Krize iz 2011. su pogoršane, a cijeloj regiji se nametnula Islamska država

Kaos na Bliskom istoku: Građanski ratovi umjesto procvata demokracije

Tihomir Ponoš

Foto Reuters

Foto Reuters



Zbog svih tih građanskih ratova majka svih bliskoistočnih problema, palestinsko-izraelski sukob i palestinsko pitanje, su u drugom planu. Na nedavnim je izborima ponovno pobijedio Benjamin Netanyahu i nije realno očekivati ikakav proboj u mirovnim pregovorima između Izraela i Palestinaca. Netanyahuu na ruku ide i palestinska podijeljenost na Fatah koji kontrolira Zapadnu obalu i Hamas koji kontrolira Pojas Gaze i protiv kojega je Izraela i prošloga ljeta ratovao. Strateški je Izrael u lošoj poziciji (ali u takvoj je od svoga nastanka) i neće si moći dopustiti, bez obzira na loše odnose između Netanyahua i predsjednika SAD-a Obame, nikakva zaoštravanja u odnosima sa svojim najvažnijim saveznikom. Za Izrael je važno da nikakvi nemiri ne izbiju u Jordanu, gdje je arapsko proljeće reformama stišano prije nego što se pretvorilo u nerede, a iako mu je na sjevernoj granici u Libanonu Hezbolah, Izrael će do daljnjeg vjerojatno biti zadovoljan statusom quo jer bi promjena stanja mogla biti vrlo nepovoljna za Izrael. 



Ona nije niti tek ekstremno isključiva organizacija u čijem poimanju svijeta nema mjesta za sve one koji ne odgovaraju njenoj slici svijeta, a to su kršćani, Jazidi, ali i brojni muslimani. Dovoljno je pogledati »Dabiq«, magazin koji ta organizacija publicira na engleskom jeziku i koji je dostupan na internetu, da bi se vidjelo da su ciljevi Daesha mnogo dalekosežniji od pukog iživljavanja nasilja. U tom se časopisu mogu naći propagandne fotografije, poput poznate fotomontaže zastave organizacije na obelisku na Trgu sv. Petra u Vatikanu, mogu se pročitati članci u kojem se objašnjava kako pripadnici organizacije trebaju tretirati jazidske žene i koje mogu zasužnjivati i prodavati kao roblje na tržnici. Međutim, u tom se časopisu također mogu pročitati i članci o tome kako Daesh popravlja u borbama uništene ceste ili kako obnavlja dječje onkološke odjele u bolnicama. Poruka je jasna: Daesh donosi red i poredak, nasuprot kaosa. Kakav je taj red i kakav je taj poredak manje je važno, koliko je on represivan i isključiv. Ono što je važno jest to da Daesh nudi sigurnost (barem onima koji se uklapaju u njegov svjetonazor) i izvjesnost (kako god se ona manifestirala u svakodnevici), a to je ono što formalne vlasti u nizu država ne mogu jamčiti. Zbog toga ne čudi da je Daesh najuspješniji u najnestabilnijim državama: Iraku, Siriji, a evidentno jača u Libiji i Jemenu, dakle u svim zemljama u kojima traje građanski rat. 


   


Sve krenulo nizbrdo


U Iraku je u posljednjih 12 godina više puta sve kretalo nizbrdo. Ozbiljno je krenulo nizbrdo 2003. godine kada su SAD predvodile vojnu intervenciju kojom je zbačen diktator Sadam Husein, Irak je okupiran i do danas nije stabiliziran. Ponovo je ozbiljno krenulo nizbrdo nakon povlačenja SAD-a u prosincu 2011. godine. Ubrzo se vidjelo koliko su američki novac i vrijeme u izgradnji institucija uvelike potrošeni uzalud. Državu je zahvatila nova runda građanskog rata i sektaškog nasilja koje traje i danas, a što je u lipnju prošle godine odlično iskoristio Daesh i munjevito iz Sirije prodro u Irak gdje je zauzeo i drugi grad po veličini Mosul. Za sve to uvelike je kriv bivši premijer Nuri al-Maliki koji je raspirio sektaško nasilje, a sumnja se da je korupcija, posebno kad se radi o prihodu od nafte, mnogo veća nego li što je bila u vrijeme Sadama Huseina.Trenutačno je stanje u Iraku prilično loše, ali bolje nego prije nekoliko mjeseci. Daesh je barem malo potisnut, izbačen je iz Tikrita, za to su dijelom zaslužni zračni udari SAD-a i njenih saveznica, ali nešto većim dijelom kurdske pešmerge koje su prošloljetnu ofenzivu zaustavile na sjeveru države i šijitske miliicije koje podržava Iran koje su to učinile nadomak Bagdada. Hvaljena nova iračka vojska naprosto se raspala za samo nekoliko dana pa se posljednjih mjeseci nastoji stvoriti još novija iračka vojska što bi SAD ponovno moglo koštati milijarde dolara. 


