Oko toga da politički i ekonomski liberalizam ne vidimo kao prirodni par može se reći sljedeće. Dok se politički liberalizam odnosi na poštivanje individualnih sloboda u smislu da se ljudima jamči pravo političkog izbora, dakle demokratskih sloboda, koje opet osigurava pravna država, te svjetonazorskih pitanja, ekonomski liberalizam odnosi se na ekonomske slobode u smislu u kojem ih vidi klasična i neoklasična ekonomska misao, a to je da ekonomski slobodni pojedinci u sinergiji djelovanja (nevidljiva ruka) tvore efikasno slobodno tržište u čiji se mehanizam država ne bi trebala upletati. Dok ekonomski intervencionisti misle da je intervencija države potrebna jer tržište samo ne može izvršiti optimalnu raspodjelu resursa, za ekonomske liberale intervencija države je suvišna, ona stvari može samo pokvariti, jer vjeruju upravo suprotno – da će tržište samo izvršiti pravednu raspodjelu, nužno nagraditi najbolje, pa će onda i slabijima biti bolje. Čini se dakle da biti politički liberal znači biti bliže političkoj ljevici, jer je u središtu svijeta čovjek, pojedinac, a ne obitelj, nacija ili kolektiv, što bi znači bilo tipično za desne stranke. Biti pak ekonomski liberal tumači se više kao prirodna pozicija desnih, konzervativnih stranaka, jer one, pogotovo primjerice u Americi, primarno štite individualno vlasništvo, a ne haju previše za probleme nejednakosti i siromaštva. John Maynard Keynes bio je primjerice politički liberal – zagovarao je napredne ideje svog vremena, opirao se konzervativnim nazorima i promovirao osobne slobode, dok je s druge strane na ekonomskom planu podigao intervencionističku revoluciju koja je razbila dotadašnju dogmu o potpunoj efikasnosti tržišta, dokinula siromaštvo i utrla put socijalnoj državi. To je teorija. U praksi je očito došlo do raznih modifikacija i varijacija.

Primjer Grčke pokazuje kako to ljevica radi. Grčka nije imala namjeru izaći iz eurozone, Varufakis je imao ideju da status radničke klase popravi bez napuštanja eura i bez »monetarne reforme«, dakle da ipak ostane vjeran toj europskoj ideji, što je dobar put, no Grčka sada ipak vraća dugove i provodi reforme – s ljevicom na čelu. I primjer Hrvatske, dok je na vlasti bila Milanovićeva vlada, dobar je primjer kombinacije zaštite, i socijalnih prava građana, ali i prava migranata – jedno bez drugog ne bi imalo težinu.

Građani svijeta

Politička jednakost koju je formalno donijela demokracija prokazuje se sve više kao kompenzacija za velike ekonomske nejednakosti, i otuda pojava populističkih pokreta čija se socijalna agenda može lako pomiješati sa lijevom, ali se zapravo pod krinkom socijalnih prava uvodi rigidna politička desnica. Tu politička jednakost prelazi u političko jednoumlje, a volja naroda kupuje se socijalnim intervencijama. Dok su desne stranke usmjerene na naciju, ljevica bi trebala biti pružena radniku kao građaninu svijeta, ona poziva na zajedničku klasnu borbu i kao takva jedina može biti prava prijetnja globalnom kapitalizmu. Jer, dok kapitalisti djeluju globalno, radnici su se rascjepkali unutar vlastitih nacija i ne vide da je njihova borba zajednička. To je naravno marksistička pozicija, čega se dotakao i filozof Slavoj Žižek gostujući prošli tjedan u Zagrebu. Njegovi stavovi oko azilanata izazvali su dosta negativnih reakcija upravo od strane lijevo orijentirane javnosti. No, slušajući ga, »uključila« sam se tek u trenutku kada je rekao da azilanti moraju shvatiti da ni u Norveškoj nema Norveške. Svi smo dakle svojevrsni azilanti, i mi koji stojimo i oni koji prolaze, ili obratno; svi moramo shvatiti da imamo zajednički prostor borbe. »Ne vjerujem u lokalnu ljevicu«, kaže Žižek.