Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 27° 2
Sutra: 27° 27° 2
19. srpnja 2019.
Ujedinjeni ljevičari i neoliberali

BRITANSKI NOVINAR PAUL MASON 'Protiv desničarskih populista uskoro će se ujediniti i smrtni neprijatelji'

Britanski novinar, publicist, ljevičar i teoretičar Paul Mason / Foto Davor KOVAČEVIĆ
Britanski novinar, publicist, ljevičar i teoretičar Paul Mason / Foto Davor KOVAČEVIĆ
Autor:
Objavljeno: 14. ožujak 2018. u 7:17 2018-03-14T07:17:00+01:00

Argument koji imamo danas usporediv je s argumentom koji su tridesetih godina 20. stoljeća koristili ljevičari i liberali – potrebno je braniti demokraciju

Britanski novinar, danas free-lancer i povremeni komentator koji objavljuje u The Guardianu, nekad urednik na Channel 4 Newsu, domaćoj je publici poznat ponajprije po svojoj knjizi »Postkapitalizam: vodič za našu budućnost« objavljenoj 2015. U njoj je dao svoju ideju zašto se kapitalizam kao model iscrpio u neoliberalizmu i zašto je sljedeća faza ono što on naziva postkapitalizam. Mason je autor više knjiga, uz ostalo, neposredno nakon izbijanja krize 2008. napisao je »Topljenje: Kraj doba pohlepe«, a njegovi su politički stavovi jasno ljevičarski. Nekada je bio trockist, danas je član Laburističke stranke. Prošloga tjedna gostovao je u Zagrebu gdje je u sklopu »Filozofskog teatra« održao predavanje u Hrvatskom narodnom kazalištu.

Pišete da je kapitalizam prilagodljiv koji je svoj kapacitet dosegnuo u neoliberalizmu, neoliberalizam je, kako pišete, mrtav, a sljedeća faza je postkapitalizam. Zašto je neoliberalizam mrtav i zašto je kapitalizam izgubio svoju sposobnost prilagodbe?

– Središnja ideja »Postkapitalizma« je ideja da je kapitalizam izgubio sposobnot prilagodbe. Mnogi su predviđali kraj kapitalizma – Rosa Luxemburg, Karl Marx, Lenjin, pa čak i nakon Drugog svjetskog rata su marksisti predviđali kraj kapitalizma, a on nikako da okonča. Izvor preživljavanja kapitalizma su tehnološke inovacije i socijalne promjene. Moj argument je da informatička tehnologija, ne neoliberalizam, ograničava sposobnost kapitalizma da se prilagodi. To definitivno podupire krizu neoliberalnog modela.

Brexit je greška, ali nije katastrofa

Što je Brexit za Veliku Britaniju, grozna nepogoda ili nešto drugo?

– Nešto između teške greške i nepogode, katastrofa nije. Pitanje je uvijek glasilo koju formu odnosa želi Velika Britanija s Europskom unijom. Podsjećam da nikada nismo prihvatili euro, Schengen, nismo dio sigurnosnih i obrambenih aranžmana. Mi ne želimo biti dio toga jer razvije li se euro u potpunosti, Europa će biti fiskalna unija.

Razlog zašto se Brexit dogodio je taj što su konzervativna vlada i EU podcijenili neprijateljstvo naroda prema migracijama, prema slobodi kretanja ljudi. Britanci su rekli da ne žele potpunu slobodu kretanja ljudi jer, kako se govorilo, tri milijuna ljudi doselilo se u Veliku Britaniju, a oni su njih doživljavali kao tri milijuna ljudi koji su se doselili u zemlju u kojoj su javne, socijalne usluge u kolapsu.

Kao što znamo, Europsku uniju je teško napustiti. To ne ide tako, kako je to smiješno mislila konzervativna vlada, da mi samo išetamo iz Unije. Pogledajte samo što se sve zbiva i kakvi se razgovori vode zbog državljana članica Europske unije koji žive u Velikoj Britaniji, u njih, naravno, uključujem i Hrvate. Više od 18 mjeseci od referenduma vidimo kakva je realnost, a ona je takva da će slomiti konzervativnu vladu i da ćemo u tom slučaju ići na nove izbore. Vjerujem da će na tim izborima pobijediti ljevica. Ne mislim samo na Laburiste, nego na koaliciju predvođenu Laburistima u kojoj bi bili škotski i velški nacionalisti i zeleni. To bi transformiralo Veliku Britaniju i vjerujem da bismo išli prema uspostavi odnosa s Europskom unijom kakve, otprilike, ima Norveška. To sigurno nije nikakva katastrofa jer, kao što znamo, Norveška nije katastrofa.

