Šahovska legenda

KASPAROV ZA N. LIST ‘I Hrvatska je žrtva Putinovog hibridnog rata

Denis Romac

Putin je Plenkoviću poslao poruku: ako podržavaš Ukrajinu, kaznit ću te kod kuće. Želio ga je srušiti rušenjem najveće hrvatske kompanije. I iako se čini da gubi, on se neće zaustaviti



Gari Kasparov jedan je od velikana našeg vremena. Čovjek iznimne biografije i, po mišljenju mnogih, najbolji šahist u povijesti, Kasparov je u šahu je osvojio sve što se osvojiti dalo. Rođen je 1963. godine u Bakuu, azerbajdžanskoj prijestolnici, u obitelji židovskog oca i armenske majke. Šah je počeo igrati već kao četverogodišnjak, a sa sedam je bio pionirski prvak u Bakuu.


On je čovjek fotografskog pamćenja i iznimne inteligencije, s jednim od najvećih izmjerenih kvocijenta inteligencije u povijesti. Titulu svjetskog prvaka držao je od 1985. do 2000. godine, iako je na ljestvici najboljih ostao na vrhu još nekoliko godina. Povukao se 2005. godine. Šah je igrao na iznimno zanimljiv i agresivan način, brutalno napadajući svoje protivnike.


Nakon šaha karijeru je nastavio kao borac za demokraciju i neumorni zagovornik ljudskih prava. Postao je jedan od simbola demokratskih promjena još u vrijeme Borisa Jeljcina, a kasnije i vodeći lider ruske antiputinovske opozicije. Ruska opozicija izabrala ga je za svog predsjedničkog kandidata za izbore 2007. godine, ali vlasti su spriječile njegovu kandidaturu. Kasparov je nekoliko puta završio iza rešetaka. Nekoliko godina kasnije napušta Rusiju i danas živi u New Yorku, gdje vodi šahovsku fundaciju Garija Kasparova, kojoj je cilj promocija šaha među mladima i uvođenje šaha u škole, a predsjedava i uglednom fondacijom za ljudska prava, u kojoj je naslijedio Vaclava Havela.




Foto Vedran Karuza


Foto Vedran Karuza



Veze Kasparova i Hrvatske sežu duboko u devedesete. Upravo je Kasparov bio jedan od najzaslužnijih za promjenu stava ruske javnosti prema ratu u Hrvatskoj i BiH, a u Hrvatsku je dolazio i kada je ovdje bijesnio rat. Prije tri godine dobio je hrvatsko državljanstvo, a nedavno je nakratko prekinuo šahovsku mirovinu vrativši se u šahovsku arenu na turniru u St. Louisu, gdje je nastupio pod hrvatskom zastavom.


akon St. Louisa, Kasparov je stigao na Međunarodni šahovski festival za mlade u Crikvenicu, gdje je odigrao simultanku na otvorenom, u sklopu njegovih nastojanja da šah približi mladima. Šahovsku priredbu u Crikvenici organizirao je Fond Garry Kasparov Adriatik, ogranak Kasparovljeve američke šahovske fundacije. To je bila i prilika za razgovor s legendarnim šahistom i borcem za demokraciju i ljudska prava, kojeg smo najprije upitali zašto je od svih zemalja odabrao baš Hrvatsku?


Kasparov puna dva i pol desetljeća svakog ljeta dolazi u Hrvatsku


Kasparov puna dva i pol desetljeća svakog ljeta dolazi u Hrvatsku



– Puna dva i pol desetljeća svakog ljeta dolazim u Hrvatsku. Sa Zlatkom Klarićem (šahovski velemajstor i predsjednik Kasparovljeve fondacije u Hrvatskoj, bez čije susretljivosti ne bi bilo ovog razgovora, op. a.) prijateljujem od 1981., kada je on igrao za Jugoslaviju, a ja za Sovjetski Savez. Nekoliko sam puta u to vrijeme posjetio Klarića u Borovom naselju. Kada je izbio rat u Hrvatskoj, odmah sam izdao priopćenje o Vukovaru, a kasnije i o Sarajevu, jer sam vjerovao da se radilo o žrtvama agresije. Sljedeće godine zahtijevao sam izbacivanje jugoslavenskog tima s europskog turnira u Debrecenu, jer sam vjerovao da je njihov nastup predstavlja kršenje sankcija UN-a. Želio sam zemlju s morem, a Hrvatska je savršen izbor: politički, geografski i klimatski. Ovdje imam puno prijatelja i Hrvatska je dio mog života.


