Foto Reuters
Kriza u odnosima s Rusijom u Europi je otvorila mnoga pitanja, pitanja o zajedničkoj vanjskoj politici EU-a (ili njezinom nepostojanju), o energetskoj ovisnosti EU-a, pogotovo nekih članica, o ruskim energentima, ovisnosti o ogromnom ruskom tržištu...
Malo je tko mogao predvidjeti da će 2014. Europska unija ispratiti scenama primjerenim scenariju kakvog hladnoratovskog Jamesa Bonda: ruski borbeni zrakoplovi upadaju u zračni prostor na sjeveru Europe, nevidljivi za civilne radare; NATO-ovi avioni presreću ih na europskom nebu, jednom prilikom navodno čak 26 puta u svega 24 sata; Švedska i Danska pozivaju na hitan razgovor ruskog veleposlanika…
Bivši sovjetski lider Mihail Gorbačov nedavno je izjavio da je svijet na rubu novog Hladnog rata, zaključak koji bi prije svega godinu, godinu i pol dana bio nezamisliv. No, odnosi Moskve i Bruxellesa (i ne, naravno, samo Bruxellesa) proteklih su mjeseci zaslužili takvu ocjenu. Kriza u odnosima s Rusijom – koja se produbljivala kako je godina odmicala, a situacija u Ukrajini se nije rješavala – u Europi je otvorila mnoga složena pitanja, pitanja o zajedničkoj vanjskoj politici EU-a (ili njezinom nepostojanju), o energetskoj ovisnosti EU-a, pogotovo nekih članica, o ruskim energentima, ovisnosti o ogromnom ruskom tržištu… Ipak, unatoč početnim podjelama, EU je u politici prema Rusiji uspjela pokazati jedinstveno lice prema svijetu.
No, politička kriza u rusko-europskim odnosima, koja se nužno odrazila na gospodarske veze dvaju velikih tržišta, samo je dodatno podvukla potrebu EU-a da konačno pronađe pravi recept za oživljavanje posustalog europskog gospodarstva i za trajni i održivi izlazak iz višegodišnje dužničke, financijske i gospodarske krize. U 2014., unatoč najavama i očekivanjima, taj recept nije pronađen.
Ovu je godinu tako u EU i eurozoni obilježio slab gospodarski oporavak, s visokom nezaposlenošću u mnogim zemljama, osobito među mladim ljudima. Europske vlade još uvijek režu milijarde u nacionalnim proračunima, a zemlje poput Francuske i Italije, koje inzistiraju da se EU odmakne od politike stroge štednje koja je godinama punila novinske stupce i ulice europskih gradova, i dalje su pod velikim pritiskom zbog nepoštivanja europskih proračunskih pravila. Od Bruxellesa do Rima ponavljaju se, pak, iste scene kao i prethodnih godina – masovni prosvjedi protiv politike štednje za koju sindikati smatraju da je promašena i da Europi, prije svega europskim radnicima, nije donijela ništa dobroga.
Nervoza na tržištima
Dodatnu glavobolju europskim dužnosnicima pred kraj godine ponovno je donijela Grčka, ovoga puta zbog mogućnosti da se u toj zemlji, koja je spašavana međunarodnim zajmovima, održe prijevremeni izbori na kojima bi vlast mogla osvojiti radikalna ljevičarska stranka Syriza koja obećava da će prekinuti strogu štednju i zatražiti od Europe otpis velikog dijela grčkog javnog duga. Čelnik Syrize Alexis Tsipras želi raskinuti program pomoći EU-a i MMF-a kojim je Grčka izbjegla bankrot i napuštanje eurozone, što izaziva nervozu i na tržištima, i u Bruxellesu. Predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker na nesvakidašnji se način upleo u grčku političku kampanju upozorivši nedavno Grke da bi, u slučaju »pogrešnog« izbornog rezultata, mogli upasti u velike probleme: »Smatram da Grci – kojima je život vrlo težak – jako dobro znaju što bi pogrešni izborni rezultati značili za Grčku i eurozonu«.
Trajniji ekonomski oporavak EU-a trenutno, pak, visi o niti zvanoj Investicijski plan za Europu. Nakon godina inzistiranja na strogoj štednji, u Bruxellesu su pred kraj godine odlučili baciti karte na novi plan koji bi u naredne tri godine trebao u Europi pokrenuti investicije vrijedne 315 milijardi eura. Juncker je tako ambiciozno krenuo u petogodišnji mandat, ne ostavljajući si ni dovoljno vremena da razradi sve pojedinosti novog investicijskog projekta.
No, na hitnost i žurbu nije ga vjerojatno potaknula samo sumorna slika europskog gospodarstva, nego i skandal koji ga je dočekao na samom početku mandata: dok je on bio premijer Luxembourga, ta je zemlja odobravala izdašne porezne olakšice multinacionalnim kompanijama. To je, pak, »olakšalo« druge članice EU-a, u kojima su multinacionalke ostvarivale dobit, potencijalno za milijarde eura. Skandal je zasigurno naštetio političkoj vjerodostojnosti Junckera, no ne treba sumnjati da će mu ovaj »grijeh« biti brzo zaboravljen, ako kormilo EU-a, nakon godina rigorozne štednje, u 2015. konačno uspije okrenuti u novom smjeru.
Uspon Syrize i rastuća popularnost njihovog lidera u potpunosti se uklapa u političke trendove koji su ove godine obilježili i svibanjske izbore za Europski parlament, ali i političke prilike u mnogim zemljama članicama. Euroskeptici i eurofobi nikad dosad nisu ostvarili tako dobre rezultate na europskim izborima. Poseban šok izazvala je protuimigrantska, euroskeptična Nacionalna fronta koju predvodi Marine Le Pen i koja je u Francuskoj, jednoj od država utemeljiteljica EU-a, iza sebe ostavila i oporbene konzervativce i vladajuće socijaliste. I u nekim drugim državama radikalne su stranke osvojile više glasova nego što im se prognoziralo, no kasnije se ispostavilo da se međusobno previše svjetonazorski razlikuju da bi mogle surađivati pa u Europskom parlamentu nisu osnovale zajednički zastupnički klub. Time je njihov utjecaj na donošenje europskih politika ipak dodatno ograničen, a unatoč značajnom izbornom uspjehu, Europski parlament i dalje je ostao pod kontrolom proeuropskih snaga. Najjača politička grupacija u jedinoj europskoj instituciji koju biraju građani ostala je Europska pučka stranka (EPP) čiji je kandidat potom postao predsjednik Europske komisije.
Pet mjeseci nakon izbora, Luksemburžanin Jean-Claude Juncker i formalno je preuzeo kormilo EK, zahvaljujući proceduri koja je uvedena Lisabonskim ugovorom, ove je godine prvi puta primjenjena u praksi i već je izazvala toliko kontroverzi, da je pitanje hoće li i Junckerov nasljednik za pet godina biti biran na isti način (kao kandidat najjače političke grupacije u Europskom parlamentu, a ne kao kandidat oko kojeg u tajnosti pregovaraju premijeri i predsjednici država članica).
»Mi možemo«