Nakon što je »Postkapitalizam« objavljen 2015. dogodila se politička kriza neoliberalizma jer snaženje desničarskih populističkih stranaka ugrožava globalni sustav. To je novi moment, nastaje razdoblje tranzicije koje može potrajati i dva-tri desetljeća.

Spomenuli ste Lenjina. Vaša teza o neoliberalizmu nakon kojega slijedi postkapitalizam me podsjeća na njegovu brošuru »Imperijalizam - najviši stadij kapitalizma« otprije više od stotinu godinu u kojoj je prognozirao da imperijalizam kao najviši i završni stadij kapitalizma stvara uvjete za revoluciju. To je usporedivo s vašom tezom.

– Lenjin je, jasno je, bio u krivu. U to doba bilo je marksista koji su bili mnogo precizniji od Lenjina poput Karla Kautskog koji je rekao da će slijediti novi stadij, ultrakapitalizam, koji će okupiti velike kompanije u jedan veliki, globalni sustav. I bio je u pravu. Postoji velika razlika između mene i klasičnih marksista. Klasični marksisti htjeli su »ubrzavati povijest« jer se ne može čekati. Pedesetih i šezdesetih godina oslobađaju se mnoge kolonije i mnogi njihovi teoretičari tvrdili su da ne mogu čekati da se postepeno razviju već da trebaju »ubrzati povijest«.

Moja pozicija je da se povijest ne može ubrzati i zbog toga mi koji želimo saditi sjeme budućnosti, nečega što je vrlo blisko utopijskom socijalizmu, moramo čekati na to. Radi se o dugoročnom procesu, razdoblje tranzicije je potrebno dizajnirati, a za to je potrebno razumjeti sadašnjost. Problem je što se sadašnjost vrlo brzo mijenja. Kada sam napisao knjigu glavni problem bila je , moglo bi se reći, koncentrirana liberalna elita. Danas je problem što ta elita gubi kontrolu od desničarskih populista koji prijete da će slomiti svijet. Glavni protivnik socijalnog napretka je ta nova desničarska snaga. Moguće je da ćemo mi, smrtni neprijatelji, ljevičari i neoliberali, naći zajedničku osnovu kako bismo se branili.

Već se dogodilo u Francuskoj

Mislite na neki novi savez?

– On se praktično događa. Dogodio se na francuskim predsjedničkim izborima. U izboru između liberalnog kandidata i radikalno desničarske kandidatkinje zapravo nije bilo izbora, bilo je potrebno braniti demokraciju. Argument koji imamo danas usporediv je s argumentom koji su tridesetih godina 20. stoljeća koristili ljevičari i liberali – potrebno je braniti demokraciju, ali ljevica želi nešto drugo, veće. Mislim da je postkapitalizam poboljšana verzija toga »nečeg većeg«, to nije tradicionalni socijalizam starog tipa zasnovan na državnoj intervenciji. Odbijam taj tradicionalni socijalizam starog tipa.

Živjeli ste u Jugoslaviji koja je imala vjerojatno najmanje ludu formu toga i to nije radilo. U Velikoj Britaniji smo imali državni kapitalizam koji je dobro funkcionirao dok nije naprosto stao. U Velikoj Britaniji gotovo svi stariji od 50 godina su nostalgični prema svijetu iz tog vremena: visok rast, visoke plaće, visoka socijalna kohezija. Ali, to je propalo.

Kapitalizam će ubiti mehanizam koji stvara nejednakost

Ekonomske nejednakosti među ljudima rastu. Čini se da je kapitalizam, bez obzira na sve što govorite, itekako živahan.

– Mehanizam koji stvara nejednakosti je zapravo mehanizam koji će konačno ubiti kapitalizam. Profit koji se slijeva na bankovne račune superbogatih je rentijerski profit. Uber se zasniva na pokušaju rentijerskog monopola, a slični su mu i Facebook, Amazon, Google. Kada se posluje na taj način, zapravo se guše inovacije, guše se kompanije koje mogu nešto činiti bolje, jeftinije i u konačnici se stvara nasljedna klasa. Netko zarađuje velik novac zato što je uložio u Google ili neku drugu veliku kompaniju, te dionice nasljeđuje njegov sin ili njegova kćer.