Osuditi komunističke zločine


Možemo li razgovarati o Rusiji poslije Putina? Što će se događati s Rusijom nakon Putinovog odlaska? Više ste puta najavljivali da će Putin otići silom.


– Nije pitanje hoće li se to dogoditi, nego kada. I zato o tome moramo razgovarati danas. Jer ako želimo da Rusija jednog dana postane slobodna i demokratska zemlja i dio obitelji civiliziranih nacija, već danas moramo razmotriti putove kako promijeniti sadašnje zloćudno stanje.


Kao profesionalni igrač šaha mogu reći da ako nešto pođe po zlu, onda je potrebno analizirati igru kako biste shvatili što je bilo pogrešno. Smatram da je najveća pogreška koja je napravljena 1991. godine, u vrijeme kolapsa Sovjetskog Saveza, bila ignoriranje prošlosti. Bio je to lakonski stav: dogodilo se i krenimo dalje. No to je poput otrova, koji valja izbaciti iz tijela ako želite napredovati. Mislim da se Rusija, ako želi postati istinski demokratsko društvo, mora odreći veza sa sovjetskim vremenima.


Rusija ne smije nastojati biti poput Sovjetskog Saveza, ona mora proći kroz proces ozdravljenja, osuđujući komunizam i komunističke zločine. Ti su zločini bili podjednako loši kao i fašistički zločini, samo što su se događali u puno duljem razdoblju. Doista je problem što mnogi danas misle da komunizam ipak nije bio toliko loš, da je u tom sustavu bilo i dobrih stvari, iako znamo kakav je bio ishod. Komunizam je, uz fašizam, donio toliko loših stvari i bio je jedan od glavnih izvora zla u prošlom stoljeću.



Nedostaje li vam Rusija?


– Vjerujem da ću se jednog dana vratiti. Sada ne mogu, jer bila bi to, kao što uvijek govorim, karta u jednom smjeru. S majkom i starijim sinom, koji također živi u Rusiji, vidim se ovdje u Hrvatskoj ili u Estoniji. Čovjek radi ono što mora i moja majka shvaća da sam morao napustiti Rusiju. I dalje mislim da mogu pomoći svojoj zemlji, no sada više djelujem na širem međunarodnom planu, držim govore i pišem knjige, tako da nisam više isključivo povezan s problemom u Rusiji. I dalje mislim da treba pomoći Rusiji, jer sam uvjeren da slobodna i demokratska Rusija može svima puno pomoći.



Kako bi trebao izgledati taj proces suočavanja sa zločinima komunizma?


– Rusija mora definitivno raskrstiti s tim zlom, jer jako je važno osuditi sovjetske zločine i proglasiti KGB zločinačkom organizacijom, baš kao što je SS proglašen u Njemačkoj. Potrebno je osigurati da se Rusija okrene Europi i transatlantskoj solidarnosti.


Je li to moguće? Ne znam, ali o tome moramo razgovarati sada, jer ako pogledate što se danas čuje kada gledate rusku televiziju, osjećat ćete se kao da ste u vremeplovu koji će vas odvesti ne u doba mog djetinjstva, nego u tridesete i četrdesete godine prošlog stoljeća. Današnja je propaganda zloćudna i agresivna poput one iz vremena Staljina i Hitlera, ali i puno djelotvornija i sposobnija prenijeti svoju poruku javnosti. Ljudima su mozgovi potpuno isprani.


Moja majka živi u Moskvi. Ona je u osamdesetima i pamti četrdesete, pedesete, šezdesete i sedamdesete, dakle, skoro cijelu povijest Sovjetskog Saveza. I ona kaže da je danas čak i gore nego onda, jer je Sovjetski Savez počivao na prodaji vjere u neku bolju i svjetliju budućnost – što vi koji ste živjeli u Jugoslaviji dobro znate – iako je na koncu to završilo neuspjehom, jer režim nije uspio prikriti pravu narav tog zloćudnog sistema. U Putinovoj Rusiji, međutim, sve se vrti oko mržnje i agresije, svijeta u kojem postoje samo neprijatelji, u kojem je Rusija utvrda pod opsadom, a Putin je jedini koji nas je zaštititi nas od zla. To je poput kulta smrti.


