Pogoršani odnosi

Groznica haške presude za Herceg-Bosnu: Tuđman rehabilitira srpsku i hrvatsku politiku u BiH

Boris Pavelić

Sin prvog hrvatskog predsjednika i zastupnik Plenkovićeve stranke Miroslav Tuđman pogoršao odnose sa Sarajevom programatskim intervjuom u očekivanju pravomoćne presude iz Haaga



Danas nije bilo krivičnih djela, samo etničko čišćenje Muslimana – ta rečenica piše u izvještaju Vojne policije HVO-a u Mostaru od 15. lipnja 1993. Kada bismo htjeli karikirati programatski intervju o Bosni i Hercegovini što ga je posljednjem broju Globusa dao zastupnik HDZ-a, ratni šef hrvatske tajne službe i sin prvoga hrvatskog predsjednika Miroslav Tuđman, mogli bismo tvrditi da se u njemu dade osjetiti dašak srodnog duha netrpeljivosti, prilagođen dakako aktualnim temama dana, među kojima prednjači dominantna globalna zebnja današnjice: strah od terorizma.


»Ovo što se sada događa po Europi, to se događalo u BiH devedesetih godina. Bio je to začetak današnjeg islamskog terorizma.« To je najšokantnija tvrdnja iz velikog Tuđmanova intervjua, koja je, razumljivo, u susjednoj zemlji odmah izazvala niz negativnih reakcija, a neće biti čudno bude li imala i dugoročnoje loše posljedice za odnose Hrvatske i BiH. Andrej Plenković, dakle, ima novi problem – pod uvjetom da možemo biti sigurni kako pogoršanje odnosa sa susjedima Plenković uistinu smatra problemom. Ako smatra, priredio mu ga je utjecajni kolega iz vlastite stranke. No tek ćemo vidjeti kakve odnose s BiH Plenković uistinu priželjkuje: ovih je dana, tvrde mediji u BiH, najavio posjet Posavini, Tuzli, središnjoj Bosni, Mostaru i Širokom brijegu – ali ne i Sarajevu.


Intervju Miroslava Tuđmana Globusu nedvosmislena je reafirmacija politike njegova oca u BiH, ali, ništa manje, i srpske »politike« u BiH devedesetih godina prošlog stoljeća. Optužujući Aliju Izetbegovića za panislamizam i unitarizam u BiH, Tuđman, namjerno ili ne, nudi idejno opravdanje za ono što se zbivalo devedesetih premda, dakako, ne ide tako daleko da opravdava same zločine i razaranja.


Nije spomenuo »udruženi zločinački pothvat«




No istodobno, Tuđman je uspio da ratna djelovanja hrvatskih snaga u ratu Bošnjaka i Hrvata – za koja je i hrvatski državni vrh pred Haaškim sudom posredno proglašen odgovornim za sudjelovanje u »udruženome zločinačkom pothvatu« – ne spomene nijednom jedinom riječju. »Hrvatska službena politika 1990-tih nije zagovarala raspad BiH, nego se dosljedno zalagala za (kon)federalno uređenje BiH. Takav razgovor Bošnjaci ni danas ne prihvaćaju.« – ta je tvrdnja manje-više sve što je Tuđman kazao o hrvatsko-bošnjačkim odnosima devedesetih koji su, kako znamo, predmet najkompliciranijega i najdužeg suđenja pred Haškim sudom, uz nepravomoćne presude šestorici vojnih i civilnih čelnika HVO-a ukupno duže od stotinu godina zatvora.


Intervju sa sinom prvoga hrvatskog predsjednika Globus je objavio u povodu najavljenog izlaska Tuđmanove nove knjige »Druga strana Rubikona – politička strategija Alije Izetbegovića«, u kojoj, ako je suditi prema tezama iz intervjua, Tuđman ratnu krivnju kani prebaciti na Izetbegovićev navodni islamizam, unitarizam i prezir prema legitimnim nacionalnim težnjama Hrvata i Srba u BiH. Niti je Miroslav Tuđman prvi autor koji tvrdi takvo što, niti je to prva knjiga u kojoj razrađuje svoje teze, no valja biti, blago rečeno, nonšalantan prema činjenicama i uzrocima rata, a da bi se na Aliju Izetbegovića tako olako prebacila krivnja za rat. Zato, kada se analiziraju teze autora poput Miroslava Tuđmana, valja biti svjestan da nije riječ o nezavisnome povjesničaru, nego o duboko zainteresiranome subjektu mnogih od tih događaja, koji, bez ikakve sumnje, ima nedvojben osobni interes da povijesne događaje interpretira u vlastitu korist, u korist svojega oca, i u korist hrvatske tajne službe, koju je od 1993. i osobno predvodio.