Posebno u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Državama stvara se nasljedna vladajuća klasa i ja to zovem feudalizmom, a ne kapitalizmom. To ubija ideju američkog sna prema kojoj svatko može postati Bill Gates ili Steve Jobs. Mnogi ljudi svjesni su toga da se stvara vladavina, vladajuća klasa, utemeljena na nasljeđu, i to je jedan od razloga što mnogi ljudi glasaju za radikalnije stranke ljevice ili desnice, a manje za stranke centra.

Tradicionalna vrijednost ljevice je solidarnost. Oni su možda nostalgični prema solidarnosti kao temeljnoj vrijednosti ljevice.

– U naprednim državama i društvima individua je u fokusu prije nego što je to klasa. Postoje ljudi koje smatram ideološkim neprijateljima, ali s kojima dijelim neke stavove. Mislim na Tonyja Blaira i njegovog teoretičara Anthonyja Giddensa. Oni su u nekim stvarima bili u pravu. Kada je Margaret Thatcher rekla da je solidarnost nemoguća, Blair, Schröder i drugi zagovornica "trećeg puta" su kazali da ju treba ponovno stvoriti pri čemu nikada nisu shvatili kao to učiniti. Ljudi koji su sudjelovali u Arapskom proljeću, pokretu Occupy, koji su prosvjedovali na atenskom trgu Sintagma, oni shvaćaju kako stvoriti solidarnost na novi način: povezivanjem kroz mreže. To nije lako. Istodobno u Europi i SAD-u snaže i grupe koji se zalažu za solidarnosti, ali solidarnost zasnivaju na etnicitetu što je izrazito zaostalo i vraća nas u tridesete godine prošlog stoljeća. Ako se vratimo na etnički zasnovanu solidarnost bit će gore nego što je bilo tridesetih godina, to će uništiti globalnu ekonomiju koja tridesetih godina nije postojala.

Tada su uništili Europu i znatan dio svijeta.

– Točno. Globalizirani svijet u kojem živimo je višestruko kompliciraniji nego relativno povezan svijet kasnih dvadesetih godina. Postoji još jedan problem. Nakon Drugog svjetskog rata mnogi Nijemci su rekli da ne mogu vjerovati što su Nijemci učinili, da su ubili više od šest milijuna Židova, Roma, ljevičara. Ta ideja povijesne ignorancije je prošla, ne postoji. Svatko tko svoj glas u Europi daje krajnje desničarskoj stranci zna da to je moguće, da je moguće da se ponovi. To što možemo vidjeti nacističke zastave po Europi, ili ustaške simbole po Hrvatskoj, je mnogo opasnije nego što je bilo tridesetih godina jer danas znamo kakve su bile posljedice toga.

Ideja obilja i dijeljenja

Moderne tehnologije, posebno informatičke, i nove poslovne modele tumačite kao sredstvo za postizanje postkapitalizma. Zašto ste tako optimistični prema IT-u i novim poslovnim modelima?

– Tehnologija je preduvjet ljudske slobode i to je nešto što dijelim s mladim Marxom. Ljudsko oslobođenje je moguće postići ako postoji obilje proizvoda, usluga i znanja. Sve ideje utopijskog socijalizma zasnovane su na ideji obilja i dijeljenja. Sada imamo tehnologiju koja nas implicitno sili na dijeljenje. Potpuno je točno da sam optimist kada je riječ o ulozi tehnologije. U knjizi također opisujem da je prava opasnost to što je kapitalizam razvio obrambene mehanizme protiv postkapitalizma, a to su snažni monopolisti poput Googlea, Applea, Amazona, Facebooka, velikih banaka. Postoji i razlog za optimizam. Razgovarao sam s ljudima iz tih velikih kompanija i oni shvaćaju da je taj model vremenski ograničen. Umjetna inteligencija će nanovo iscrtati kartu poslovnog svijeta u 21. stoljeću za, možda, tridesetak godina.

Ali kada govorimo o umjetnoj inteligenciji postavlja se pitanje i tko će raditi? Roboti, umjetna inteligencija? Hoće li posljedica svega biti dehumanizacija?