Putin o kolapsu Sovjetskog Saveza govori kao o najvećoj geopolitičkoj katastrofi 20. stoljeća…


– Mislim da je zapanjujuće vidjeti da toliko ljudi na Zapadu ignorira činjenicu da Putin, baš kao i diktatori u prošlosti, uopće ne skriva svoje stvarne namjere. Baš kao što su mnogi odmahivali rukom kada je Hitler nagovijestio svoje zločinačke planove, tako i u Putinovom slučaju nitko nije reagirao kada je Putin vratio staru sovjetsku himnu kao prvi akt svog predsjedničkog mandata, olako zaključujući da je riječ o još jednoj njegovoj populističkoj igri. Nitko nije reagirao kada je kao bivši KGB-ovac – a jednom KGB-ovac, uvijek KGB-ovac – koji smatra raspad Sovjetskog Saveza geopolitičkom katastrofom, najavio da Rusija mora obnoviti moć iz sovjetskog vremena, ali to je ono što on jest. To je apsolutno stvarno. To nisu igre, on to stvarno misli. Jednom sam u jednoj kolumni napisao: moramo vjerovati diktatorima, jer se uvijek pokaže da je ono što govore istina.


Putin je u Münchenu 2007. održao vrlo agresivan govor u kojem je govorio o sferama utjecaja i obnovi ruske moći iz sovjetskih vremena. Bila je to poruka koju lideri slobodnog svijeta nisu željeli čuti, iako je on kasnije, najprije u Gruziji, a potom i u Ukrajini, proveo svoje namjere. U jednom članku u Wall Street Journalu 2008., nakon što je Putin napao Gruziju, najavio sam da će Ukrajina biti sljedeća. Ne zato što sam umislio da sam Nostradamus ili zato što sam imao kristalnu kuglu, nego zato što sam pogledao zemljovid iz kojeg je bilo jasno da je Ukrajina sljedeća.


Strah od otvorene konfrontacije s NATO-om


U današnjoj Europi, pa i u Hrvatskoj, mnogi ipak misle da ipak treba popuštati Putinu i s njim postići kompromis. Kako to objašnjavate?


– To je logika slobodnog svijeta: traganje za kompromisom i zajedničkim temeljima. Možemo reći da na Zapadu postoje dvije skupine ljudi. U jednoj su oni koji to rade zbog svojih ekonomskih interesa, a na vrhu popisa onih koji imaju izravne ili neizravne poslovne interese s Putinom su ljudi poput Schrödera, Chiraca, Berlusconija ili Sarkozyja. Mnoge poslovne grupacije ponašaju se isto zbog poslovnih interesa, ne hajući za drugo. U drugoj su skupini oni koji se jednostavno nisu htjeli miješati, poput Obame, tragajući za kompromisom.


Problem s diktatorima je što oni nikad ne staju, dok ih se ne zaustavi. Diktatori nikad ne pitaju zašto, oni pitaju zašto ne? Oni razmišljaju ovom logikom: ako mogu uzeti, ja ću i uzeti. I bilo je logično da će Putinu u određenom trenutku konfrontacija postati glavni argument kod kuće. On Rusima konfrontaciju prodaje kao glavni razlog zbog kojeg je još uvijek na vlasti, a on je na vlasti, zaboga, već skoro punih 18 godina! I želi ostati zauvijek. Svaki režim pokušava legitimirati svoj položaj. Putin treba sukobe s ostatkom svijeta da legitimira svoj položaj. I kolikogod ostao na vlasti on nastavlja s istom politikom. A situacija postaje sve gora i gora. On je stvorio zastrašujući stroj, koji zahtijeva da ga hranite. Sada možemo vidjeti da mete tog stroja postaju i ljudi koji su bili lojalni Putinu, jer taj stroj previše ne bira.



Bojite li se za vlastiti život? Znamo, naime, kako su skončali neki drugi ruski disidenti. Vidim da nemate čuvare…


– Odgovorit ću vam jednim citatom iz filma »Most špijuna«, u kojem Abel na pitanje boji li se, odgovara: »Bi li pomoglo?«. To je teško i bolno pitanje, pogotovo kada sam sa suprugom. Jesam li u opasnosti? Vjerojatno jesam, ali što mogu napraviti? Poduzimam neke sitne mjere opreza, pa tako ne odlazim u Rusiju i druge zemlje u kojima bih mogao nastradati, u kojima ruski obavještajci slobodno djeluju. Ne pijem čaj sa strancima i to je uglavnom to.



Godinama upozoravate da je putinizam globalna opasnost. Svoju knjigu iz 2015. nazvali ste »Zima dolazi: zašto Vladimir Putin i neprijatelji slobodnog svijeta moraju biti zaustavljeni«. Moje pitanje je: kako zaustaviti Putina?


