Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 22° 1
Sutra: 22° 22° 1
16. listopada 2019.
"Spasitelji" s Dalekog Istoka

DRUGA STRANA MEDALJE Hrvatsko otvaranje sili s Dalekog Istoka ima i negativne konotacije

foto: REUTERS
foto: REUTERS
Autor:
Objavljeno: 28. travanj 2019. u 18:55 2019-04-28T18:55:13+02:00

Praveći se nevješt, Plenković svjesno zamagljuje stvarne razloge zašto Uljanik i »3. maj« pušta »niz vodu«, odnosno zašto se agonija ovih firmi razvlači poput žvakače gume i zašto se radnicima bezobrazno, na kapaljku nudi lažna nada, iako je svakome jasno da su stvari već odavno riješene. 

Kineski je premijer Li Keqiang na čelu brojne delegacije, sastavljene od vodećih privrednika svoje zemlje, ovih dana posjetio Hrvatsku kako bi dogovorio ekonomsku suradnju i sudjelovao na reprezentativnom poslovnom forumu 16+1 u Dubrovniku (plus Grčka) i tako najavio jačanje daljnjih veza između Pekinga i ovog »našeg« dijela Europe. Naravno, u Bruxellesu je skup bio dočekan sa stanovitom skepsom, pa i uznemirenošću, jer kineske tvrtke se koriste državnim subvencijama i to ih čini konkurentnijim od europskih partnera, koji im na natječajima, pod istim uvjetima jednostavno ne mogu parirati.

Na stranu to što najveće i najsnažnije ekonomije EU-a, poput Njemačke i Francuske i same na veliko »trguju« i posluju s Kinezima, ali kako kaže latinska izreka »Quod licet Jovi, non licet bovi« – malima nije dozvoljeno ono što si veliki uzimaju kao »prirodno« pravo i otuda taj »pravednički« bijes prema ambicijama svih koji bi nošeni željom za vlastitim razvojem mogli poremetiti ustaljeni poredak stvari.

Metoda razdora

Utoliko se i izgradnja Pelješkog mosta, koji se financira sredstvima EU-a, a grade ga Kinezi, uzima kao problematičan i loš primjer iz perspektive bruxelleske administracije, jer se čak ni moćni austrijski Strabag (s kojim u RH imamo poprilično loša iskustva), kao velika europska firma nije mogao nositi s ponudom kineskog CRBC-a, koji je pokazao i dokazao kako uvijek može ići »ispod cijene«, jer se koristi vlastitim materijalnim i ljudskim resursima iza kojih stoji potpora vlade u Pekingu. Ne treba imati iluzija kako to Kinezi rade iz humanitarnih razloga, već se rukovode svojim poslovnim interesima koje je u pravilu teško odvojiti od političkih. Naprosto imaju višak novca koji žele dobro uložiti, ali i jasne političke planove i ambicije koje žele ostvariti, a gospodarski pristup im se čini, a i jest, najekonomičniji i najefikasniji, što se do sada već često i potvrdilo. Bruxelles na to gleda kao na »metodu razdora«, kojom se Kinezi uspješno i vješto koriste, jer nude relativno povoljne kredite manje razvijenim europskim državama, posebice onima kojima nedostaje kapital za infrastrukturni razvoj i tako ih žele učiniti ovisnim, odnosno uvući ih u svoju interesnu sferu.

Premijer Plenković i njegova ekipa pomalo su pompozno i trijumfalno najavili kako su u Zagrebu i Dubrovniku potpisali izgledne protokole s kineskim partnerima; posebno naglašavajući projekt nizinske pruge Rijeka-Karlovac, a kao ekskluzivu su predstavili mogućnost da se kineski, državni brodograđevni div CSIC, pojavi kao spasitelj pulskog i riječkog brodogradilišta. Time je Plenkovićeva vlada iznova pružila tračak nade već sluđenim radnicima spomenutih brodogradilišta, koji rade, a ne primaju plaću i čiju radnu agoniju i životnu dramu politička elita uglavnom prati s nonšalantnom ravnodušnošću. To je natjeralo čak i kardinala Bozanića da se u uskršnjoj propovijedi (u zagrebačkoj katedrali pred premijerom i njegovim ministrima) konačno osvrne oko sebe i priupita: »Kako je moguće da netko radi, a ne prima plaću«.

Da, kako je to moguće, ali zar je kardinal zaboravio kako je to već dugogodišnja, široko primjenjivana praksa hrvatskog kapitalizma, kojom se svekoliko naše društvo materijalno i duhovno doslovno devastiralo. To je neoprostivo dugo ignorirani »grijeh struktura«, da se poslužim davno (iz)rečenim, a jednako tako i zaboravljenim kardinalovim riječima. Mnogi su te riječi protumačili kao kritiku Plenkovićeve vlade, ali iz dosadašnjeg iskustva znamo da se kardinal samo služi općim mjestima i da od izravnog prozivanja vladajuće vrhuške zazire kao vrag od tamjana. Uostalom, to dobro zna i Plenković koji je u svom prepoznatljivom maniru neosjetljiva debelokožca cinično i hladno odbio komentirati Bozanićev iskaz i onako usput primjetio kako je upravo njegova vlada radnicima, valjda za uzvrat što im gasi poduzeća, udijelila nekakvu crkavicu i to licemjerno proglasila »socijalnom osjetljivošću«.