– Konačan cilj ljudskog života trebala bi biti redukcija ljudskog rada. Francuski marksist Andre Gorz pisao je da trebamo zaboraviti utopiju zasnovanu na radu. Zagovornik sam brze automatizacije i u knjizi obrazlažem zašto je potrebno prihvatiti nove mjere poput univerzalnog temeljnog dohotka. Također je potreban novi oblik državne intervencije koji bi bio zasnovan na modeliranju, a ne na planiranju. U sve to ulazi ekonomija dijeljenja, open-source, otvoreni podaci, moderni pametni gradovi, kooperative. Mnogi tvrde da je postkapitalizam ideja koja samo daje novu etiketu socijalizmu, a to nije moja namjera. Te nove poslovne strukture, kooperative, nehijerarhijske poslovne modele, jako dobro razumiju u Silicijskoj dolini. Mnogi o tome sanjaju, ali država mora preuzeti kontrolu procesa i gorljivi sam zagovornik toga.

Nakon Drugog svjetskog rata sporazum iz Bretton Woodsa stvorio je novu valutarnu arhitekturu svijeta, novu financijsku, bankarsku, stvoreni su MMF, Svjetska banka, GATT, odnosno današnja Svjetska trgovinska organizacija. Samo države mogu provesti promjenu na takvoj razini. Sebe nazivam radikalnim socijaldemokratom jer su socijaldemokratske organizacijske forme ključne da bi se obavila ta tranzicija prema postkapitalizmu.

Optimist sam po pitanju Sirize

Pratili ste zbivanja u Grčkoj, jednoj od rijetkih europskih zemalja u kojoj je na vlasti ljevica. Jeste li optimist ili pesimist po pitanju Sirize na vlasti u Grčkoj?

– Optimist. Siriza je učinila ono na što je bila prisiljena. Pokušala se oduprijeti EU-u, a pitanje 2015. je glasilo »može li EU tolerirati radikalno ljevičarsku vladu« i odgovor je – ne. Pravi razlog zašto se Siriza povukla i popustila jest što je sama stranka sastavljena od ljudi koji nisu voljni pokretati revoluciju i to iz dobrog razloga. Grčkoj je prijetio raskol, pa čak možda i novi građanski rat, a to nitko ne želi. Ekonomija je u središtu i Grčka trenutačno pokušava izvući korist iz prelijevajućeg rasta iz Europe i izravnih kineskih investicija.

Konačno, u obranu grčke vlade moram upozoriti na ponašanje grčke desnice u krizi, uključujući i izbjegličku krizu 2015. Vidimo kakva je pozicija grčke desnice kada je riječ o Makedoniji i njenom imenu, ona podiže tenzije prema Turskoj, a to znači da grčke konzervativne stranke više nisu partner kojem bi Europa mogla vjerovati. Ne vjerujem da takvu desnicu, mislim i na konzervativce u Grčkoj i na fašiste, kao partnere ne želi nitko u Bruxellesu, a u takvoj situaciji njihov prirodan partner je Siriza, jer se ona ipak zalaže za vladavinu prava i obranu demokracije. A tako se vraćamo na priču s početka razgovora o savezu ljevice i neoliberala u obrani demokratskih vrijednosti od fašista.

Kakva je uloga i razina u tom svijetu postkapitalizma proizvodnje i vlasništva. To su klasične teme ljevičara, uključujući i marksiste.

– U proizvodnji dobara trebamo prihvatiti neke ciljeve, a prvi je ekološka održivost. Očito je da država treba odlučno zagovarati niskougljičnu ekonomiju. Sirovine treba »reorganizirati« u kružnu ekonomiju zasnovanu na recikliranju. Što se tiče strojeva ne govorimo samo o robotima, oni su na neki način ogledala ljudskih bića. Umjetna inteligencija i strojno učenje mogu učiniti mnogo toga primjerice za Zagreb. Kakav je najbolji prijevoz u Zagrebu pitanje je za umjetnu inteligenciju. Možda to nisu tisuće i tisuće automobila, možda ovi lijepi tramvaju trebaju biti zamijenjeni nečim drugim. Tada taj prijevoz stavljamo pod kontrolu umjetne inteligencije, a mi eksperimentiramo s poslovnim modelima, načinima plaćanja, oporezivanjima, tražimo najbolji način da to sve funkcionira.

Većina ljudi će raditi uslužne djelatnosti na razini čovjek čovjeku, a to je nešto što ovoga časa radimo i nas dvojica. Mislim da je uvođenje univerzalnog temeljnog dohotka neizbježno, a on se ostvaruje oporezivanjem. No, to je samo razdoblje, a u razdobolju postkapitalizma bi naš prihod trebao biti odvojen od našeg rada i baš to nazivam postkapitalizmom jer to ni jedna vrsta kapitalizma ne može ostvariti.