– Moram priznati da mi je drago da ljudi sada obraćaju pozornost na tu knjigu, iako je sada malo prekasno. Ali u šahu kažemo bolje ikad nego nikad. U vrijeme kada je knjiga napisana bilo je puno skeptičnih, iako je većina stavova danas prihvaćena. Argument druge strane uvijek je bila teza da sam ja ratni huškač, koji Zapad želi poslati u rat s Rusijom. Iako ovdje nije riječ samo o ratu i miru, jer postoji puno širi prostor. Moguće je postići smirivanje situacije tako da diktatorima date sve što oni traže ili da ih pokušati zaustaviti, kao u Hladnom ratu, prekidajući veze s njihovim saveznicima. Ljudi slijede diktatore sve dok vide da su nepobjedivi. U trenutku kad vide da su slabi, poredak se urušava.


Sada vidimo da se stvari polako mijenjaju. Europa postaje sve jedinstvenija, a ljudi polako shvaćaju da Putin mora biti zaustavljen. I ovdje, na Balkanu, ljudi polako shvaćaju kako se Putinove agencije koriste raznim sredstvima za jačanje svog utjecaja na ovom području, kao što se polako počinji shvaćati da će, u slučaju da Putinu prepustimo Ukrajinu, on krenuti dalje.


Ovdje je, u osnovi, riječ u psihologiji. Putinovo temeljno pitanje Zapadu, nakon Ukrajine, glasi: hoćete li ginuti za Tallinn ili za Rigu, poput onog povijesnog »Hoćete li ginuti za Danzig?«. No trenutak kada bi Zapad odustao od baltičkih republika značio bi kraj. Sada sa Zapada Putinu i njegovim generalima stiže pitanje: a jeste li vi spremni umrijeti za Talinn? I to je najteži trenutak za njih, jer oni su svjesni da nemaju vojne snage za to. Kada je riječ o vojnoj sili, Rusija nije Sovjetski Savez. Istina, Rusija ima nuklearne glave, no to je druga priča. Kada je riječ o konvencionalnoj vojsci, situacija nije sjajna. Putinova snaga dolazi iz obavještajnih igara, a ne vojske, on je bivši obavještajac, a ne vojni diktator. Njegove su operacije prikrivene, on stvara probleme u stilu KGB-a, odnosno hibridnog rata, čuvajući se otvorene konfrontacije s NATO-om.


Zato sam znao da je trenutak kada se NATO s ozbiljnim vojnim snagama pojavio na ruskim granicama bio kraj igre. Nijedan se ruski general neće usuditi prijeći granicu kada je na granici NATO.


Iako, dakle, posljednje dvije godine vidimo puno promjena kada je riječ o suprotstavljanju Putinu, osobito u Europi, ali i u SAD-u, u Europi Putin još ima puno saveznika, poput Viktora Orbana u Mađarskoj, Miloša Zemana u Češkoj i njemačkih socijaldemokrata. Mnogi od njih traže kompromis s Putinom zbog vlastitih interesa.


Što je istina kada je riječ o zapadnim sankcijama Rusiji? Dok na Zapadu tvrde da sankcije djeluju, ruska strana tvrdi da sankcije puno više škode Europi nego Rusiji.


– Ekonomska situacija u Rusiji je strašna i postaje sve gora. Dakako da neki od Putinovih ljudi profitiraju, prodajući proizvode koji nisu konkurentni, osobito hranu. Ljudi su ogorčeni jer se kvaliteta hrane i kvaliteta života stalno pogoršava. Sankcije djeluju, pogađajući širok krug Putinovih suradnika. Svaki diktator treba potporu, a sada je u opasnosti imovina Putinovih saveznika i suradnika na Zapadu. Mislim da će sankcije stvarati Putinu sve veće probleme kod kuće.


Brexit Putinova pobjeda


Spomenuli ste Putinovo djelovanje na Balkanu. Rusija je posljednjih godina bila neuobičajeno aktivna na ovom području. Kako biste objasnili ciljeve Putinove politike na Balkanu?


