Napad na vojnu paradu

Iza iranskog režima je buran tjedan, a Rohanijevu vlast ozbiljno ljuljaju drakonske američke sankcije

Tihomir Ponoš

Hasan Rohani / Reuters

Hasan Rohani / Reuters

Destabilizacija države od 80 milijuna stanovnika mogla bi rezultirati katastrofom u usporedbi s kojom bi ona u Siriji bila sitnica



Protekli tjedan bio je za iranski režim mnogo teži nego što je sam režim očekivao. Ne zbog Opće skupštine UN-a u New Yorku i očekivanih napada američkog predsjednika Donalda Trumpa na Iran nego zbog napada na vojnu paradu u Ahvazu prošle subote.


U tom je napadu poginulo 25 ljudi, među njima 12 pripadnika elitne Iranske revolucionarne garde, i politički i vojno iznimno moćne postrojbe koja je, u skladu sa svojim nazivom, čuvarica islamske revolucije iz 1979. godine, njen svojevrsni mač i štit.


Napad u Ahvazu duboko je ponizio Iransku revolucionarnu gardu, ali i cijeli vojni i sigurnosni sustav Irana. Vlast je za napad optužila »takfirističku separatističku terorističku organizaciju koja djeluje pod pokroviteljskom reakcionarnih arapskih zemalja«, a koja uživa i pomoć i podršku i Sjedinjenih Američkih Država.




Takfiri nisu nova pojava u islamu, dapače. Njihov je cilj muslimane s kojima se vjerski ne slažu i koji su u njihovim očima otpadnici eliminirati. Najpoznatija takfiristička organizacija posljednjih godina na svijetu je Islamska država, a oružani sukob između Irana i Islamske države ne bi bio ništa novo. Uostalom, upravo je Iran svojom vojnom intervencijom (u suradnji s Kurdima) u ljeto 2014. godine zaustavio munjeviti prodor Islamske države u Iraku.


Odgovornost za napad u Ahvazu preuzeo je oporbeni, separatistički arapski pokret u Iranu Nacionalni pokret Ahvaaz, a odgovornost je preuzela i Islamska država. Sva su četiri napadača na vojnu paradu ubijena, a u ponedjeljak je iranska televizija prikazala 22 uhićene osobe za koje tvrdi da su povezane s napadom, ali bez određenja kojoj organizaciji pripadaju.


Za iranski režim napad u Ahvazu bio je težak udarac. Radi se o državi koja u vojsku i sigurnosni sustav ulaže goleme svote i o državi koja se hvali nečime čime se mnoge države u tom dijelu svijeta ne mogu pohvaliti – sigurnošću. Napad na vojnu paradu otvorio je pitanje efikasnosti obavještajnog i protuobavještajnog sustava. Kako je moguće da je netko organizirao tako smrtonosan napad, uspio prikriti sve obavještajne i logističke pripreme? Osramoćena Iranska revolucionarna garda dan nakon napada poručila je da će se osvetiti na »smrtonosan i nezaboravljiv način«.


Lažne vijesti


Mnogo lakši dio tjedna uslijedio je u New Yorku na Općoj skupštini UN-a. Za Iran Opća je skupština protekla u očekivanom dvoboju sa Sjedinjenim Državama, odnosno predsjednikom Trumpom, a taj je dvoboj bio začinjen i mrvicom lažnih vijesti. U srijedu je Trump predsjedavao sjednicom Vijeća sigurnosti UN-a i tada je kritizirao sve veću agresivnost Irana koju će Sjedinjene Države opet sankcionirati.


Dapače, Trump je kazao da se u godinama nakon potpisivanja sporazuma o iranskom nuklearnom sporazumu (potpisan je u srpnju 2015. u Beču) agresija Irana samo povećavala. Trump je u svibnju jednostrano povukao SAD iz sporazuma (kojega su, osim SAD i Irana, potpisale još Rusija, Francuska, Velika Britanija, Kina i Njemačka, a otkako je potpisan Međunarodna agencija za atomsku energiju zadužena za nadzor provedbe sporazuma nije zabilježila da ga je Iran kršio), uveo nove sankcije Iranu, a namjerava ih početkom studenoga i pooštriti i one bi trebale biti »oštrije nego ikad, kako bi se odgovorilo na zlonamjerno ponašanje Irana«.


U utorak su se Trump i predsjednik Irana Hasan Rohani sukobili u Općoj skupštini. Trump je pozvao sve države na »izolaciju korumpirane diktature«. Njegov je cilj pritisnuti države koje ne namjeravaju uvesti sankcije Iranu po uzoru na SAD i njima i njihovim tvrtkama ako je ikako moguće uvesti sankcije, ponovno staviti Iran pod veliki ekonomski pritisak kakvom je bio izložen do 2015. godine i tako prisiliti Iran da ponovno sjedne za pregovarački stol i pregovara o novom sporazumu koji bi osim nuklearnog programa obuhvatio i raketni program. Rohani je Trumpa optužio da ga želi svrgnuti drakonskim sankcijama koje je usporedio s ekonomskim terorizmom.


Sljedećega dana Rohani je zaključio da će se SAD vratiti u nuklearni sporazum jer su rasprave u Općoj skupštini pokazale da je Washington u tom pitanju izoliran. Mala lažna vijest bila je tvrdnja da je Rohani zatražio sastanak s Trumpom u New Yorku što je Iran hitro demantirao.


Washington jest prilično izoliran, osim njega nitko, ili barem nitko doista važan i velik ne namjerava uvoditi sankcije Iranu, barem ne dok izvještaji Međunarodne agencije za atomsku energiju budu zadovoljavajući, ali to ne znači da njegove jednostrane sankcije ne štete Iranu. Ekonomija te 80-milijunske zemlje nije u najboljoj formi i ukidanje sankcija i odmrzavanje dijela zamrznute iranske imovine nakon potpisivanja sporazuma 2015. godine trebalo je revitalizirati privredu. Određeni pomaci i poboljšanja doista su i zabilježeni. Iran je sklopio niz ugovora o velikim nabavkama kakve nije mogao sklapati dok je bio pod sankcijama, važnim ulaganjima u infrastrukturu, ali sve to nije se bitno odrazilo na poboljšanje životnog standarda stanovništva.


Rial uzdrman


Američke sankcije već su i polučile određen uspjeh. iranska valuta rial je uzdrmana, dijelom zbog vlastitih slabosti, dijelom zbog sankcija. U srijedu, baš na dan kada je Trump govorio u Vijeću sigurnosti UN-a, vrijednost riala bila je rekordno niska u odnosu na američki dolar i jedan dolar vrijedi 170.000 riala. Od početka godine rial je izgubio 75 posto vrijednosti. Uzroci pada valute su višestruki: slabosti ekonomije, financijski problemi, ali i velika potražnja za dolarima kod domaćeg stanovništva koje strahuje da bi obnova američkih sankcija mogla smanjiti izvoz iranske nafte i drugih dobara, pa je kupnja dolara za njih investicija u sigurno utočište koje bi im trebalo olakšati preživljavanje eventualnih povećanih ekonomskih teškoća.


 Za Iran je ključno da ne bude ponovno pod širokim međunarodnim sankcijama. Sve potpisnice sporazuma iz 2015. godine koje su u sporazumu ostale mjesecima čine sve ne bi li ga i sačuvale. Europska unija je uložila silan napor u očuvanje sporazuma. Ključna poluga u očuvanju sporazuma je međunarodni sustav plaćanja i bankovnog nadzora međunarodnih transakcija SWIFT iz kojega je Iran u vrijeme sankcija bio izgnan što je strahovito otežalo njegovu vanjsku trgovinu. Unutar EU je postignut dogovor, objavila ga je u ponedjeljak Visoka predstavnica EU za vanjske poslove i sigurnosnu politiku Federica Mogherini, o stvaranju »posebnog financijskog vozila« koje će Iranu omogućiti da nastavi prodavati i naplaćivati naftu. Bit će to mehanizam »nafta za robu« nešto poput kompenzacije. Kada europske države kupe naftu od Irana novac će biti uplaćen na »posebno financijsko vozilo«, a ako zatim neka europska tvrtka proda primjerice neki stroj Iranu plaćanje će se obaviti putem tog »vozila«. Dakle, Iran može ponuditi naftu, a prihodima od nafte može uvoziti robu. Nisu prošla ni 24 sata od objave da će »vozilo« biti uspostavljeno, a na njega se okomio američki državni tajnik Mike Pompeo kazavši da Sjedinjene Države neće dopustiti ni Europskoj uniji ni bilo kome drugome da zaobiđu sankcije Iranu. Pompeu je, pak, sljedećega dana odgovorio predsjednik Turske Recep Tayyip Erdogan koji je najavio da će Turska i dalje kupovati iransku naftu. Naftu, i druge proizvode, će i dalje kupovati i Kina i mnogi drugi. Ekonomska situacija u zemlji potencijalno je najveći problem za umjerenjačkog predsjednika Rohanija. Koncem prošle i početkom ove godine prosvjedi su trajali devet dana u nizu iranskih gradova.

U njima je poginulo najmanje 24 ljudi, a uhićeno je gotovo 5.000 ljudi. Prosvjedovali su uglavnom mladi, povod za prosvjede su ekonomske teškoće, korupcija, sporo provođenje reformi, ali i umiješanost Irana u niz sukoba u regiji, a tu umiješanost država plaća milijarde dolara. Novi val prosvjeda, manji, ali također u nizu gradova uključujući Teheran, Isfahan, Kermanshah, zabilježen je početkom kolovoza.


Zajedničko svim prosvjedima je to da su prosvjednici vikali »smrt diktatoru«, a taj »diktator« je u njihovim očima vrhovni vođa i najmoćniji čovjek Irana Ali Hamnei, a ne predsjednik države Hasan Rohani. No, ne bude li ekonomsko stanje poboljšano (a novim američkim sankcijama oporavak je ugrožen) u mogućim sljedećim prosvjedima oštrica bi mogla biti usmjerena primarno protiv Rohanija i njegove vlade, a on bi, pak, mogao imati i sve većih problema s tvrdim konzervativcima koji su jedva progutali sporazum iz 2015. godine i nakon američkog povlačenja iz sporazuma tvrde da su bili u pravu jer sa SAD-om ne valja sklapati nikakve sporazume.