Praveći se nevješt, Plenković svjesno zamagljuje stvarne razloge zašto Uljanik i »3. maj« pušta »niz vodu«, odnosno zašto se agonija ovih firmi razvlači poput žvakače gume i zašto se radnicima bezobrazno, na kapaljku nudi lažna nada, iako je svakome jasno da su stvari već odavno riješene. Samo se čeka da prođu europski izbori, a onda »šlus«; i najveći optimisti će shvatiti da si negdje u tuđini moraju pronaći novi posao, ukoliko žele preživjeti. A, Kineze; ako to kojim čudom uspije, Plenković će prikazati kao još jedan dalekovidni potez svoje vlade, a ako ne, naravno krivnju će delegirati bivšim vladama, posebice onoj na čelu s Milanovićem. Neće se ni osvrnuti na riječi sindikalnih čelnika kako aktualna vlada, osim zavlačenja, ništa nije učinila da bi barem pokušala spasiti posrnula brodogradilišta i radna mjesta.

Nitko nije ni pisnuo

Što se tiče »tihog nezadovoljstva« iz centrale EU administracije i njihova zanovijetanja oko našeg poslovanja s Kinezima, Plenkovića to suviše ne brine; dobro on poznaje labirinte tamošnje strukture moći i oprezan, kakav već jest, dobro zna do kojih granica može i smije ići. Neće ih ni po koju cijenu prekoračiti, jer i ne krije kako svoju političku budućnost upravo i vidi na nekoj važnoj funkciji u Bruxellesu. Mnogima se to može učiniti politički mudrim i oportunim, ali meni se ovakvo ponašanje čini, da budem blag, krajnje neprimjerenim, zapravo neoprostivim, posebice stoga što se nitko iz redova vlasti, ali ni oporbe, a na žalost, niti civilnog društva, nije ni u krajnje blagom i opreznom tonu odvažio na kritiku kineskog režima, koji nedvojbeno danas spada među najrepresivnije u svijetu.

Kina je neslavni rekorder po obimu i stupnju kršenja ljudskih prava i gušenja građanskih sloboda, korupciji, izvršenju i broju smrtnih kazni, političkim uznicima u konc-logorima za tzv. preodgoj, a zapravo kazamatima gdje se vrše najstrašnije fizičke i psihičke torture (uključujući i spolno zlostavljanje), po brojnim montiranim političkim procesima i zlouporabi prava i nepoštivanju zakona od strane upravo onih koji su ih i inaugurirali. Progonu disidenata i rimokatolika (tek nedavno je režim priznao dugo vremena progonjenu tzv. podzemnu crkvu odanu Vatikanu), a mi se volimo pohvaliti kako smo katolička država, ali o tomu nitko u nas da bi pisnuo, to kao nije naša stvar. Sramotno i pogrešno, ali posvema u duhu ponašanja naših političkih, crkvenih, kulturnih, akademskih, civilnih i inih elita; logika je valjda slijedeća: ako je već i Papa sagnuo glavu, što mi tu više možemo?

Režim Xi Jinpinga sustavno progoni nacionalne (Ujguri, Tibetanci...), vjerske (pripadnici Falun Gonga, kršćani, muslimani...), spolne i ostale manjine, a nedavno su u Hong Kongu bili drastično kažnjeni vođe demonstracije »žutih kišobrana« koji su samo tražili da vlasti u Pekingu poštuju obveze koje su preuzeli nakon što su ovu donedavnu britansku koloniju vratili pod okrilje matice zemlje. Medijske (ne)slobode su katastrofalne, cenzura je prisutna na svim razinama, čak su i vodeće svjetske komunikacijske kompanije i njihovi gurui pristali na ograničenja u korištenju i radu društvenih mreža ne želeći se zamjeriti režimu koji kontrolira ogromno tržište od gotovo milijardu i pol ljudi. Zašto propitivati stanje ljudskih sloboda u zemlji koja pruža neviđene poslovne mogućnosti?

A, u Kini i nobelovci umiru u zatvorima (književnik i mirovni aktivist liu Xiaobo), čak mu je i supruga (već nekoliko godina) u kućnom pritvoru, bez da se zna u čemu je njena krivica; ali u policijskoj državi sve je dozvoljeno i moguće. Uostalom, brojni se disidenti nalaze u »izolaciji«, a da im nitko od obitelji ne može ući u trag. Još drastičniji primjer je uhićenje donedavnog direktora Interpola (sic!), Kineza Meng Hongweia, kojem se po dolasku u domovinu izgubio svaki trag, da bi nakon zgražavanja međunarodne javnosti, Peking izdao kratko priopćenje kako je uhićen zbog koruptivnih aktivnosti. Međutim, opravdano se sumnja da se »oteo kontroli« kriptokomunističke vrhuške, a tu vrstu neposluha Xi Jinping nikome ne oprašta, pa čak ni šefu međunarodne policije.

