Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 28° 1
Sutra: 17° 24° 1
20. travnja 2018.
Zaštitite prirodu

Intervju DIREKTOR WWF ADRIJE DENI POREJ 'Ženama je više stalo do zdrave okoline'

Deni Porej, direktor WWF Adrije
Deni Porej, direktor WWF Adrije
Autor:
Objavljeno: 12. travanj 2018. u 7:23 2018-04-12T07:23:00+02:00

Mi smo ovdje dominantno muški svijet, i podizanjem rodne ravnopravnosti bi nam kvaliteta života bila povećana. WWF-u su zato, osim okoliša, jako bitni demokracija i protok informacija, socijalna komponenta, sudjelovanje javnosti u donošenju odluka

Biolog iz Beograda, dr. Deni Porej postao je direktor WWF Adrije, regionalnog ureda Feda World Wide Fund of Naturea, jedne od najvećih i najutjecajnijih svjetskih organizacija za zaštitu prirode, koju podržava pet milijuna ljudi na pet kontinenata. WWF Adria jedan je od 30 WWF-ovih regionalnih ureda, i okuplja aktiviste u Hrvatskoj, Srbiji, Sloveniji, BiH, Crnoj Gori, na Kosovu, u Makedoniji i Albaniji.

Od svog osnivanja 60-ih godina prošlog stoljeća pa do danas, WWF je uložio više od milijardu američkih dolara u preko 12 tisuća projekata, financira se donacijama građana i projektima očuvanja prirode, pri čemu je rad organizacije u regiji usmjeren na unaprjeđenje održivog upravljanja rijekama, močvarama, šumama i zaštićenim područjima, te na očuvanje mora. O organizaciji, čiji je cilj zaustaviti ubrzanu degradaciju okoliša na Zemlji, razgovaramo s Porejem, koji je doktorirao na Ohio State University u SAD-u, postao direktor znanosti očuvanja okoliša u The Nature Conservancy OHFO, da bi se 2007. godine vratio u Europu i bio imenovan direktorom programa u WWF-ovom Mediteranskom programu, sad WWF Adrije.

– U skladu s WWF-ovom misijom da zaustavimo degradaciju prirode i potaknemo čovjeka da živi s njom u skladu, uvijek nastojim misliti globalno, a djelovati lokalno. Upravo je to ono što radimo i u našoj regiji koja se ističe bogatstvom biološke raznolikosti u cijeloj Europi. Naša organizacija radi na boljem i svrsishodnijem uključivanju lokalnih zajednica u odluke o korištenju prirodnih resursa – ribe, rijeka, zaštićenih područja. Vjerujem da u ovom aspektu sve države u kojima radimo žele brz napredak, tu smo da pomognemo našim partnerima u civilnom i poslovnom sektoru, kao i državnim institucijama. Veseli me što ću voditi velik tim entuzijasta zaljubljenih u prirodu, koji su svoj život posvetili njezinu očuvanju. Naš je osnovni cilj uspostava ravnoteže između razvoja i očuvanja prirode. U početku se organizacija bavila samo ugroženim vrstama, a onda su u priču ušli i nacionalni parkovi, održivo ribarstvo, štošta, danas radimo i na politikama očuvanja okoliša, na promjeni, modernizaciji zakona, brojnim projektima.

Tko su ljudi unutar organizacije, i kako se financirate?

– Ured Adria je dio Mediteranskog programa. Nakon što sam se 2007. godine vratio iz Amerike, počeli smo prvo s projektima na vodama, bilo nas je samo troje, četvero, danas nas je više od 40, i radimo u svim državama bivše Jugoslavije, i Albaniji. Zagreb nam je centrala, no imamo ljude i u Ljubljani, Banjaluci, Mostaru, Beogradu, na Kosovu. Što se financiranja tiče, u cijeloj našoj regiji nevladine organizacije još uvijek nemaju onoliko članstva, koliko bi se očekivalo, i koliko ga jest u zapadnoj Europi. Nemamo tradiciju te vrste davanja, ljudi su skeptični, što je nasljeđe naših sukoba i rata, propasti međusocijalnih odnosa. Nevladine udruge na zapadu žive od donacija građana, jer se organizacije poput naše bave pitanjima kojima se država ne može, ili ne stigne baviti, budući da smo brži, fleksibilniji. Ovdje takve kulture donacija, članarina, nema pa smo mi isključivo projektna organizacija koja živi od uvijek novih ideja. WWF surađuje s poslovnim sektorom, brojnim velikim kompanijama koje žele održivi razvoj.

