Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 21° 3
Sutra: 21° 21° 3
19. rujna 2019.
Atlas ratnih zločina

Kreće portal na kojem će se moći doznati sudbina svih žrtava rata u BiH. Plan je skupiti podatke za cijelu "ex Yu"

Reuters
Reuters
Autor:
Objavljeno: 10. travanj 2019. u 7:24 2019-04-10T07:24:00+02:00

Svaka žrtva moći će se pretraživati po imenu, ali i prema mjestu pogibije i grobnici u kojoj je pronađena. To znači da ćete, na primjer, moći pratiti gdje je čovjek uhapšen, gdje je ubijen, i gdje su pronađeni njegovi posmrtni ostaci. Steći će se cijela slika

Bosanski atlas ratnih zločina« uskoro bi, nakon mnogo peripetija, ipak trebao postati javan: bit će to multimedijalni interaktivni internetski pretraživač, svojevrsni »virtualni memorijal rata«, u kojemu će svjetska javnost moći doznati činjenice o sudbini svakoga od oko sto tisuća ubijenih ili poginulih u ratu u Bosni i Hercegovini. Autor toga monumentalnog djela kulture sjećanja jest sarajevska nevladina organizacija »Istraživačko dokumentacioni centar« (IDC) Mirsada Tokače, koji je proteklih tjedana svoj projekt predstavio u nekoliko gradova Srbije, a početkom svibnja učinit će to u Zagrebu, Puli, Osijeku i Vukovaru.

U siječnju 2013, IDC je objavio »Bosansku knjigu mrtvih« u četiri sveska, poimenični popis 95.940 ubijenih i poginulih u – kako ga Tokača zove – »ratu protiv Bosne i Hercegovine«. To se svjedočanstvo i danas smatra najpouzdanijim popisom žrtava rata u BiH. Ono, međutim, ne sadrži sve podatke koje je Tokačina organizacija prikupila o svakoj od žrtava. »Da smo objavili sve dosjee, trebalo bi nam osam tomova i više. 'Bosanski atlas ratnih zločina' to će promijeniti: internet omogućava pohranjivanje svih podataka, pa će atlas omogućiti uvid u cijeli dosje svake žrtve. Želimo svima omogućiti da provjere podatke, da istražuju, i da nam povratno jave korekcije, kako bismo uskoro dobili cjelovit popis žrtava rata protiv BiH«, kazao je Tokača za naš list.

Mučni paradoks

»Bosanski atlas ratnih zločina« trebao bi biti pokrenut do kraja godine. Omogućit će višestruka pretraživanja, kombinacijom kojih će čitatelj dobiti cjelovitu sliku o sudbini osobe koju traži. »Ponudit ćemo cjelovit dosje žrtve, sa svim dokumentima i fotografijama. Svaka žrtva moći će se pretraživati po imenu, ali i prema mjestu pogibije i grobnici u kojoj je pronađena. To znači da ćete, na primjer, moći pratiti gdje je čovjek uhapšen, gdje je ubijen, i gdje su pronađeni njegovi posmrtni ostaci. Steći će se cijela slika«, objašnjava Tokača, naglašavajući kako je sustav softverski organiziran tako da se podaci mogu neprestano korigirati i precizirati: kad netko javi da je neki podatak neprecizan ili pogrešan, nakon provjere po jasnoj proceduri, taj će se podatak moći lako promijeniti. To je, naglašava Tokača, metodološka prednost prezentacijske metode IDC-a u odnosu na druge slične pokušaje »mapiranja« zločina u ratovima na području bivše Jugoslavije.

Svjedoci smo, međutim, mučnog paradoksa: ma koliko ratovi u bivšoj Jugoslaviji bili činjenično dokumentirani – naročito preko istraživanja Haškoga suda, ali i naporom nevladinih organizacija – na političkoj i medijskoj razini, manipulacija i negiranje ne jenjaju. Štoviše, može se konstatirati kako postoji i pravilo: što podaci bivaju precizniji, snažnije biva njihovo negiranje. Posljednjih nekoliko tjedana to je potvrdilo nekoliko šokantnih primjera, od kojih navodimo samo dva: presuda Radovanu Karadžiću na doživotni zatvor za genocid izazvala je reakcije oprečne onima kakve bi moralna politika nalagala, pa su iz Republike Srpske, ali i iz Srbije, odaslane poruke opravdanja za Karadžića i novog vala netrpeljivosti prema Bošnjacima; u Hrvatskoj, pak, nakon što je pravomoćno osuđeni ratni zločinac Dario Kordić gostovao na tribini studentskog doma u Zagrebu, takav su postupak opravdala dva ministra u hrvatskoj vladi. O mogućim učincima takvog skandaloznog odnosa prema ratu Mirsad Tokača nema nikakvih dilema: »Svaki oblik negiranja zločina je poziv na novi zločin«, kaže. »Ako negirate Holokaust, pozivate da se opet dogodi. Ako negirate genocid, činite to isto«.