Upravo je Iran posljednjih tjedana iznimno zanimljiv. Postizanje okvirnog sporazuma o iranskom nuklearnom programu i vjerojatno postizanje konačnog, cjelovitog sporazuma do kraja lipnja vratit će Iran u potpunosti na međunarodnu scenu, pa tako i regiju (u kojoj je i inače snažno prisutan), a ukidanje sankcija trebale bi rezultirati ekonomskim oporavkom. Iako je za mnoge zapadnjačke političare, primjerice američke republikance, Iran i dalje crvena krpa, u budućnosti će, u slučaju postizanja sporazuma i ukidanja sankcija, međunarodna zajednica mnogo više računati na Iran nego li do sada. Riječ je o stabilnoj državi od 70 milijuna stanovnika, ekonomski i tehnološki razvijenoj bez koje je teško rješavati regionalne probleme i sukobe.





    U Siriji je građanski rat ušao u petu godinu. Procjenjuje se da je do sad poginulo 220.000 ljudi (zlogukije procjene navode i više od 300.000 mrtvih), a izbjeglica i prognanika je oko 6,5 milijuna. Ratuje svatko protiv svakoga, nitko ne može potpuno poraziti nikoga, pa se ratu ne nazire kraj. Režim predsjednika Bašara al-Asada bio je na rubu propasti, a zasluge za to što nije propao ima Iran. Važan čovjek za stabilizaciju al-Asada je general iranske revolucionarne garde general Kasem Sulejmani čijim je dolaskom 2012. godine preokrenut dotadašnji tok rata. Sljedeće godine u pomoć je režimu pristigao i Hezbolah, organizacija također povezana s Iranom. Asad je uspio izbjeći i zračne i raketne udare zapadnih zemalja, posebno SAD-a koji su u kolovozu i rujnu 2013. godine bili itekako izvjesni.


Razlog za to bio je napad nervnim bojnim otrovima na kamp Guta u predgrađu Damaska u kojem je ubijeno između 300 i 1.700 ljudi. Do danas nije potpuno jasno tko je upotrijebio nervni plin, al-Asad je zahvaljujući podršci Rusije uspio izbjeći zračne napade, a posljedica svega je možda i jedino dobro koje se u posljednje četiri godine dogodilo u Siriji: režim je UN-ovoj Organizaciji za zabranu kemijskog oružja predao na uništavanja zalihe bojnih otrova.Al-Asad svojim uspjehom može smatrati to što je opstao na vlasti iako kontrolira bitno manji teritorij. Od zračnih i raketnih udara se odustalo i zbog toga što se uvidjelo da rušenje al-Asada, bez obzira na to što je on sve činio, možda i nije najpametnije rješenje. Uvidjelo se da bi oni koji bi mogli doći na vlast nakon njega mogli biti mnogo gori od njega. 


   


Eskalacija rata u Jemenu


Prvi među njima je Daesh koji je stvorio iznimno snažno uporište na istoku zemlje, kontrolira barem trećinu teritorija i gotovo sve izvore nafte i plina, inače mnogo skromnije nego li što su u većini drugih arapskih zemalja. Njegov teritorij u Siriji čini se mnogo stabilnijim nego li onaj u Iraku. Uspio je prodrijeti i u predgrađe Damaska, samo nekoliko kilometara od predsjedničke palače, a iz predgrađa ga je potisnuo još jedan faktor u tom sukobu – Front Nusra. I Front Nusra bio je jedan od razloga zbog kojeg se odustalo od eliminiranja al-Asada, riječ je o lokalnoj franšizi al-Kaide. Slobodna sirijska vojska široka je i nekoherentna grupacija nastala mahom oko časnika koji su prebjegli iz sirijske vojske. Ta je grupacija bila favorit zapadnim zemalja, SAD su na uvježbavanje njenih pripadnika potrošile više od 120 milijuna dolara, da bi nakon toga solidan broj tih ljudi prešao Daeshu. Drugi dio dalje se bori protiv Bašara al-Asada, a zajedno s Kurdima, još jednim faktorom u tom građanskom ratu, sudjelovali su i u obrani Kobanea kojega je opsjeo Daesh. Iran nije jedina strana država koja se umiješala u sirijski građanski rat. Saudijska Arabija i Turska također su se umiješale i podržavaju razne pobunjeničke frakcije. 


