Aleksandar Trifunović jedan je od najpoznatijih novinara na području bivše Jugoslavije. U Banja Luci je 2000. utemeljio nezavisni portal Buka – www.6yka.com – koji se vrlo brzo pročuo nezavisnošću, profesionalizmom i nepopustljivom kritičnošću, da do danas preraste u jedan od vodećih nezavisnih medija u regiji. „Buka“ ima i najboljeg novinara u Europi – njihov kolumnist Dragan Bursać, koji javnost Republike Srpske hrabro suočava s ratnim nasljeđem, ove je godine nagrađen Europskom novinarskom nagradom. No ta postignuća „Buci“ i njezinim novinarima ne donose zahvalu i priznanje, nego – prijetnje. O tome smo jučer razgovarali s glavnim urednikom Aleksandrom Trifunovićem.

U BiH se bliže izbori. Odvijaju se u neugodnoj atmosferi nasilja i prijetnji: nedavno je u Banja Luci teško pretučen novinar BN televizije Vladimir Kovačević, a Dragan Bursać već duže vrijeme izložen je ozbiljnim prijetnjama smrću. Vaša redakcija, Buka, najkritičniji je medij u RS-u. Imate li pritisaka?

– Za svaku predizbornu kampanju unazad petnaest godina govori se da je najgora do sada. Ovu će biti teško nadmašiti. Počelo je prebijanjem novinara. Tome su prethodile svakodnevne prozivke rijetkih medija i novinara koji se usuđuju kritizirati Milorada Dodika. Dodik, predsjednik Republike Srpske, na vrhu je sistema koji kreira atmosferu linča i stavlja mete na leđa neistomišljenicima, iako Dodik to uporno negira.

Znamo tko nam prijeti

„Buka“ se u potpisanim i nepotpisanim tekstovima po raznim medijima, koje preuzima Radio Televizija RS (RTRS), spominje kao medij koji iz inozemstva dobiva pare da ruši RS. To je samo nastavak šizofrenije započete objavljivanjem knjige u produkciji vladajuće partije, Dodikovog Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD), u kojoj smo i službeno navedeni na listi neprijatelja RS-a.

Znate li tko vam prijeti? Kakve su prijetnje? Smatrate li ih ozbiljnima?

– Naravno da znamo. U tekstovima u kojima nas lažno optužuju da smo na “zadatku” rušenja RS-a spominju nas najbliži suradnici Milorada Dodika, a vjerovali ili ne, među njima je i nelegalno izabrani dekan novootvorenog fakulteta sigurnosti. Na javnom servisu RTRS, koji je već više od 15 godina pod potpunom kontrolom vladajuće koalicije, stavljaju se moje fotografije i isječci iz moje emisije uz gomilu laži i kleveta koje mi ozbiljno narušavaju sigurnost, pa sam odlučio tužiti RTRS.

Te priloge uređuje urednik Informativnog programa. A virtualne prijetnje, ma koliko bile zastrašujuće i maštovite, više i ne spominjemo. Do sada ih nismo prijavljivali, ali hoćemo. Pritisci koji spominjem ozbiljna su činjenica, i tako ih i shvaćamo. One stvaraju vrlo ozbiljnu prijetnju našoj fizičkoj egzistenciji.

Što se može poduzeti da se novinare u BiH, a naročito u RS-u, zaštiti od nasilja i prijetnji?

Kad vidimo što Hrvatska radi…

– Mislim da novinarska udruženja reagiraju brzo, brže nego ikad ranije. Svjesna su opasnosti. Solidarnost unutar struke je mala, pa često i sami novinari napadaju druge novinare. Solidarnost je odgovor: ako smo solidarni, onda smo zaista sedma sila i teško da nas itko može spriječiti da radimo svoj posao, ali je problem što sve veći broj novinara ovaj posao ne želi raditi etično.

Postoji li način da Hrvatska, svojim autoritetom članice EU-a, pridonese poboljšanju atmosfere u BiH?

– Iskreno, kad vidim kako se Hrvatska kao članica EU-a odnosi prema svojim nezavisnim novinarima i medijima, plašim se što uopće mi u BiH možemo očekivati.

Kako biste opisali sadašnju političku i civilizacijsku atmosferu u RS, ako se ima na umu drama oko pokušaja da se razjasni ubojstvo Davida Dragičevića, a njegovi ubojice kazne?

– Porodična tragedija Davora Dragičevića je izvela ljude na ulicu, desetine hiljada ljudi na jednom od skupova. Dakle, jedan nesretni otac je izveo više ljudi nego sva opozicija zajedno i danas tom ocu, ranjenom u ratu, predsjednik Milorad Dodik prijeti da će nakon izbora nestati. I kada Milorad Dodik upućuje te prijetnje, ljudi mu plješću. To je najbolji opis situacije u kojoj živimo: svakodnevna produkcija nasilja na svim nivoima dovela je ovo društvo na rubne granice ljudskog. Rezultat je, nažalost, sve masovniji odlazak.