– Mislim da je to jasno. On vodi hibridni rat. Pokušao je u Ukrajini, uspio je anektirati Krim, ali nije uspio na istoku Ukrajine. Kao što znate, tamo je planirao stvaranje tzv. Novorusije, koja je trebala obuhvatiti 10 ukrajinskih regija, odnosno skoro polovicu zemlje, od Luganska i Donjecka pa sve do Odese. Novorusija je zapravo trebala postati ruska. No taj je plan totalno podbacio. I zanimljivo, podbacio je većinom na ruskim govornim područjima, što dokazuje da ukrajinski Rusi nisu željeli podržati Putinov plan destabilizacije Ukrajine. Zanimljivo je da se i danas na istoku Ukrajine bori – iako je riječ o sukobu niskog intenziteta, ipak je riječ o ratu – velik broj Rusa s jedne i druge strane fronta, naravno uz Ukrajince, jer Rusi dobro znaju tko je Putin i ne žele postati dio Putinove Rusije.


Važno je shvatiti da je Putin u Ukrajini uglavnom doživio neuspjeh, jer je želio kontrolom nad polovicom Ukrajine zaustaviti integracije Ukrajine prema EU i NATO-u. Prije Putinove intervencije potpora ulasku u EU i NATO u Ukrajini je bila 20 posto, a sada je 65 posto Ukrajinaca za NATO, a za EU potpora je još viša. Svojom intervencijom Putin je pomogao stvoriti ukrajinsku naciju.


Zatim je Putin krenuo u Siriju. Potpora Asadu također je bila psihološka poruka, s obzirom na to da je Obama rekao da Asad mora otići. Putin je uspio spasiti Asada, ali nije uspio dovesti Amerikance za pregovarački stol.


Potom je krenuo tražiti nove žrtve. Pogledavao se s baltičkim državama, ali je brzo shvatio da je preopasno. Oslanjanje na rusku dijasporu u Estoniji i Latviji nije pružalo razlog za optimizam, jer tamošnji Rusi, doduše, nisu zadovoljni s vlastima u tim državama, ali ne žele u rat za Putina. Osim toga, u tim državama brzo su se organizirali i suprotstavili Putinovom hibridnom ratu.


Mislim da je Putin zatim razmišljao o aneksiji Bjelorusije, što bi vjerojatno proizvelo veliko uzbuđenje u Rusiji. Iako je to vjerojatno bila jedna od razmatranih opcija, nije bila idealna, jer Zapad ne bi reagirao.


Putin i dalje u Gruziji vidi potencijalnu zonu sukoba, iako je prošle godine počeo gledati i prema Balkanu, u pokušaju da rasturi Europsku uniju. Očekivano, jer Balkan je uvijek predstavljao problem za Europu. Zato je Putin lani pokušao svrgnuti legalnu vlast u Crnoj Gori, ali i stvoriti problem između Republike Srpske i Hrvatske. Njegov plan bio je gurnuti Srbe u sukob i onda se pojaviti kao mirotvorac. Čini se da se i taj plan izjalovio, budući da srpski premijer Vučić nije pokazao previše entuzijazma za bilo kakvu avanturu te vrste. No nedvojbeno je da je Putin želio iskoristiti Balkan za stvaranje nove vruće točke u Europi.


Početkom godine hrvatski premijer Plenković optužio je Rusiju za vođenje hibridnog rata i vrlo izričito podržao Ukrajinu, što je jako naljutilo Rusiju, koja je prijetila protumjerama. A onda je došlo do kolapsa Agrokora, kojeg su financirale ruske državne banke. Činilo se da je Hrvatska upala u Putinovu zamku. Kako se Hrvatska može nositi s pritiskom Rusije?


– Ono što se dogodilo s Hrvatskom tipično je za KGB-ove hibridne ratove. Nemojte zaboraviti: Putin ima puno novca, manje nego što ga je imao prije, ali i dalje je riječ o velikoj količini gotovine. I on ne oklijeva trošiti kako bi kupio utjecaj. Pogledajte kako to radi u cijeloj zapadnoj Europi, pokušavajući kapitalom prodrijeti u velike kompanije. U Hrvatskoj je to još jednostavnije, jer ovdje ne treba puno novca za puno utjecaja. Putin je Plenkoviću želio poslati poruku: ako podržavaš Ukrajinu, kaznit ću te kod kuće. Želio ga je srušiti rušenjem najveće hrvatske kompanije. I iako se čini da gubi, on se neće zaustaviti. I dalje će pokušavati i uvijek će to biti u stilu KGB-a. Pokušavat će kreirati sukobe, unositi razdor i stvarati probleme, iako ljudi nisu previše zainteresirani za nove sukobe, osobito na ovom području, gdje je toliko krvi proliveno u nedavnoj prošlosti.


Rušenje Europske unije


Kako komentirate činjenicu da se Putinova očekivanja u vezi s Trumpom ipak nisu obistinila?