Zablude socijaldemokrata

Kako ocjenjujete poziciju današnje ljevice u Europi. Znamo što se dogodilo u Francuskoj prošle godine na izborima, praktično nema ljevice, SPD i dalje slabi u Njemačkoj, sada je ljevica oslabila i u Italiji, ona ne postoji u Poljskoj.

– Problem ljevice jest taj što se vezala uz stari, neoliberalni model po načelu »mi volimo taj model, nema mu alternative«. To je model u kojem nastoje čuvati sigurnosne mreže društva za ljude, a istovremno, svjesni promjena, kreiraju vodič za preživljavanje u džungli. To naprosto ne funkcionira, džungla je mnogo opasnije mjesto i nema vodiča za preživljavanje.

Ljevica, govorim o socijaldemokratskoj ljevici, mora raskinuti s neoliberalizmom. Jedino mjesto gdje se to dogodilo je Velika Britanija. Pravilo broj jedan među deset zapovijedi Jeremyja Corbyna jest »neoliberalizam je gotov«. Problem europske ljevice esencijalno proizlazi iz toga što to nije sposobna shvatiti, ali u istočnoj Europi postoji i dodatan problem. Stranke u istočnoj Europi koje se nazivaju socijaldemokratskima često se vezuju uz projekt svoje vladajuće elite, a on je sam po sebi antisocijaldemokratski.

Pogledajte samo koliko su socijaldemokrati u Hrvatskoj, kao stranka, sudjelovali i promovirali privatizaciju važnih i velikih državnih poduzeća ili koliko su i na koji način reformirali primjerice mirovinski sustav. Nema socijaldemokracije koja može braniti tako nešto, ona se tome mora opirati. Problem je u tome što bi prostor koji nastaje sadašnjim ponašanjem socjaldemokratskih stranaka mogle popuniti desničarske populističke stranke i pokreti. Marine le Pen u Mađarskoj, Viktor Orban u Mađarskoj i Jaroslaw Kaczynski u Poljskoj su drugačiji od većine radikalnodesničarskih organizacija u jednome: oni zapravo odbacuju neoliberalizam, ponajviše Kaczynski i to, uz ostalo, objašnjava zašto je poljska ljevica toliko slaba.

Spomenuli ste razliku između europskih socijaldemokrata i laburista u Velikoj Britaniji. Kakva je pozicija Laburista danas: oni su u opoziciji, ali su očito snažniji nego prije nekoliko godina. Zašto? Zbog čelnika, Jeremyja Corbyna, ili zbog Brexita koji stranci daje jedinstvenu poziciju koju nemaju druge socijaldemokratske stranke u Europi?

– Corbyn je lider jer se više od 180.000 ljudi priključilo stranci baš zato da bi on bio njen lider. Laburistička stranka bilo je povijesno sredstvo za radničku klasu u Velikoj Britaniji i ona mrzi današnji sistem jer se jako dobro sjeća kako je on uništavan osamdesetih godina prošlog stoljeća. To je jedan od razloga - ljudi su se priključili stranci, ona danas ima 540.000 članova, što je više nego što ih imaju njemački socijaldemokrati. Corbyn zapravo ne nalikuje na lidera. On nikada nije bio na vlasti, zato i je razgovarao s primjerice Hamasom. Mogao je, nije bio na vlasti, mogao je biti netko tko brani ljudska prava i, što je doista pomalo čudno, britanski lijevi elektorat je rekao »to je tip čovjeka kojega želimo za premijera«.

Brexit je važan, ali nije riječ samo o Brexitu. Velika Britanija nikada nije uzela ozbiljno Lisabonski ugovor kada je riječ o oporezovanju i javnoj potrošnji. Europski socijaldemokrati moraju zamisliti EU s one strane Lisabona, s one strane Maastrichta, bez tih strogih ograničenja duga i deficita jer s njima nema socijaldemokracije. Mislim da će nam Talijani u tome napraviti veliku uslugu, bez obzira na to kako će se stanje u Italiji sada nakon izbora rasplesti: ne možemo se više podvrgavati Maastrichtu, moramo ga mijenjati.

Tu je i Junckerova ideja o Europi dvije brzine. Zanima me kako će se Hrvatska postaviti prema toj ideji. Ona je dobra za socijaldemokraciju, jer dopušta socijaldemokratskim strankama u bogatim zemljama da kažu »zaboravite ta proračunska ograničenja i deificit«. Idemo posuditi novce, trošiti, oporezovati, nanovo izgraditi Europu.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka