Nakon što su talijanski partizani koncem travnja 1945. godine uhitili, a potom i ubili Benita Mussolinija, u opkoljenom je Berlinu 30. travnja iste godine Adolf Hitler počinio samoubojstvo. Istodobno, sovjetska se zastava zavijorila iznad Reichstaga, a ubrzo potom bio je potpisan i protokol o bezuvjetnoj nacističkoj kapitulaciji (8. svibanj 1945.), čime je formalno završio II. svjetski rat u Europi.

 Ali, na dalekoistočnom bojištu Japanci su pružali (ne)očekivan fanatičan otpor, tako da je, tek nakon što su Amerikanci početkom kolovoza 1945. bacili atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki (sa stravičnim posljedicama po tamošnje stanovništvo), japanski car Hirohito 17. kolovoza priznao poraz, a bezuvjetna kapitulacija bila je potpisana 2. rujna 1945. godine. U tom razdoblju, u Europi je veliki broj nacifašističkih ratnih zločinaca bio uhićen (pojedinim njihovim glavešinama bilo je suđeno u Nürnbergu), ali, na žalost, mnogi su uspjeli pobjeći i skriti se pred rukom pravde, a pojedini, poput Goebbelsa, Himmlera i drugih, počinili su samoubojstvo, svjesni užasa kojeg su počinili i što ih, budu li uhićeni, čeka.

 

Joseph Goebbels, zloglasni nacistički šef propagande, jedan od najbližih Hitlerovih suradnika, osmislio je ideju tzv. totalnog rata i mobilizacije, koja je rezultirala katastrofalnim posljedicama, ne samo po narode koje su nacisti okupirali, već i po same Nijemce, jer ih je slao u smrt, iako je dobro znao da je rat izgubljen. Ujedno, bio je i đavolski spiritus movens monstruoznog nacističkog projekta rasno čistog društva, te ujedno glavni promotor divljeg antisemitizma, rasizma i ksenofobije. Jedno vrijeme je zapovijedao i njemačkim »domobranskim« snagama, a pred vlastitu smrt Hitler ga je promaknuo u svog nasljednika, shvativši da ga on jedini od bivših suradnika nije napustio. Međutim, Goebbels je bio Reichkanzelar tek jedan dan, jer je 1. svibnja 1945. zajedno sa suprugom Magdom i njihovo šestero djece počinio (samo)ubojstvo. Naime, prvo je Magda otrovala vlastitu djecu, a potom se zajedno sa suprugom ubila.

 Goebbels je bio fanatični nacist; iskreno odan Führeru, uvjeren da samo beskrupuloznim ratom i grubom silom, ne pitajući za žrtve i ne birajući metode, Nijemci mogu ostvariti političke ciljeve za tisućljetni Treći Reich, a kao ministar propagande bio je ključna osoba u promociji svih ovih »ideja«.

Iskreno odan Führeru

Suodgovoran je za milijune nevinih žrtava; za najmonstruoznije zločine počinjene tijekom rata, posebice nad Židovima, ali uključujući i zločine nad samim Nijemcima, koji nisu željeli bespogovorno prihvatiti nacističku vlast ili su se usudili posumnjati u bezgrešnost svog Vođe. Danas, sedamdeset godina od svršetka II. svjetskog rata, kada svijet iznova, čini se, nezaustavljivo srlja u nove i opasne ratne avanture; kada milijuni izbjeglica u strahu za vlastiti život bježe s ratnih područja, lako nam se tragična povijest može ponoviti. Stoga se i valja prisjetiti zločinaca poput Goebbelsa i Himmlera, koji su se polako vremenom zagubili u sjeni Hitlera, a zapravo su bili glavni egzekutori njegovih stravičnih zamisli. A, u mnogo čemu bili su izuzetno samoinicijativni i »originalni«.