Sukobi u regiji


Iran je već godinama uključen u niz regionalnih sukoba. U Siriji je, poslije Rusije, najvažniji saveznik predsjednika Bašara al Asada. Njegov doprinos očuvanju Asada na vlasti je golem, posebno u ranijim fazama sirijskog građanskog rata, u vrijeme dok se Rusija nije izravno vojno uključila. Iran je, posebno svojom brigadom Al Quds (specijalna, elitna brigada za djelovanje u inozemstvu Iranske revolucionarne garde), djelovao i duboko na zapadu Sirije što je posebno zabrinulo Izrael.


Tel Aviv je strahovao od spajanja iranskih snaga i povezivanja sfera utjecaja od Teherana do Libanona u kojem djeluje Hezbolah, za Izrael neprijateljska i teroristička organizacija, za dio libanonskog stanovništva legalan i široki socijalni pokret. Postoje nagovještaji da je Iran pod ruskim pritiskom povukao svoje jedinice sa zapada Sirije. Čini se da se utjecaj Irana u Siriji smanjuje. Posljednji dogovor o Idlibu, području na sjeverozapadu zemlje koje kontroliraju protuasadovski pobunjenici, postigli su predsjednik Rusije Vladimir Putin i Erdogan, u razgovorima bez iranskog predsjednika Rohanija, a do tog dogovora prethodni su pregovori vođeni u trokutu Rusija-Turska-Iran.


Iran je umiješan i u građanski rat u Jemenu gdje podržava Hutije koji se, pak, bore protiv Saudijske Arabije i njenih saveznika u Jemenu. Taj je građanski rat (u kojem kao snažna strana sudjeluje i jemenska frakcija al Kaide) zasjenjen zbivanjima u Siriji i Iraku, ali riječ je o sukobu u kojem se dvije zavađene države – Iran i Saudijska Arabija – gotovo izravno sukobljavaju.



Sjedinjene Države u pokušaju ekonomske izolacije djeluju usamljeno, ali već ono što je Trump učinio u svibnju povukavši SAD iz nuklearnog sporazuma nije prošlo bez posljedica po iransku ekonomiju. Američke kompanije, među kojima je i Boeing, očekivano su odustale od svojih iznimno vrijednih ugovora s Iranom (samo Boeing je izgubio poslove vrijedne 20 milijardi dolara), ali od poslova su odustali i neki europski giganti. Francuski naftni div Total odustao je od investicije vrijedne gotovo pet milijardi eura u istraživanje i eksploataciju nafte i plina. Neameričke kompanije koje posluju u SAD-u, posebno one koje imaju pogone u Sjedinjenim Državama i potpadaju pod američke zakone, dva će puta razmisliti hoće li poštovati američke sankcije ili će riskirati da i one budu na udaru tih sankcija.



Odnos dviju velikih zemalja regije – Irana i Saudijske Arabije – vrlo je jednostavan, one se ne podnose i zapravo su smrtni neprijatelji u neproglašenom ratu. Kakav je stav Saudijske Arabije o Iranu jasno je iz ovotjednih izjava ministra vanjskih poslova Adel al Jubier. Otvoreno je pozvao na rušenje režima u Teheranu ustvrdivši da nije vjerojatno da bi se Islamska Republika promijenila sama po sebi. Jedino u što al Jubeir vjeruje je golemi unutarnji ili vanjski pritisak, odbija svaku ideju pregovora s Iranom jer »kako možemo pregovarati s nekime tko nas želi ubiti«. Za Ujedinjene Arapske Emirate i njihovog veleposlanika u Washingtonu Jusefa al Otaibu ključni je vanjski pritisak, izolacija Irana, a za to je pak ključno da joj se priključe i europske države.


Protiv Irana je stvorena zanimljiva koalicija, okupljena oko protivljenja tome da Iran postane nuklearna sila. Dogodi se tako da zajedno razgovaraju ministar vanjskih poslova Saudijske Arabije, visoki dužnosnik UAE i, primjerice, direktor izraelske obavještajne službe Mossad.


Očito je da mnogi žele promijeniti Iran: Sjedinjene Države, Izrael, Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati, ali više ih je na strani onih koji bi s ovakvim Iranom (nesavršenim, ali po pitanju ljudskih prava i temeljnih sloboda, svim opravdanim prigovorima usprkos, nemjerljivo naprednijim do Saudijske Arabije i zemalja Perzijskog zaljeva) htjeli surađivati i koji se velike promjene u Iranu boje. Iran je velika država stabilnog režima (usprkos povremenim prosvjedima), a destabilizacije države od 80 milijuna stanovnika, s veoma mladim, dobro obrazovanim stanovništvom i relativno solidnim životnim standardom, mogla bi rezultirati katastrofom u usporedbi s kojom bi Sirija bila sitnica.