Bezdušna eksploatacija rada

Ove će se godine obilježiti dvije tragične, ali značajne obljetnice: 60 godina od krvavog gušenja ustanka u Tibetu i 30 godina od stravičnih događaja na pekinškom Tien an menu, kada su kineski vojnici tenkovima gazili pobunjene studente koji su tražili slobodu i demokraciju. Je li naš vrli premijer Plenković upitao kineskog kolegu, kako se režim u Pekingu priprema obilježiti ove događaje kojima nitko ne može poreći slobodarske težnje? Ali, ako se sve ovo i gurne »pod tepih«, kako pojasniti brutalni obračun sa studentima-marksistima i njihovo hapšenje, jer su ustali u obranu radnika i radničkih prava i koji brojnim primjerima svjedoče strašne uvjete života i rada u kojima se oni nalaze.

Na djelu je bezdušna eksploatacija o kakvoj se nije radilo ni u vrijeme najcrnjeg, divljeg kapitalizma u Europi i Americi; primjerice u nekim poduzećima radnik mora raditi i sto sati prekovremeno, a da mu se to ne plaća. Plaće su mizerne. Ironično je da vlada koja se izjašnjava kao socijalistička surovo guši glasove upozorenja mladih marksista. Studenti su upozoravali na enormne socijalne razlike, bogatstvo partijskih oligarha i tajkuna i milijunske mase radnika koji žive ispod razine siromaštva i ljudskog dostojanstva. Stoga i ne čudi što su se izuzetno duhovito i sarkastično izrugivali Xi Jinpingu koji se, usprkos svemu, zaklinjao da je partiji i vladi na prvom mjestu »radni čovjek«. Po zagađivanju i uništavanju okoliša Kina je svjetski rekorder, jednako kao i po broju izvršenja smrtnih kazni, progonu političkih neistomišljenika, zatočenih u logorima za »preodgoj« (konačno se i netko u strukturama EU-a sjetio zatražiti njihovo zatvaranje), medijskim neslobodama, korupciji..., ima toga još, ali i ovo je već previše. Kriminal, trgovina ljudskim organima su u neprestanom porastu, ali tko mari za sve te grozomorne društvene deformacije i političke devijacije.

Na koncu, što mi tu kao mala zemlja možemo? A, možemo, itekako možemo, samo je pitanje do kakvih vrijednosti držimo i koliko držimo do sebe kao naroda? Sjetimo se samo češkog predsjednika, velikog književnika i disidenta Vaclava Havela koji je , zasluženo, postao novodobni simbol demokracije, slobode i dosljedne i hrabre borbe za ljudska prava. Kao predsjednik male države otvoreno je, imenom i prezimenom prozivao i osuđivao sva zla ovoga svijeta; a što se tiče konkretno Kineza, pozivao je njihove disidente u Prag da drže predavanja, javno ih je podržavao i branio, organizirao je okrugle stolove o stanju ljudskih prava u Kini, podržavao je Dalaj lamu i Tibetance u njihovoj pravednoj borbi za slobodu i neovisnost... Naravno, iz Pekinga su mu signalizirali o svom nezadovoljstvu takvom politikom, prijetili obustavom ekonomskih veza i sl. Međutim, to Havela nije pokolebalo, a Češka se ekonomski razvijala i gle čuda, politika njenog predsjednika joj ni malo nije gospodarski naškodila. Upravo suprotno. Danas opet spada među najrazvijenije zemlje svijeta.

Sličnim je putem mogao krenuti i naš premijer Plenković, jer nije čovjek bez kapaciteta i kvaliteta. Ali, nije, a mogli smo se svijetu predstaviti kao zemlja koja u politiku unosi vrijednosti i koja ne želi samo nešto uzeti ili dobiti, već je spremna i sposobna i puno toga dati. To je europsko ponašanje, Europe kakvu želimo, ali ne: pokazali smo opet iznova kako su nam od civilizacijskih, etičkih i demokratskih standarda važnije naše isključivosti, nacionalistička uskogrudnost, malograđanski mentaliteti, posvađanost sa susjedima, a što je najgore i nepremostive razlike unutar vlastitog nacionalnog korpusa. Kao da je slavni sociolog Wright Mills mislio na nas kada je zapisao: »Oni su jedan hor, suviše uplašen da progovori, suviše histeričan kada aplaudira, sve u svemu jad i bijeda koja naprosto sama ne zna što će sa sobom«. I što nam onda drugo (pre)ostaje nego da se povedemo za Tengovom slavnom izrekom o mački za koju nije važno koje je boje, već je samo bitno: lovi li miševe? Nesporno pragmatično, ali ujedno toliko jadno i bijedno. A, iznad i prije svega sramotno.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.