Glad za edukacijom

Pregovaramo, primjerice, s trgovačkim lancem u Hrvatskoj čija prodaja ribe ima velik udio u ukupnoj prodaji – potičemo ih da prodaju ribu iz održivih izvora, koja će dobiti naš logo, oznaku koja će to jamčiti. Surađujemo primjerice s Ikeom, koja u regiji, točnije u BiH, kupuje samo certificirano drvo za izradu namještaja, što znači drvo kojem se zna porijeklo i dokazuje da je ono legalna, planski posječena šuma, drvo praćeno od sječe do tvornice namještaja. WWF Adria pomaže Bosni i Hercegovini u certificiranju šume, IKEA prodaje namještaj iz namjenski posječene šume, i to je win-win situacija.

Mijenja li se ekološka svijest ljudi, tvrtki i politike na ovim prostorima nabolje, primjećuju li se poboljšanja?

– Mislim da se mijenja nabolje, pogotovo među mladima, koji puno više o tome pričaju, otvoreniji su prema informacijama. Kod njih postoji velika glad za edukacijom, za sudjelovanjem u programima koji se bave prirodom. WWF Akademija spaja škole u, i oko zaštićenih područja s upraviteljima tih područja, kako bi zajedno radili na programima očuvanja prirode.

Rodna neravnopravnost

Svi smo u regiji jako domoljubni no nije li domoljublje, prije svega, briga o stvarima kao što su zaštita okoliša, na primjer sortiranje otpada, štednja vode i struje, vožnja biciklom umjesto automobilom, pomoć onima kojima pomoć treba?

– Svatko može, i treba pokazati više aktivizma i interesa za svoj život. U regiji je stupanj angažmana i interesa za pomoć nekome ili nečemu izvan radnog vremena izuzetno nizak. Neaktivno građanstvo zapravo pomaže silama koje njime upravljaju i održavaju status quo, ono je pogodno tlo za manipulacije na kojima netko onda »pravi« novac. Podržavam svakog tko ima bilo kakav interes izvan radnog vremena, tko pokazuje bilo kakve znakove života. Čitaj, pomaži djeci, gledaj u zvijezde, bilo što, samo nemoj doći kući s posla i gledati TV, baviti se politikom s kauča. Poticanje građanstva da zavrne rukave i pomogne bližnjem bi štošta promijenilo.

Koči nas i rodna neravnopravnost. Živio sam u raznim dijelovima svijeta pa tako i onima u kojima su žene i ekonomski ravnopravne muškarcima, zahvaljujući čemu su i teme bilo kakvog angažmana oko prirode, okoliša, grada, tamo zastupljenije. Ženama je u većem postotku stalo do zdrave okoline, sigurnih ulica, parkova za djecu i slično. Mi smo ovdje dominantno muški svijet, i podizanjem rodne ravnopravnosti bi nam kvaliteta života bila povećana. Dođete li u neko daleko, zaštićeno područje u Makedoniji ili Srbiji, tamo poslova za žene nema, iako potencijala itekako ima – u turizmu, proizvodnji lokalnih proizvoda i slično.

To je, međutim, nemoguće realizirati ako područjem vladaju tri »četvrtasta« muškarca u 50-ima – šumar, direktor općine i glavni lovočuvar. WWF-u su zato, osim okoliša, jako bitni demokracija i protok informacija, socijalna komponenta, sudjelovanje javnosti u donošenju odluka. Bez toga su organizacije poput naše nemoćne. Ne mogu ja sa 40 ljudi dizati revoluciju u svakom mjestu gdje se zapali šumu, nelegalno vadi šljunak, ili »mulja« s dozvolama za hidroelektrane. No optimističan sam – i ove će naše države napredovati u tom smislu, što će onda donijeti i napredak oko tema kojima se mi bavimo.

Poruka mladima: Fejs nije dovoljan, aktivirajte se!

Kako vi, kao direktor jedne od vodećih udruga za zaštitu prirode u regiji, osobnim primjerom pridonosite očuvanju prirode i resursa, ostaje li iza Vas uzorno mali ekološki otisak?

– Oduševljen sam onim što vidim u Zagrebu, u kojem moje kolege žive na biciklu. Kad bih ja to pokušao u Beogradu, ne bih poživio tjedan dana. Dok je na zapadu najnormalnije voziti se vlakom, ja ovdje od Beograda do Zagreba vlakom putujem sedam i pol, osam sati. To je 50 kilometara na sat. Iz Beograda do Sarajeva treba mi preko 13 sati, do crnogorskog primorja cijeli dan. Imam kćer od 19 godina, i poruku za sve mlade ljude – aktivirajte se, morate, volontirajte u organizacijama koje se bave onim do čega vam je stalo. Nije dovoljno podijeliti sliku ili misao na »fejsu«, i samo tamo biti pametan, mladi ljudi mogu, ali i moraju puno više.

Što je to u mentalitetu cijele regije da ima toliki otpor prema promjeni ponašanja u odnosu na okoliš? Zašto je Šveđaninu normalno da, primjerice, sortira otpad , a nama toliko teško?

