Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
19. studenoga 2019.
Elisabeth Schüssler

KATOLIČKA FEMINISTIČKA TEOLOGINJA 'Žene vjernice, ne trošite vrijeme na biskupe, ojačajte jedna drugu'

Foto Darko Jelinek
Foto Darko Jelinek
Autor:
Objavljeno: 29. svibanj 2018. u 7:26 2018-05-29T07:26:39+02:00

Žene vjernice, ne trošite vrijeme na biskupe, ojačajte jedna drugu

Mislim da su sve etablirane religije muški orijentirane. Promatrate li društvo, ono ne ovisi o muško-ženskim odnosima, nego o odnosima moći. Možete, dakle, imati ženske vođe, a da društvo i dalje bude represivno i patrijarhalno

Budući da je biblijska vjera danas još uvijek utjecajna, kulturna i društvena feministička transformacija zapadnog društva mora uzeti u obzir biblijsku pripovijest i povijesni utjecaj biblijske tradicije. (…) Mi ćemo tu povijest transformirati u novu oslobađajuću budućnosti ili ćemo i dalje biti podložni njezinoj tiraniji, priznavali njezinu moć ili ne.«

Piše to njemačko-američka feministička teologinja Elisabeth Schüssler Fiorenza u svojoj znanstvenoj studiji »Njoj na spomen – feministička teološka rekonstrukcija početaka kršćanstva« koja je, u brojnim prijevodima, uz ostale i 2011. na hrvatski jezik, od prvoga objavljivanja 1982., postala temeljnim, referentnim djelom i ne samo za zapadnjačku feminističku teologiju. Spajajući na neobičan i neortodoksan način znanstvenu akribiju s aktivističkom strašću, »Njoj na spomen« slobodarsko je djelo koje s podjednakim interesom mogu čitati i minuciozni znanstvenici i oduševljeni aktivisti. Vrijedi citirati rečenicu koju autorica knjige navodi na nekoliko mjesta, a čula ju je od afroameričke studentice prve godine teološkog seminara, koja joj je pak citirala svoju majku: »Vjeruj u sebe i poštuj se, ustaj u obranu svoga dostojanstva i prava i uvijek se sjećaj borbe«. S gospođom Schussel Fiorenza, uvjerenom katoličkom vjernicom koja o hijerarhiji Katoličke crkve ima posve jasan kritički stav, razgovarali smo dan nakon što je protekloga tjedna u Zagrebu održala javno predavanje.

Kako ste postala vjernica?

– Odrasla sam u katoličkoj obitelji. U SAD-u uvijek govorim da nisam rimokatolkinja, nego »njemačka katolkinja«. Uvijek me pitaju postoji li takva denominacija. (Smijeh).

Objasnite, molim, tu razliku.

– U očima drugih katolika, »njemački katolicizam« smatra se »krivim« katolicizmom. (Smijeh) U Njemačkoj za nj rabe izraz »pučki katolicizam«. U toj sam tradiciji odrasla. U Americi, pak, postoji mnogo raznorodnih denominacijskih grupa, pa kad kažem da sam »njemačka katolkinja«, često me pitaju je li riječ o denominaciji. (Smijeh).

Važnost katoličkog aktivizma

Razumijevate li sebe kao aktivisticu?

– Da. Ono što činim putujući po svijetu, to je aktivizam. Toliko mi je žena u svijetu reklo da im je moja knjiga »Njoj na spomen« mnogo značila. Zato svoj aktivizam smatram važnim. Promatrate li povijest feminizma, ili feministički pokret općenito, religijski se ljudi ne spominju. Ondje bih teško dobila mjesto. No, ako promatrate katolički feminizam, to je nešto sasvim drugo.

Reforma religije 

Zašto ste položaj žene u crkvi odabrali kao svoj glavni životni i akademski interes?

– Bila sam prva žena koja je u Wurzburgu studirala teologiju. U Njemačkoj možete studirati da biste predavali u školi. Počela sam studirati njemački i povijest, ali sam istodobno radila u biskupiji. Shvatila sam da laički teolozi još uvijek nisu priznati kao ravnopravni s teolozima svećenicima, pa sam odlučila studirati punu teologiju. Za to sam, kao žena, trebala dopuštenje biskupa. Poznavao me još dok sam bila dijete, jer je bio dobar prijatelj svećenika u mjestu iz kojeg sam dolazila, a i znao je da sam aktivna u crkvi. Otišla sam k njemu i tražila dopuštenje, ali nije mi ga dao. Pitala sam zašto, s obzirom na moju aktivnost u crkvi. Rekao je: »Vidiš, Elisabeth, rane crkve su preteške, a ti ih ne pokrivaš pokrivačem ljubavi.« Odgovorila sam: »Poštovana ekselencijo, kad bih mislila da pacijent umire, prostrla bih taj pokrivač, ali s obzirom da mislim ima šanse da preživi, moram raditi.« Tada mi je dao dopuštenje, i postala sam teologinja.

Pobunili ste se.

– Ne. Nijedna žena dotad nije studirala teologiju. Bile su to šezdesete, prije Drugog vatikanskog koncila, takve se mogućnosti naprosto nisu razmatrale. Ali ja sam od rane mladosti radila u crkvi. I naprosto, otišla sam studirati teologiju. (Smijeh)

Održali ste predavanje u Zagrebu. Možete li sažeti poruku tog predavanja?

– Nisam mu pristupila sa stajališta teologije, nego feminističkih i rodnih studija religije. Govorila sam o tenzijama između, s jedne strane, feminističkih studija, koji su prosvjetiteljski i religija ih ne zanima, te, s druge, feminističkih studija unutar religije. Objašnjavala sam zašto je religija važna za feminističke studije. Mnoge žene, naime, još su aktivne u religiji, članice su crkava, i zato je važno da onaj tko radi u korist žena, studira i religiju.

To je vrlo zanimljivo, jer se pojmovi »feminizam« i »religija« često doživljavaju kao potpuno suprotstavljeni: religija se, naime, podrazumijeva kao područje čiste patrijarhalnosti.

– Upravo tako. Otud sam krenula u svom predavanju. Feminizam je plod prosvjetiteljstva, snažno kritičan prema religiji. Nemam problem s kritikom religije, ali kažem da feminizam koji nije zainteresiran za religiju, koji je isključivo negativistički promatra, gubi iz vida koliko žena u religiji pronalazi smisao, značenje i nadu. Koga zanima feminizam, treba ga zanimati i religija. Feministice kažu da treba reformirati obrazovanje, znanost i društvo. Zašto onda kažu da ne treba religiju?

Možda zato što misle da nam religija uopće ne treba?

– To može biti točno za individuu, ali taj stav previđa činjenicu da, trebali mi religiju ili ne, mnoge žene još joj se uvijek utječu.

Sloboda istraživanja 

Pa, kako feministički reformirati religiju?

– To ne znam (smijeh), ali mislim da teologija mijenja religijski establishment ako postavlja pitanja kritike i promjene. Događa li se promjena ili ne, pitanje je moći, ne studija. (Smijeh) Ja imam slobodu da slobodno istražujem, mislim i govorim, jer ne radim na vjerskoj instituciji. Drukčije bi bilo da predajem na katoličkoj instituciji. Počela sam raditi na jednoj takvoj, ali nakon nekog vremena, kolege su mi savjetovale: »Elisabeth, nemoj tratiti vrijeme nadmudrujući se s biskupom koji ne razumije što radiš.« Bili su u pravu. Ne mijenjamo, dakle, religiju, ali možemo promijeniti samorazumijevanje žene unutar religije. O tome govori moja knjiga »Njoj na spomen«: ona sa ženskog stajališta rekonstruira ranokršćanske početke, uvažavajući pritom sve znanstvene spoznaje što ih o tom dobu imamo.

Ja sam ateist, i muško-ženski odnosi u Katoličkoj crkvi i katoličkim institucijama čine mi se beznadno anakroni.

– Slažem se. (Smijeh)

Dakle, lako je meni i ljudima poput mene: izvan smo crkve, i ne moramo se time opterećivati. Ali vama…

– Da. O tome se i radi: toliko je žena koje vjeruju u ono što im u crkvi govore, a to su često besmislice koje nemaju veze sa stvarnim životnim iskustvom. Radim ono što radim zbog zainteresiranih žena i muškaraca, a ne zbog religijskih institucija.

Znam mnogo žena koje misle slično kao vi. Ali često su obeshrabrene, usamljene, neshvaćene, izolirane u provinciji… Kako biste ih ohrabrili? Što biste im rekli, kako da uspiju sačuvati svoje ženstvo, a da ostanu lojalnom članicom Katoličke crkve?

– Ne bih upotrijebila izraz »lojalan«, nego »posvećen« (»faithfull«). Vjera je uvijek interpretacija. Imamo, istina, Bibliju i crkvene tradicije, ali one su uvijek posredovane interpretacijom. Dakle, smatram da su teologija i religijski studiji važni za žene i njihovu samosvijest, pa polemiziram s feministicama koje smatraju da nisu. Svjesna sam da crkvenu hijerarhiju ne mogu promijeniti, i mislim da je uzaludno energiju tratiti na takve pokušaje.

