Bivši stanar Elizejske palače Francois Hollande svojedobno je postavljao neslavne rekorde u nepopularnosti. U jesen 2014. godine tadašnji predsjednik Francuske zabilježio je povijesni rezultat: podržavalo ga je tek 13 posto Francuza što je bio najniži rejting jednog francuskog predsjednika u prvom mandatu od Drugog svjetskog rata. Hollande je tada bio na polovici svog petogodišnjeg (pokazat će se kasnije i jedinog) mandata.

Nepuna četiri mjeseca nakon što je uvjerljivo pobijedio na izborima i preuzeo dužnost francuskog predsjednika, 39-godišnji Emmanuel Macron već se suočio s velikim padom popularnosti. U srpnju je dnevnik Journal du Dimanche objavio rezultate ankete instituta Ifop prema kojoj je Macron zabilježio pad rejtinga od deset postotnih bodova, što je, prema tvrdnjama tih novina, najveći pad za novoizabranog predsjednika još od Jacquesa Chiraca 1995. godine. U kolovozu je, prema istom ispitivanju, Macron stajao još gore. Zadovoljstvo novim predsjednikom iskazalo je svega 40 posto ispitanika. S druge strane, 57 posto Francuza nije zadovoljno onime što je Macron pokazao u prva tri mjeseca u Elizejskoj palači. Čak je i Macronov prethodnik, kasnije rekordno nepopularni Hollande, nakon sto dana na predsjedničkoj dužnosti bolje stajao u anketama.

Neočekivani je to pad podrške među biračima za čovjeka koji ne samo da je odnio uvjerljivu pobjedu na predsjedničkim izborima, nego je i na parlamentarnim izborima u lipnju osvojio većinu sa svojom strankom koja praktički godinu dana ranije nije niti postojala. Iznenadnom kraju »medenog mjeseca« sasvim sigurno su pridonijeli događaji u posljednja tri mjeseca. Primjerice, u srpnju je medije punio nesvakidašnji javni sukob zapovjednika glavnog stožera francuske vojske s predsjednikom, nakon što je vlada najavila da će srezati vojni proračun. General Pierre de Villiers u konačnici je podnio ostavku. Popularnosti sasvim sigurno nije pridonio niti »slučaj« predsjednikove supruge koja je, prema pisanju medija, trebala dobiti službeni naziv prve dame i pripadajući budžet, ali se od toga ipak odustalo nakon što je peticijom skupljeno više od 250 tisuća potpisa protiv te ideje. Burnu reakciju javnosti izazvala je i informacija da je novi predsjednik u prva tri mjeseca mandata potrošio čak 26 tisuća eura na šminku. Situaciju nije spasilo ni to što su neki njegovi prethodnici trošili i više. Dapače, Macronu, koji je biračima obećavao promjene, takvo ponašanje još se manje tolerira.

No, prave promjene koje je obećao tek slijede. A pitanje je žele li ih Francuzi uopće, unatoč tome što su za njih glasovali, kada su birali Emmanuela Macrona.

Mrze reforme?

Sam predsjednik je, čini se, skeptičan prema tome žele li francuski građani reforme za koje on smatra da su neophodne zemlji koju vodi. Prema pisanju europskih medija, Macron se, tijekom prošlotjednog posjeta Rumunjskoj, požalio da su mnogi u Francuskoj pokušali provesti reforme, ali nisu uspjeli jer Francuzi »mrze reforme«. Francuski predsjednik ipak smatra da postoji način da se u tome uspije – da se ljudima objasni što se i zašto radi.

Prilika da to dokaže bit će reforma radnog zakonodavstva, predstavljena u četvrtak. Reforma zakona o radu smatra se najvećim testom za novog predsjednika i njegovu centrističku vladu na kojoj će se pokazati je li Emmanuel Macron sposoban provesti ono što je obećao, unatoč prosvjedima koji ne samo da su izvjesni, nego su već i najavljeni. Macron je svjestan da su njegovi prethodnici nerijetko »slomili zube« baš na ovoj temi: Hollande i njegova vlada su se, primjerice, suočili s višemjesečnim štrajkovima i prosvjedima koji su blokirali Francusku i izvukli na ulice tisuće Francuza, prisilivši vladu da na kraju odustane od dijela predloženih reformi. Hollande se tada našao pod pritiskom ne samo tradicionalno jakih francuskih sindikata, nego i studenata, ali i ljevijeg dijela vlastite socijalističke stranke.

