesu, spremne su ponuditi tek 5000 mjesta za privremeni smještaj izbjeglica. Europskim liderima dakle očito nije nimalo bitna činjenica da najveći broj migranata dolazi iz ratom pogođenih zemalja poput Sirije i Eritreje gdje nisu samo osnovna ljudska prava, već i puko preživljavanje već odavno u pitanju, što nimalo pretjeranima ne čini povlačenje paralela kojima se aktualne europske reakcije uspoređuju s idejom vraćanja Židova na milost i nemilost nacistima u 2. svjetskom ratu.

   Štoviše, ideje koje se ovih dana često čuju u raznoraznim javnim raspravama – primjerice kako je glavni način rješavanja problema migranata obračunavanje s krijumčarskim bandama u Libiji ili pak potapanje brodova prije no što se migranti u njih ukrcaju i općenito koncept »obeshrabrivanja« daljnjeg priljeva migranata za koji se primjerice još prošle godine odlučila Australija, zapravo govore isto – da je Europi važnije zadržati migrante izvan svojih granica, makar to značilo slati ih natrag u gotovo sigurnu smrt. Političari, pri tome naravno nisu isključivi krivci – oni uostalom samo osluškuju bilo svojih birača. Koje je pak, u jednom velikom postotku, rastuće ksenofobno.

  

Etnička prijetnja

 

Dno ledene sante

Logički socijalni razlozi poput dramatičnog rasta broja stanovnika na Zemlji i paralelnog jačanja siromaštva i tržišne konkurencije svakako leže u bazi problema, no nelagoda i mržnja prema imigrantima i pripadnicima manjina ima i puno kompleksnije korijene.

   Za početak, veliki broj istraživanja, pa tako i ovo Eurobarometrovo pokazuju da negativne stavove prema imigrantima i manjinama češće izražavaju osobe nižeg stupnja obrazovanja, slabije plaćenih poslova, desno izraženih političkih stavova. Ovi društveno-sociološki pokazatelji, međutim, tek su vrh ili možda točnije, dno ledene sante. Iza gomile ksenofobnih promišljanja koja ovih dana primjerice preplavljuju rubrike s komentarima ispod članaka o tragediji u Mediteranu, pa i nekih javnih ksenofobnih obraćanja, stoje, naravno i puno dublji psihološki faktori.

   Socijalni psiholozi se predrasudama kao individualnim, te rasizmom kao društvenim fenomenom bave ambicioznije još od tridesetih godina prošlog stoljeća, pri čemu se posljednjih pedesetak godina pod terminom »rasizma novog doba« smatra vjerovanje da su u nekom društvu vrijednosti, norme i uobičajena ponašanja »dominantne grupe« superiorna vrijednostima, normama i ponašanjima manje dominantnih grupa. Logički, takva definicija rasizma puno govori o tome koliko je danas kompleksnije identificirati »rasističko« ponašanje.

   Stereotipi i predrasude

U poznatom članku iz 1989. godine psihologinja Patricia Devine iznijela je teoriju po kojoj su stereotipi kognitivi konstrukti koji se uče vrlo rano tijekom života i kasnije mogu biti automatski »aktivirani«, dok se rasistički stavovi i predrasude usvajaju kasnije u životu i mogu, ali ne moraju biti u skladu s već prije usvojenim stereotipima.

   Jedna od najpopularnijih »starih« psiholoških teorija koja je pokušavala pojasniti rasističke stavove bila je ona Theodora Adorna koji je zaključio da odgoj u kojem dominira stroga disciplina i sklonost kažnjavaju od djeteta stvara autoritarnu ličnost koju karakterizira snažna pripadnost konvencionalnim socijalnim normama, podložnost hijerarhiji u kojoj je netko uvijek superioran nekom drugom, te snažnu odbojnost prema onima koji na neki način narušavaju konvencionalne društvene vrijednosti. Neke kasnije teorije koncept autoritarnog tipa ličnosti u objašnjavanju rasističkih ideja pripisivale su pak društvenom utjecaju na usvajanje stavova. Među i danas najpopularnija psihološka objašnjenja stvaranja predrasuda spada pak ono Gordona Allporta koji je predrasude definirao kao antipatiju baziranu na pogrešnoj i nefleksibilnoj generalizaciji društvenih grupa i njihovih članova. Allport je naime smatrao da se kategorizacija ljudi u razne »grupe« s obzirom na rasu, spol ili dob događa zbog smanjenog ljudskog »kognitivnog kapaciteta« koji stvara potrebu da pojednostavljujemo veliki broj informacija iz okoline. Jedna od posljedica je i nastanak stereotipa, a potom i predrasuda po kojima osobe dominantno procijenjujemo po pripadnosti nekoj »kategoriji«.

Teško do rješenja

Tzv. »međugrupne teorije« rasizma korijene ovog fenomena vide pak u natjecanju između pojedinih grupa u nekom društvu u ostvarivanju ekonomskih, socijalnih i kulturoloških resursa. Sukladno tome, neprijateljstvo među grupama logički raste u ekonomski teškim vremenima, a često je naglašavano političkim manipulacijama i tendencijom da se jedna grupa okrivljuje za gospodarske probleme društva. Predrasude prema članovima neke druge društevne grupe pojačane su pak i potrebom pojedinca da osjeti i ojača pripadnost vlastitoj grupi.

  Ipak, neka novija istraživanja na području Francuske i Njemačke, zemalja koje već godinama pokušavaju organizirati suživot domaćeg stanovništva i došljaka, ukazuju da stvari ne moraju biti tako crne: duža prisutnost imigranata u nekom društvu, pokazuju rezultati, značajno smanjuju ksenofobne stavove kod »domaćeg« stanovništva.