Joseph Goebbels rodio se 1897. u Rheydtu (danas dio Mönchengladbacha), a nakon isusovačke gimnazije 1916. upisao je studij filozofije i germanistike u Bonnu, a potom se selio u Würzberg i Freiburg, da bi 1921. doktorirao u Heidelbergu. Zanimljivo je napomenuti da je pisao disertaciju o drami u razdoblju romantizma, a pri tomu najveći utjecaj na njegov rad imali su mentori Friedrich Gundolf i Max Freiherr von Waldberg, oboje židovske nacionalnosti. Tijekom studija čak se jedno vrijeme zanosio idejom o zaređenju, ali od zamisli o svećeničkom pozivu odustao je nakon što je umislio da posjeduje izuzetan književni talent. U početku se bavio novinarstvom (kasnije je radio čak i kao bankovni činovnik i burzovni mešetar), ali na koncu se ipak opredijelio za književnost; napisao je poluautobiografski roman »Michael«, mnoštvo romantičnih pjesama (čak i dvije drame u stihovima), ali bez većeg odjeka u kulturnoj javnosti. Nakladnici su uglavnom odbijali tiskati njegove radove, što ga je, narcisoidnog kakav je bio, duboko povrijedilo i tada se zakleo da će se (o)svetiti tim »židovskim protuhama«, koje su ga ismijavale i koje »nisu razumjele veličinu njegova stvaralaštva«.

U to vrijeme, njemačkom su izdavačkom scenom uglavnom dominirali Židovi i njih je Goebbels smatrao najvećim krivcima za dekadenciju germanske kulture. Uz to, Goebbels je dodatno bio frustriran zbog izuzetno niska rasta (165 cm), a i šepao je na desnu nogu (posljedica osteomyelitisa), a kako bi prikrio ovu manu, nosio je jednu cipelu s povišenom petom, što je izazivalo podsmijeh okolice. Upravo stoga što je bio invalid, bio je oslobođen služenja vojske tijekom I. svjetskog rata, ali to ga nije priječilo da se kasnije lažno predstavlja kao ratni veteran, koji šepa zbog posljedica ranjavanja u borbama. Međutim, mora mu se priznati da je sustavno i predano radio na vlastitom obrazovanju i usavršavanju; »progutao« je Nietzschea, Spenglera, a posebno ga je inspirirao njemački pisac rođen u Engleskoj H. S. Chamberlain, jedan od utemeljitelja tzv. znanstvenog antisemitizma. Zimu 1919-1920 Goebbels je proveo u Münchenu, gdje se uključio u rad nacionalističkih, antikomunističkih kružoka i otvoreno se suprotstavljao »crvenima«, pomažući »desnu reakciju« i njihove trabante. Oduševljeno je branio Antona Grafa von Arco auf Valleya (izvršio atentat na socijalista Kurta Eisnera) i kasnije se hvalio da mu je on bio prvi veliki politički uzor. Ali, u to doba u politiku je, upravo u Münchenu, ušao i Adolf Hitler…

Antižidovske mjere

 U nacističku stranku Goebbels je stupio 1923. (nakon francuske okupacije Ruhra) i usko se vezao uz Gregora Strassera, jednog od najsposobnijih vođa naci-pokreta, koji je nacionalsocijalizam doživljavao više kao socijalizam, nego nacionalizam. To je u početku prihvatio i sam Goebbels i u brojnim polemikama u tadašnjem partijskom tisku zagovarao je slične ideje te se u »slavnoj« raspravi s Theodorom Vahlenom (gaulajter Pomeranije) upitao: »Što je nama važno; je li nam prvi narod ili socijalizam«, a odmah potom je dao i odgovor, »za nas nema dvojbe; prvo je izgradnja socijalizma, a tek potom nacionalno oslobođenje.« U toj polemici pozvao je Hitlera da se prikloni »njihovoj« strani. Ujedno, zajedno sa Strasserom optužio je Rudolpha Hessa i Juliusa Streichera za pogrešno vođenje stranke i zlouporabu ovlasti dok se Hitler nalazio u zatvoru. Čak je 1925. . objavio otvoreno pismo »Mojim prijateljima na ljevici«, kojim je socijaliste pozvao na suradnju u borbi protiv zajedničkog neprijatelja, protiv kapitalista. Ali, kada je u veljači 1926. Hitler dovršio svoj rad na »Mein Kampfu«, uključio se u unutarpartijsku polemiku i jasno se stavio na stranu Goebbelsovih neistomišljenika.