Osvijestiti i razotkriti nasilje 

Razgovarajmo o obitelji. Ona je društvena struktura iznikla iz kršćanstva, i često se definira kao »osnovna ćelija društva«. Postoji, međutim, i naličje: ona je vrlo često i »ćelija represije«. Što feministička teologija kaže o obitelji?

– Točna je vaša primjedba o »ćeliji društva« i »ćeliji represije«. Feminizam je počeo s kritikom patrijarhalne obitelji, i njome se još uvijek uvelike bavi. Umjesto pojma »patrijarhalna obitelj«, skovala sam pojam »kirijarhalna obitelj«. Mislim da je za žene najvažnije da religiju, crkvu ili obitelj ne gledaju kao patrijarhalnu, ili kirijarhalnu strukturu, nego da razviju alternativnu viziju »sljedbeništva jednakih« (»discipleship of equals«). Obitelj, brak i crkvu treba promijeniti u »sljedbeništvo jednakih«. Rekla bih ovako: »Feminizam je radikalna tvrdnja da su žene božji ljudi.«

U Hrvatskoj, katolička hijerarhija uopće ne krije da je duboko mizogina. Vidim da ste, što se katoličke hijerarhije tiče, donekle rezignirana, ali opet – možete li to komentirati?

– (Smijeh). Ženama bih preporučila da ne troše energiju da promijene biskupa ili ikog u hijerarhiji. Rekla bi im da se zbliže s drugim ženama, da razgovaraju, da ojačaju jedna drugu... Tako je, uostalom, ženski pokret i počeo: okupile su se grupe savjesti, razgovarale, osvijestile probleme. Rekla bih im da čitaju feminističke teologe i da pokušaju razviti viziju. Neka čine što god mogu.

Kako biste psihološki objasnili mizoginiju monoteističkih religija?

Trump pokušava razgraditi zakonski sustav

Diljem svijeta svjedočimo rastu fundamentalizma. Živite i radite u Americi. Kako biste opisali to što se ondje događa?

– O, ne možete to objasniti. Jako me to uznemiruje. Odrasla sam poslije nacizma, i uvijek bih baku pitala: »Zar niste ništa mogli učiniti protiv holokausta?« A ona bi uvijek odgovarala: »Što smo mogli? Bili smo mali, obični ljudi bez moći… Što smo mogli?« Ja danas imamo mnogo više moći i znanja nego što je moja baka ikad imala, pa i ja opet govorim: »Što možemo?« U SAD-u promatramo tranziciju koja omogućuje kretanje prema fašizmu, koju omogućuje Trump. Vidimo to u medijima, u javnoj sferi, po rasizmu, antisemitizmu, naročito antiislamizmu… Trump postavlja karte na vrlo sličan način kako su bile postavljene tridesetih godina prošlog stoljeća u Njemačkoj. To je zastrašujuće. On javno govori svakakve stvari, o kojima onda razglabaju mediji, i nitko više ne govori ni o čemu drugome. Ali u pozadini, on snažno pokušava razgraditi zakonski sustav. Zastrašujuće je sve što se događa.

– Ne znam. Imam dobru prijateljicu, jedna je od vodećih teologinja za božice, i uvijek razgovaramo o tome. Mislim da su sve etablirane religije muški orijentirane. Ne znam jesu li ikad postojale ženski orijentirane religije. Promatrate li društvo, ono ne ovisi o muško-ženskim odnosima, nego o odnosima moći. Možete, dakle, imati ženske vođe, a da društvo i dalje bude represivno i patrijarhalno.

Dopustite onda pitanje kao šalu: kad će žene ovog svijeta pokrenuti žensku religiju?

– (Smijeh) Ne znam. No, Vatikan pokušava biti otvoreniji, razgovara se o ređenju žena. No kad bismo dobili imenovane žene biskupe, ništa se ne bi promijenilo. Ponavljam, nije to pitanje »muškarac ili »žena«, nego tko drži moć.

Tada je vrijeme za mijenjanje moći.

– To me vraća na moju baku. (Smijeh) Mogu se nadati da će uvijek biti ljudi koji će se usprotiviti represiji. Nadu imamo, ali ne znamo hoće li se ostvariti. Kao što ni vi ne znate hoćete li, i dokad, raditi kao novinar. (Smijeh)

Kako se boriti protiv nasilja nad ženama?

– Prvi je korak – osvijestite ženama da se nasilje ne smije tolerirati. Potom, razotkrijte ga javno. U religijama, žene često internaliziraju nasilje. Počinju smatrati da je ono njihov problem, a ne problem nasilnika.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.


Promo
PayDo parking aplikacija