Ovotravanjski udar zapadnih sila po Siriji, odnosno predsjedniku Bašaru al Asadu uvelike podsjeća na prošlotravanjski, uz određene razlike.

Tadašnji je udar uslijedio nakon napada kemijskim oružjem (nije pouzdano tko ga je koristio) u kojem je ubijeno više desetaka ljudi (procijenjeno je njih pedesetak), a ovogodišnji je uslijedio nakon napada kemijskim oružjem (nije pouzdano tko ga je koristio) u kojem je ubijeno više desetaka ljudi (njih 40 do 60).

Odnosi između velikih sila SAD-a i Rusije dovoljno su loši i bez obzira na sve ovotjedne verbalne ispade (ponajprije na twitteru, ne samo američkog predsjednika nego i ruskih diplomata, što pokazuje da twitter postaje sredstvo vođenja politike, ne nužno promišljene vjerojatno neće biti bitno pogoršani. Trump je udario jer nakon njegovog tvita o »lijepim, novim, pametnim« projektilima za njega nije bilo uzmaka, a kolikogod nepromišljen bio (u telefonskom razgovoru Putina zove u posjet Washingtonu a tri tjedna kasnije u tvitu mu šalje projektile) očito si u Siriji ne namjerava priuštiti vanjskopolitički debakl kakav si je priuštio njegov prethodnik Barack Obama. Kao i prije godinu dana i ovom zgodom posebno se pazilo da ruske baze u Hmejmimu i Tartusu ne budu ugrožene. Rusija je i prošle i ove godine revoltirana zbog napada na svog saveznika Asada, ali dalje od verbalnog revolta nije išla lani, a nema nikakvog razloga da ide sada.

Određene razlike ipak postoje. Prošlogodišnji je napad bio iznenađenje, ovogodišnji nije, prošle godine napale su samo Sjedinjene Države, ove godine priključile su im se Velika Britanija i Francuska. Razlika postoji gleda li se i iz ruskog kuta. Ove godine Rusija je u svojevrsnoj izolaciji zapadnih zemalja, svakako pod velikim diplomatskim i ekonomskim pritiskom što nije posljedica njenog angažmana u Siriji nego slučaja Skripal.

Obje strane ukopane su u svoju poziciju, a američka pozicija kaže da je u svakom slučaju korištenja kemijskog oružja (u sirijskom građanskom ratu korišteno je više od 50 puta) iza toga bio Asad, a Rusija tvrdi da to Asad nije učinio niti jednom. Činjenice su obostrano nevažne. Ono što je 2014. bila Ukrajina, poprište sukoba velikih sila na tuđem terenu, to je posljednje gotovo tri godine, i to mnogo žešće, Sirija.

Rusija želi pobijediti u Siriji, a Asadova pobjeda je njena pobjeda, Sjedinjene Države žele da Rusija nikako ne pobijedi u Siriji, a to znači da Asad ne smije pobijediti. Iako Asad na terenu stoji mnogo bolje nego prije nego što mu je Rusija pritekla u pomoć, potpunu pobjedu nije ostvario, a političko rješenje sukoba nije na vidiku. To znači da postoje preduvjeti da rat u Siriji potraje do daljnjeg. U svemu tome na Vijeće sigurnosti UN-a jedva da treba i obraćati pažnju. Ono je postalo tijelo kojem je gotovo jedina važna svrha međusobno rusko-američko psovanje i ulaganje veta. To je tijelo, dokle god su pozicije ovako udaljene i to između četiri stalne članice Vijeća sigurnosti, paralizirano što znači da će svatko djelovati kako hoće.