    Treća država u regiji u kojoj se vodi građanski rat je Jemen. Prije četiri godine izbili su prosvjedi protiv predsjednika Ali Abdulaha Saleha, on je zbačen u veljači 2012. godine, ali to nije stabiliziralo i inače nestabilnu državu. Građanski rat, s prekidima, traje od 2004. godine, a eskalirao je posljednjih mjeseci. Međunarodno priznati predsjednik Abd-Rabu Mansur Hadi je izvan zemlje, iz glavnog grada Sane je protjeran u veljači, povukao se u Aden, a potom su Hutiji, pobunjeni šijiti koje podržava Iran, prodrli i prema Adenu.Veći dio istoka zemlje kontrolira jemenski ogranak al-Kaide kojega se smatra, nakon djelomičnog povlačenja organizacije iz Afganistana i Pakistana, njenim najorganiziranijim dijelom. Snažno uporište posljednjih mjeseci stvara i Daesh. U ovom trenutku niti jedna država nije mjesto takvog odmjeravanja regionalnih suparništava kao Jemen. Zbog uspješne ofenzive Hutija zračne napade na njih i njihova uporišta pokrenula je Saudijska Arabija koju je podržalo još desetak arapskih država. Intervencija Saudijske Arabije posljedica je prije svega želje da suzbije utjecaj šijitskog Irana svog tradicionalnog rivala.    


    U Egiptu je čvrsta ruka Hosnija Mubaraka zamijenjena čvrstom rukom Abdel Fatah al-Sisija. Nakon brojnih i krvavih nemira, prosvjeda, više stotina ubijenih u prosvjedima u ljeto 2013. godine i rušenja s vlasti demokratski izabranog predsjednika Muhameda Mursija iz Muslimanskog bratstva al-Sisi je uspio učvrstiti svoju vlast.    


S diktatorom stabilnije


Al-Sisi se u međuvremenu brutalno obračunao s Muslimanskim bratstvom, Mursi je osuđen na 20 godina zatvora, ali je Egipat slabiji nego što je bio prije rušenja Mubaraka. Posljednje burne godine nanijele su veliku štetu egipatskoj ekonomiji. U ožujku je u Šarm el-Šeiku organizirana velika međunarodna konferencija o ekonomskom razvoju Egipta, a posljedica bi trebale biti milijarde dolara vrijedne investicije koje bi potpomogle ekonomski oporavak, ali i učvrstile al-Sisijevu vlast.Mubaraka su se zapadne zemlje, egipatske saveznice među kojima je najvažniji SAD, prije četiri godine odrekle i zbog manjka demokracije koji je rezultirao arapskim proljećem u Egiptu, a danas prigrljuju al-Sisija koji ne vlada ništa manje nedemokratski od Mubaraka, ali za sada nudi kakvu-takvu stabilnost najmnogoljudnije arapske države. Egipat je cijenu nemira i nereda, stanja kada je bio na rubu građanskog rata, platio i snaženjem ekstremnih pokreta koji posebno čvrsto uporište imaju na Sinaju kojega vlada tek djelomično kontrolira. 


    Libija je također država koja je bila stabilnija s diktatorom na vlasti jer diktatora nije zamjenila demokracija nego nestabilnost koja je uslijedila nizom građanskih ratova. Aktualni je započeo sredinom prošle godine nakon izbora koji su trebali stabilizirati zemlju. Islamisti nisu priznali rezultate izbora na koje se odazvalo tek 18 posto birača, protjerali su međunarodno priznatu vladu iz Tripolija u Tobruk. U Tripoliju su uspostavili svoju vladu koja nije međunarodno priznata. Snažno uporište u Libiji stvorila je Islamska država protiv koje je zračnim bombardiranjima intervenirao Egipat nakon što je u veljači pogubila 21 egipatskog kopta. Niz lokalnih milicija kontrolira pojedine gradove u Libiji, a najvažnija među njima je Vijeće šure revolucionara Bengazija u sklopu koje djeluje i Ansar al-Šaria islamistička i džihadistička milicija, a rubne dijelove Libije kontroliraju tuareška plemena.