Mirsad Tokača

Tokača kaže kako »suočavanje s prošlošću nije tek bavljenje prošlošću, što može svatko: ono je suočavanje s djelima moje zajednice. Ako je moja zajednica počinila zločin protiv vaše, ja se moram s tim suočiti. Ako prihvatim što se dogodilo, suočio sam se; ako odbacim, prihvaćam prošle događaje kao nešto prihvatljivo, i poručujem: 'Ok, ako budemo imali priliku, učinit ćemo zločin ponovo.'«, govori Tokača.

Prezir prema činjenicama

Sonja Biserko, predsjednica Helsinškog komiteta za ljudska prava Srbije, fenomen općeg negiranja zločina potvrđuje na primjeru Srbije. »Suočavanje s prošlošću u Srbiji više nije tema društva ni politike, o tome u medijima gotovo da više nema tko pisati«, kaže. Rat na području bivše Jugoslavije u Srbiji se službeno tumači kao građanski rat u kojemu su »secesionističke republike«, Hrvatska i Slovenija, »razbile Jugoslaviju«. Srbi u Bosni, dodaje, »vodili su oslobodilački rat«, a »Kosovo se spominje samo u kontekstu takozvane NATO agresije«.

I dok Tokača političku propast koncepta »suočavanja s prošlošću« na Balkanu tumači etički, Sonja Biserko nudi političko-geostrateški pogled. Ona drži da prezir prema činjenicama, koji otvoreno iskazuju političari i kreatori javnog mnijenja, ima svrhu da razori dosadašnja postignuća u stabilizaciji regije na multietničkom principu i očuvanju državnih granica. »Ali, bilo bi i sigurnosno i politički i ekonomski pogubno mijenjati kriterije i standarde onoga što je dosad na tim temeljima postignuto. Jasno je da monoetničke tvorevine same po sebi nose razarajući potencijal, naročito na Balkanu«. U tome, međutim, i jest problem: »Rat nije završen. On traje drugim sredstvima. To će se promijeniti tek ako Srbija prizna Kosovo, jer bi priznanje Kosova značilo poruku da je Srbija prihvatila poslijeratnu realnost, i pristala staviti točku na raspad Jugoslavije. Ovako, s neriješenim granicama Kosova i Srbije, sva su pitanja i dalje otvorena.

Pritom su opterećenje i promijenjene međunarodne okolnosti, u kakvima je moguće da se pojave i donedavno posve nezamislive ideje; poput, primjerice, prijedloga o zamjeni teritorija Srbije i Kosova, u kojemu je čak i Albanija signalizirala spremnost da se nagodi sa Srbijom. »Tako da imate tri velika nacionalna projekta – srpski, hrvatski i albanski – koji poništavaju Bosnu, Crnu Goru, Makedoniju i Kosovo, i koji su prijetnja cijelome političkom naporu međunarodne zajednice u proteklih dvadeset godina na ovome dijelu svijeta«, kaže Biserko.

»Bosanski atlas ratnih zločina« jedan je od načina da se istinoljubivi i razumni ljudi suprotstave prijetećem kaosu preslagivanja granica i novih ratova. Sonja Biserko, koja je vodila predstavljanje atlasa u Beogradu, opisuje ga kao »nevjerojatan koncept« i »projekt koji će živjeti«. »Bilo bi važno da se objedine podaci Centra za suočavanje s prošlošću Documenta iz Zagreba i Fonda za humanitarno pravo iz Beograda koji je istraživao na Kosovu, kako bi se dobio jedinstven popis žrtava rata u bivšoj Jugoslaviji. To bi, bar na razini činjenica, onemogućilo manipuliranje«, ističe Sonja Biserko. Potvrđujući potrebu za takvim popisom, Mirsad Tokača nudi i moguće ime: »Regionalni atlas ratnih zločina«.

Tokač: Neka Hrvatska popiše poginule u BiH

»Hrvatska i Srbija trebaju popisati svoje državljane, vojnike koji su poginuli u Bosni i Hercegovini. Kad se to učini, bit će jasno jesu li te dvije zemlje sudjelovale u ratu u BiH ili nisu«, predlaže Mirsad Tokača.

»Ako imate ljude iz Osijeka, Rijeke ili Splita koji su 1992. ili 1993. poginuli u ratu u BiH, napadajući, primjerice, Gornji Vakuf, onda to nešto govori, nije li tako?«, pita Tokača.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.