Okupio je šezdesetak vodećih nacističkih gaulajtera i u dvosatnom govoru osudio je tzv. socijalističko krilo stranke, ukazujući da im glavni protivnici nisu kapitalisti već Židovi, koji ugrožavaju samu opstojnost njemačkog naroda i germanske rase. Osim toga, socijalizam je osuđen kao »židovska izmišljotina« u cilju ovladavanja svijetom i da stoga Židove treba razvlastiti, oduzeti im svu imovinu i protjerati ih iz zemlje. Međutim, Hitler nije želio izgubiti Goebbelsa, jer je bio svjestan govorničkih, propagandnih, ali i ostalih sposobnosti koje je posjedovao; smatrao ga je za jednog od najkvalitetnijih ljudi stranke, ali je znao i da je poprilično razočaran »zaokretom« u stranci. Stoga ga je pozvao na dugi razgovor i obećao mu da će zaboraviti njegova »socijalistička skretanja«, pod uvjetom da mu bespogovorno služi, a za uzvrat će ga učiniti svojim najbližim suradnikom. Goebbels je to prihvatio i uistinu je jedini od svih Hitlerovih suradnika, svom velikom vođi ostao vjeran do samog kraja. Naravno, Goebbels se meteorski uspinjao u partijskoj hijerarhiji; 1926. postao je berlinski gaulajter; 1928. zastupnik u Reichstagu, a 1930. postao je glavni propagandist NSDAP-e. A, kada je Hilter 1933. došao na vlast, imenovao ga je ministrom prosvjete i propagande. Među prvim akcijama koje je novi ministar poduzeo, bila je odluka o spaljivanju židovskih knjiga i uopće nacistima nepodobnih djela na Bebelplatzu, čime je najavio monstruoznu realizaciju apokaliptičnog Heineovog proročanstva o vremenu u kojem se nakon spaljivanja knjiga počinju spaljivati i ljudi. Zapravo, nakon što su 1935. svršili nacistički unutarpartijski obračuni, u kojima je Goebbels imao ulogu Hitlerove oštrice mača, veliki je propagandni meštar shvatio da mu antisemitizam pruža novo, veliko, ničim ograničeno područje djelovanja te da se upravo na taj način maksimalno može zbližiti s Führerom. Kao berlinski gaulajter, de facto neograničeni vladar grada, iz sve je snage udario na bogatu i razvijenu lokalnu židovsku zajednicu. Zagorčavao im je život na svakom koraku; onemogućio im je trgovinu, zabranio im javni prijevoz, ali i javno bavljenje profesijama liječnika, odvjetnika itd. Istina, tijekom 1936. godine, dakle za vrijeme Olimpijskih igara u Berlinu, došlo je do privremenog popuštanja odnosa prema Židovima, ali već iduće godine intenzitet antižidovskih mjera se drastično povećao, a svoj stravični crescendo doživio je tijekom holokausta, pri čemu je Goebbels bio jedan od vodećih arhitekata ovog monstruoznog zločinačkog pothvata.

Često je isticao: »Židovi moraju napustiti Njemačku, ali i cijelu Europu i pri tomu prema njima ne smijemo imati nikakvih sentimenata«. U tom je cilju 1938. osmislio i tzv. identifikacijsku značku za Židove, kako bi ih, ne samo separirao, već što je moguće više ponizio. S kamatama je vraćao »dugove« Židovima koji su ga »povrijedili«. Osim toga, on je bio među prvima koji su rješenje židovskog pitanja vidjeli u deportiranju i zatvaranju u ghetta, gdje će, sklonjeni od očiju javnosti, postati moderni robovi i gdje će mučeni glađu i iscrpljeni radom na koncu biti masovno fizički likvidirani.