– Žalim što živimo u brutalnom kapitalizmu, koji nas je doveo do toga da smo izgubili povjerenje u institucije, i u zajedničko dobro. Ako podignemo za sobom papir na ulici i nosimo ga u kantu, a susjed je pored kante istresao svo svoje smeće i gradska vlast nije sakupljanje tog smeća organizirala niti takvo ponašanje sankcionirala, kako ćete se vi osjećati? Stalno nam se šalju poruke da su osobna aktivnost, osobna odgovornost i društveno dobro samo za naivce. U Zoološkom vrtu u Beogradu s prijateljima često volontiram na nekim projektima, a jednako me toliko često ljudi tamo pitaju zašto to radim.

Zar nitko više ništa ne radi besplatno?! Postoji, rekao bih, povišena doza cinizma, nepovjerenje u bilo kakvo društveno dobro. Ljudi u našoj regiji su godinama gledali na koji se način društveno dobro pretvara u privatno, i nestaje kroz razne malverzacije. Zbog toga je izgubljeno povjerenje u bilo što, što je izvan najbliže obitelji. Jako je teško potaknuti ljude da učine nešto za ikog, išta izvan uže obitelji. Zato i imamo takvu situaciju kakvu imamo. Imamo, istovremeno, puno predivnih stvari u regiji – izuzetnu obalu, vodene potencijale, još uvijek nešto ribe – ne mnogo, ali nešto, jer je Jadran prilično prazan. Imamo, drugim riječima, razne potencijale koji mi daju nadu da, ako uspijemo to sačuvati, može biti bolje.

Imamo pameti i snage

Države stalno teže rastu BDP-a, to je centralna točka oko koje se, izbezumljeni, stalno vrtimo, svi. Je li konstantan rast BDP-a moguć, s obzirom na to da resursi nestaju, a stanovništva je sve više?

– Da, stalno moramo biti bolji i bolji, pod cijenu prirodnih resursa jer, bože moj, tako su se obogatili i Amerikanci i Britanci. Jesu, ali u 19. stoljeću, kad nije bilo ni pameti ni tehnologije za ono što znamo danas. Mi ovdje u regiji nismo prenapućene zemlje, nemamo socijalne probleme koje imaju, primjerice, Bangladeš, Indokina ili zemlje u kojima treba jako dobro razmisliti kako postići razvoj, a očuvati prirodnu bazu. Mi to možemo puno lakše. Naša je priroda po kvaliteti onoga što imamo daleko i ispred zemalja zapadne Europe.

Ohio, u kojem sam živio, je prije dolaska bijelaca imao 95 posto šume, krajem prošlog stoljeća šuma je spala na tri posto površine, a sad opet imaju 39 posto. Dakle, bogata zemlja koja uspijeva vratiti dio prirodnog nasljeđa. Bojim se da idemo, međutim, u budućnost u kojoj će samo bogati imati priliku uživati u zdravom zraku, čistoj prirodi, a siromašni će živjeti u uvjetima daleko ispod ove, današnje razine. Moći se začas popeti na Medvednicu ili se do Plitvica voziti samo dva sata – to je ogroman privilegij, kojeg ljudi ovdje nisu dovoljno niti svjesni. To je zapravo privilegij bogatog naroda.

Bogatog resursima?

– Mi nismo siromašni narodi nego je naš problem što promatramo najbogatije pa mislimo da smo siromašni. S tehnologijom koja danas postoji možemo učiniti čuda, no za to treba vizija dugoročnijeg razvoja. Kad bi se odgovorni prema našim bogatstvima odnosili kao dobar gospodar, kao domaćin, mi ove probleme ne bismo imali. Motivirani smo kratkim ciklusima političkih promjena, nemamo jake institucije koje mogu podnijeti promjene na vrhu vlasti. Kad se ovdje promijene ministri, život kao da kreće ispočetka. U Francuskoj i Njemačkoj se to ne događa – zna se tko su ministri, ali se zna i svaki kotačić u sistemu ispod, koji sve to drži.

Nažalost, u ciklusu smo mladih demokracija i ekonomija koje se razvijaju, naše institucije nisu dovoljno jake, a građani ne pokazuju previše zanimanja za svoje živote, zaboravljajući da, ako nisu za stolom, postaju ručak na stolu. Imamo pameti i snage da održivo koristimo svoje resurse, nemamo problema kao što su manjak vode i hrane, prenapućenost, tehnologiju imamo i možemo ju uvesti. Mi smo sami zarobljenici priče koju si pričamo – da smo jadni, izašli iz rata, da smo siromašni, i da tako moramo. Ne moramo.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka


Promo
S Lidlom do odmora iz snova
Moj apartman s 5 zvjezdica

S Lidlom do odmora iz snova