– Putin pokušava utjecati na izbore u zemljama slobodnog svijeta i ponekad mu to polazi za rukom, a ponekad ne. Uspio je kada je riječ o izborima u Moldaviji, u Bugarskoj, kao i na lanjskom referendumu u Nizozemskoj, kada su Nizozemci glasali protiv sporazuma o pridruživanju Ukrajine Europskoj uniji. Rezultati izbora u Francuskoj i Nizozemskoj potpuna su katastrofa za Putina, a pobjeda Angele Merkel na izborima u Njemačkoj čini se neizbježnom.


No Brexit je njegova velika pobjeda, jer je puno novca iz Rusije uloženo u potporu Brexitu, kao i u Trumpovu pobjedu, iako se pokazalo da je to bila pogreška. Mislim da bi Putin sada radije želio da je pobijedila Hillary Clinton, jer u Americi po prvi put svjedočimo konsenzusu republikanaca i demokrata o Rusiji kao neprijatelju SAD-a. Mislim da je Trump u prošlosti primio značajnu financijsku pomoć ruskih oligarha, a očito je da su postojale veze Trumpove kampanje s Rusijom. Jasno je i da je Michael Flynn, bivši Trumpov savjetnik za nacionalnu sigurnost, bio potpuno pod kontrolom Rusije. Putin je očekivao da će s Trumpom postići dogovor o »novoj Jalti«, o podjeli svijeta, no taj se plan izjalovio jer se pokazalo da je američki politički sustav otporniji na takve udare nego što je Putin mislio. Trump postaje potpuno irelevantan nakon što ga je Kongres potpuno onemogućio i ograničio kada je riječ o odlukama u vezi s Rusijom. Ironično, ali Trumpova pobjeda ujedinila je američki establišment protiv Putina i to je njegov najveći neuspjeh. I opet je riječ o tipičnoj pogrešci čovjeka iz KGB-a, koji je mislio da će s Trumpom postići dogovor. U ovom slučaju to tako ne funkcionira, jer će američki politički sustav blokirati svaki takav pokušaj od strane Trumpa.


Putin i Trump, međutim, imaju još jedan zajednički cilj: rušenje Europske unije.


– Trump, međutim, više nema previše manevarskog prostora kada je riječ o vanjskoj politici. Ako pogledate njegove sadašnje suradnike, svi oni imaju drukčije poglede na svijet u odnosu na Trumpa. Američki sustav, bez obzira na veliku moć predsjednika, ima brojne mogućnosti kontrole. Štoviše, mislim da je Trumpova pobjeda probudila i mobilizirala Ameriku, koja je shvatila da mora djelovati. Trumpova pobjeda probudila je i Europu, koja je također spoznala da mora nešto učiniti, a vjerujem i da će se suradnja između Europe i Amerike u budućnosti povećavati, bez obzira na to što Trump govori. Zato mislim da je Trump bio poput lakmusa, poput alarma koji je upozorio na opasnost.


Početak simultanke u Crikvenici


Početak simultanke u Crikvenici



Kako vidite budućnost Europske unije? Slažete li se s tezama da je Angela Merkel liderica slobodnog svijeta?


– Europa se reorganizira i jača, više troši za obranu i organizira europske vojne snage, a jača i politički. Europa shvaća da ima toliko zajedničkih interesa koje mora braniti. Zato sam optimist kada je riječ o Europi, koja je shvatila poruku i odlučila da mora djelovati jedinstveno. Zato je ovo dobra situacija, jer nešto se moralo dogoditi da bi Europa počela razlikovati bitno od nebitnoga.


Angela Merkel je najpoštovanija i najstabilnija liderica u sadašnjoj situaciji liderskog deficita u Washingtonu, a mislim da će i stvoriti čvrst savez s francuskim predsjednikom Macronom. Njemačko-francuska suradnja predstavlja kičmu ujedinjene Europe.


Koliko će Brexit naškoditi Europi? Kako će izgledati Europa bez Britanije?


– Britanija je uvijek samo djelomično pripadala Europi. Mislim da je Brexit bio velika pogreška i da će Britanci platiti visoku cijenu. Lider britanskih laburista Jeremy Corbyn puno je ljeviji u odnosu na svoje prethodnike, a vlada Therese May iznimno je slaba. Sada će se pokazati da je bilo lako glasati za izlazak Britanije iz EU, ali sada valja podnijeti posljedice takve odluke. Za razliku od Britanije, Europa je ipak u lakšoj poziciji.