Na internetu je, primjerice, vrlo lako pronaći podatak da je u transkriptima razgovora vođenih u uredu predsjednika Tuđmana pohranjen trag o tome da je baš Miroslav Tuđman za predstojnika Vojne policije HVO-a predložio Valentina Ćorića, kojega je Haški sud nepravomoćno osudio na 16 godina zatvora za zločine nad Bošnjacima. Pa kada netko tko je do te mjere sudjelovao u povijesnim događajima koje četvrt stoljeća kasnije interpretira, njegove su interpretacije, htio on to ili ne, uvijek konstruirane tako da »istinu« strukturiraju u skladu s njegovim osobnim interesima. A kada još imamo na umu da Tuđmanova knjiga – kao i intervju Globusu – izlaze nepuna dva mjeseca prije izricanja žalbene presude u predmetu protiv šestorice čelnika Herceg-Bosne, jasno je da autorova uvjerenja o Bosni i Hercegovini više treba čitati kao, u najbolju ruku, historiografsku »sirovinu«, a nipošto kao izlaganje cjelovite istine o ratu, poraću i aktualnim odnosima u BiH.


Alija »daleko promućurniji« od sina Bakira


Ali sve to, dakako, ne znači da tvrdnje saborskog zastupnika HDZ-a neće imati konkretnih političkih posljedica na odnose prema Bosni i Hercegovini, pa možda i unutar hrvatskoga HDZ-a. Štoviše, iznoseći vlastita stajališta o političarima susjedne države, saborski zastupnik Plenkovićeve stranke nije se libio ni osobnih uvreda najvišim političkim predstavnicima susjedne zemlje, pa je Aliju Izetbegovića nazvao »daleko promućurnijim« od njegova sina Bakira, sadašnjeg člana Predsjedništva BiH, koji da je, prema Tuđmanu, »naprosto vulgarno iskren ili nasilan u svojim stavovima«. Bakirov sin Alija, pak, »jedno je mislio, drugo radio, a treće govorio«.


No, kako se moglo i očekivati, nije trebalo dugo da Bakir Izetbegović odgovori – a po tonu njegova odgovora, on nije upućen samo Tuđmanu, nego hrvatskoj politici općenito. Istog dana kad je Tuđmanov intervju objavljen, Izetbegović je u intervjuu uzvratio kako ga »čudi da se sa strane Hrvatske započinju ovakve teme«, jer će Hrvatska »u tim razgovorima i analizama izvući deblji kraj«. »Radi se o zločinačkom poduhvatu koji je dokumentiran, u kojem definitivno ima i hrvatskih postrojbi«, aludirao je Izetbegović na »slučaj Herceg-Bosna«. Što se Miroslava Tuđmana tiče, Izetbegović ne dvoji da »skreće pažnju s nekih tema koje su u fokusu i njemu ne odgovaraju«. Jedna je, neočekivano će podbosti Izetbegović, »pitanje koncentracionog logora u Jasenovcu, koji je bio jedini konc-logor koji nisu držali Nijemci“, a druga je Tuđmanova »uloga u stvaranju Herceg-Bosne«. »Očekujemo uskoro definitivne presude u Haagu za udruženi zločinački pothvat. U tom svemu ima i Tuđmana mlađeg, koji je bio šef obavještajne službe u to vrijeme. Mislim da skreće pažnju s onoga što ne odgovara njemu i Hrvatskoj, s tema koje su takve kakve jesu«.


Što god bilo, kraj ovogodišnje političke ljetne stanke donio je i početak groznice izricanja pravomoćne presude Haškoga suda za Herceg-Bosnu, u kojoj će, posredno, biti izrečen i sudski pravorijek o ulozi Hrvatske i njezinoga političkog vodstva u hrvatsko-bošnjačkom ratu. Presuda Žalbenoga vijeća, kako je u Haagu najavljeno, bit će izrečena u sljedeća dva mjeseca. Prihvati li Vijeće zaključak iz presude, izrečene 29. svibnja 2013., o postojanju udruženog zločinačkog poduhvata, prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman će pred poviješću biti optužen da je posredno odgovoran za ono što se 1993. događalo od Gabele do Stupnog dola. Možemo li onda njegovome sinu, i bliskome suradniku iz tog tamnog vremena, prigovoriti što po novinama daje obranaške intervjue?