Macron, koji je izbornu kampanju vodio na probiznis platformi, smatra, međutim, da je Francuskoj nužna reforma propisa o radu, pogotovo ako se želi riješiti visoke stope nezaposlenosti. Francuska je po veličini drugo gospodarstvo eurozone, ali bilježi više nego dvostruko veću stopu nezaposlenosti od Njemačke. Prema podacima europskog statističkog ureda Eurostata, u srpnju ove godine nezaposlenost u Francuskoj bila je 9,8 posto, a u Njemačkoj 3,7 posto. Od velikih članica Europske unije, lošije od Francuske prema ovom pokazatelju samo su Italija i Španjolska. Zagovornici reforme povremeno nastoje vrlo plastično pokazati svu složenost radnog zakonodavstva: francuski političar Francois Bayrou u jednoj je TV emisiji prije tri godine iz torbe izvadio tanku knjižicu za koju je tvrdio da je švicarski zakon o radu, a potom je na stol bacio francusku verziju, knjižurinu od, kako je ustvrdio, tri tisuće stranica. Za svoju je izvedbu zaradio smijeh i odobravanje publike u studiju.

Sada Macronova vlada želi pojednostaviti i olabaviti propise o radu nadajući se da će na taj način potaknuti investicije i stvaranje novih radnih mjesta, a time i smanjiti nezaposlenost. Macronov je cilj do kraja mandata spustiti stopu nezaposlenosti na sedam posto. Predstavljajući nove mjere, francuski premijer Edouard Philippe naglasio je da su reforme potrebe kako bi se smanjila visoka nezaposlenost, ustvrdivši da se postojeći zakon o radu često smatra preprekom za novo zapošljavanje i investicije. Među predloženim mjerama je, primjerice, ograničavanje iznosa za naknade za otkaze za koje sud utvrdi da su bili neopravdani, pri čemu se iznos povećava ovisno o tome koliko je dugo otpušteni radnik radio u tvrtki. Nadalje, tvrtke s manje od 50 zaposlenih moći će dogovarati radna pravila s izabranim predstavnikom radnika, a tvrtke s manje od 20 zaposlenih direktno sa zaposlenicima.

Pozivi na prosvjede

Velikim kompanijama poslovanje bi trebala olakšati mjera prema kojoj će se ubuduće, u slučaju da tvrtka u Francuskoj želi otpuštati radnike, opravdanost tih otpuštanja procjenjivati temeljem poslovanja te kompanije u Francuskoj, a ne više kao dosad na globalnoj razini. Sindikati su se, pak, uspjeli izboriti za povećanje otpremina sa 20 na 25 posto mjesečne plaće za svaku godinu rada u tvrtki. Nove mjere trebale bi, ukratko, dati poslodavcima više manevarskog prostora da plaće i radno vrijeme prilagođavaju uvjetima na tržištu te veću slobodu u otpuštanju, a onda i u zapošljavanju.

Poslodavci, osobito male tvrtke, predstavljene reforme dočekali su s odobravanjem. Sindikati su, međutim, puno oprezniji i rezerviraniji. Najveći francuski sindikat CFDT, kako javlja Hina, izrazio je razočaranje reformama jer smatra da je propuštena prilika da se poboljšaju odnosni na tržištu rada. Drugi – krajnje lijevi – francuski sindikat, CGT već poziva na prosvjede protiv reforme radnog zakonodavstva 12. rujna. Vođa francuske krajnje ljevice Jean-Luc Melenchon – koji je bio i kandidat za predsjednika, ali nije ušao u drugi krug – također poziva na prosvjed, 23. rujna.

Prosvjedi su, dakle, izvjesni, no Macronu na ruku ide činjenica da, s obzirom da su najavljena dva odvojena prosvjeda, organizatori zasad nisu ujedinjeni. Jedinstven stav nemaju niti sindikati: CFDT i manji sindikat »Force ouvriere« poručili su da se neće pridružiti prosvjedu CGT-a. »Reforma to ne zahtijeva«, kazao je, kako prenosi Hina, vođa CFDT Laurent Berger, napomenuvši da »izlazak na ulice nije jedini način sindikalnog djelovanja«. Čini se stoga da je Macronova strategija višetjednih razgovora sa socijalnim partnerima iza čvrsto zatvorenih vrata upalila, pa – barem zasad – predsjednik ne mora strepiti od masovnih prosvjeda kakvima su svjedočili njegovi prethodnici. No, vladine mjere, koje će biti usvojene bez parlamentarne procedure, moraju još proći na i ustavnom sudu koji bi o njima trebao raspravljati krajem rujna.