Državni antisemitizam

 Kada je u Parizu 1938. bio ubijen njemački diplomat Ernst von Rath (ubio ga je mladi »njemački« Židov Herschel Grynszpan kao vid odmazde za deportiranje obitelji u Poljsku), Goebbels je organizirao masovni pogrom Židova. Zapravo, nacističke su glavešine za taj atentat saznale dok su (9. studenog 1938.) proslavljale godišnjicu tzv. Pivarskog puča iz 1923. godine, a Goebbels je slagao Hitleru da su širom Njemačke počele masovne antižidovske demonstracije i predložio je da se i Partija uključi, jer je to prigoda da krenu u otvoreni obračun sa Židovima, Taj je sramotni događaj kasnije u povijest ušao kao »Kristalna noć« (Kristalnacht), odnosno kao početak velikog pogroma u kojem su nacisti razotkrili svoj zločinački naum o kolektivnom istrebljenju Židova.

 Od proljeća 1939. godine, kako je to zapisao ugledni njemački povjesničar Joachim Fest: »Goebbels je počeo potpuno slobodno prakticirati državni antisemitizam; histerično je širio kult Vođe, Hitlera predstavljao kao novo germansko božanstvo, a istodobno je širio antipoljsko raspoloženje, izmišljajući nove i nove ekscese, kojima je navodno vlada u Warszawi šikanirala i provocirala etničke Nijemce koji su živjeli na njezinom teritoriju.« Naravno, istina je bila posvema drukčija, ali tko mari za činjenice? Goebbels ponajmanje. U prvoj fazi rata Goebbelsova propagandna mašinerija masovno je koristila radio kao sredstvo zaluđivanja vlastitog naroda i oduševljeno je pozdravljala nacističke vojne pobjede. Kako su se vremenom stvari na bojišnicama polako počele mijenjati na štetu Nijemaca, Goebbels se sve više orijentirao na film kao vid masovne komunikacije, želeći na taj način dezinformirati javnost i ocrniti neprijatelja. Vrhunac tih istupa bio je njegov govor u berlinskoj Palači sporta (18. veljače 1943.), kada je verbalnom akrobatikom poraze njemačke vojske, prije svega kod Staljingrada, protumačio kao pobjedničko, strateško povlačenje, ali ujedno i iskoristio prigodu nagovijestiti Nijemcima da se spreme za totalni rat, u kojem će biti ogromnih žrtava, ali na koji Nijemci moraju pristati ukoliko žele opstati i pobijediti. Rafiniranim je lažima širio famu o Führerovoj vojnoj genijalnosti i o tomu kako će se zahvaljujući novom oružju ratna sreća preokrenuti u korist nacista.

Film i filmska industrija postali su nezaobilaznim sredstvom njegova propagandnog djelovanja; prikazivao je razorene njemačke gradove, kaotično stanje njemačkih postrojbi na frontu i tegoban život civila, ali sve je to bilo zaogrnuto lažnim svjetlom i kontekstom, tako da je čak i nakon Rooseveltove smrti (12. travanj 1945.), kada je svima bilo jasno da nacisti broje zadnje dane, najavljivao preokret u ratu i pobjedu nad saveznicima. Ali, kada se nakon Hitlerovog samoubojstva konačno i sam pomirio sa sviješću da je rat izgubljen, odlučio se s obitelji poći stopama svoga Vođe. Uostalom, svojedobno je zapisao: »Ukoliko i usprkos svekolikom radu mi nacisti ne ostvarimo svoj cilj, neće mi biti teško u takvom svijetu umrijeti, jer za mene u njemu neće biti mjesta«. I tu je srećom bio dosljedan, ali tragedija je u tomu što je danas, na svim stranama svijeta sve više Goebbelsovih epigona; zločinaca i majstora zločinačke propagande, kojih se, da je živ, sigurno ne bi postidio ni sam propagandni guru i meštar svih hulja. Upravo suprotno.