Situacija u Makedoniji u međuvremenu je eskalirala odlukom makedonskog predsjednika Gjorgea Ivanova koji je odbio dati mandat za sastavljanje vlade prvaku makedonskih socijaldemokrata Zoranu Zaevu, premda mu je Zaev donio dovoljan broj mandata, što je dodatno zaoštrilo užarenu atmosferu opterećenu nacionalističkom retorikom i međunacionalnim napetostima. U slučaju da dođe do makedonsko-albanskog sukoba u Makedoniji, što u ovom trenutku nitko ne isključuje, logično je pretpostaviti da će se sukob brzo proširiti izvan makedonskih granica, zbog čega je ovaj konflikt toliko opasan za stabilnost cijele regije. Zato analitičari smatraju da je vraćanje zapadnog Balkana na europsku agendu zapravo zadnji trenutak da se zaustavi sadašnji katastrofalan razvoj događaja, iako oni pronicljiviji upozoravaju da ni ovaj put neće biti dostatne samo riječi i obećanja.

Predsjednik Europskog vijeća Donald Tusk uvjeravao je kako je zapadnobalkanska regija od vitalnog značaja za Europu, tvrdeći kako su napetosti i podjele u regiji »izmakle nadzoru« upravo zbog »nezdravog vanjskog utjecaja«, aludirajući osobito na širenje ruskog utjecaja u regiji. »Unija ostaje vjerna obećanjima danim u Solunu i u potpunosti posvećena stabilnosti i napretku regije«, naglašavao je Tusk, podsjetivši na Solunsku agendu za zapadni Balkan iz 2003. godine, prvi i posljednji dokument takve vrste o zapadnom Balkanu koji je prihvaćen na razini šefova država ili vlada članica EU.

I Solunska agenda, baš kao i najnoviji zaključci prihvaćeni u Bruxellesu, potvrđuju europsku perspektivu zemalja regije, navodeći prioritetne korake koje te zemlje moraju poduzeti na putu prema Europskoj uniji, propisujući da brzina približavanja EU ovisi o samim kandidatkinjama i njihovoj sposobnosti provedbe reformi i poštivanja kopenhaških kriterija. Čelnici EU podržali su u Solunu sve aktivnosti i inicijative koje promiču socijalnu koheziju, etničku i vjersku toleranciju, multikulturalizam, povratak izbjeglih i prognanih te borbu protiv nacionalizma.

Berlinski model na Balkanu

Solunska agenda postala je formalan okvir za nastavak europskog proširenja, no taj se mehanizam ubrzo, već krajem prošlog desetljeća, umnogome iscrpio i nasukao na brojne bilateralne sporove i neriješena pitanja zaostala iz ratnih devedesetih godina i vremena raspada bivše države. Od pet zemalja na koje se ušle u solunski proces samo je Hrvatska uspjela ostvariti cilj i ući u EU, nakon mučnih i dugih pregovora, dok su Bosna i Hercegovina, Makedonija, Albanija i Srbija i Crna Gora, koje su u trenutku usvajanja Solunske agende još bile u državnoj zajednici, zastale na europskom putu, pri čemu je jedino Crna Gora ostvarila ozbiljniji napredak. Srbija je na samom početku teškog pregovaračkog procesa, opterećenog neriješenim odnosom Beograda i Prištine, dok ostale balkanske zemlje u proteklo desetljeće i pol nisu uspjele ni toliko.

Balkanska inicijativa njemačke kancelarke Angele Merkel iz 2014. godine bila je jedina europska inicijativa za Balkan nakon Solunske agende vrijedna spomena. Bilo je to u vrijeme najžešćih sukoba na istoku Ukrajine, čime je još jednom potvrđena pragmatičnost dugovječne njemačke kancelarke, koja se sjetila zaboravljenog Balkana usred najveće geopolitičke krize s kojom se Europa suočila nakon Drugog svjetskog rata. Ukrajinska kriza otvorila je oči mnogima u EU, pokazujući koliki je rizik od zamrznutih konflikata i nikad riješenih otvorenih pitanja, jer upravo je balkanska regija opterećena neriješenim, nedovršenim i privremeno zamrznutim konfliktima.

Plan njemačke kancelarke imao je više dimenzija. Na geopolitičkoj razini iskusna je političarka balkanske zemlje željela trajno usmjeriti prema EU i tako smanjiti utjecaj Rusije u regiji, dok se njezin plan na provedbenoj razini temeljio na poticanju gospodarske suradnje i zajedničkih infrastrukturnih projekata između balkanskih zemalja, čime je, zapravo, Berlin na Balkanu želio primijeniti isti model koji je omogućio poslijeratno pomirenje Francuske i Njemačke i ujedinjenje Europe.

Trump priželjkuje raspad EU

Njemačka kancelarka uložila je ozbiljnu političku energiju u uvjeravanje čelnika u regiji da moraju shvatiti da najprije moraju pomoći samima sebi, da bi im i Europa mogla pomoći, no rezultat njezinih nastojanja zasad je poražavajući. Situacija na Balkanu, nakon desetljeća i pol mira – koji, doduše, nikad nije postao trajni mir, nego svojevrsno zatišje – ponovno je eksplozivna. Istraživači instituta za istraživanje sukoba u Heidelbergu, kako je ovih dana prenio Deutsche Welle, procijenili su da je stabilnost Balkana u 2016. godini ugrožavalo čak 18 sukoba, od kojih su najopasniji sukobi u Makedoniji i na Kosovu.

Europa će, ako želi biti shvaćena ozbiljno, morati poduzeti konkretne korake koji će oživjeti europsku perspektivu zapadnog Balkana. U sadašnjoj situaciji to znači da će Europa morati hitno intervenirati kako bi se eskalacija napetosti zaustavila, a da su pritom njezini resursi vrlo ograničeni. Europska diplomacija nikad nije imala moćnu vojsku iza sebe koja bi je učinila uvjerljivom, a obećanje članstva u EU koje je nekoć funkcioniralo kao mrkva koja je lomila brojne otpore više nema nekadašnju transformativnu moć.

Zato realizacija europskih zaključaka za Balkan neće biti nimalo jednostavna zadaća. Štoviše, čini se da će biti još i teže nego što je bilo u nedavnoj prošlosti, jer Europa u ovom trenutku mora pronaći odgovore na nove izazove. Dok EU želi potaknuti europsku perspektivu zapadnog Balkana, europski čelnici prvi se put suočavaju s procesom dezintegracije Europske unije, koja se, nakon Brexita, prvi put smanjuje. Ni opstanak EU više nije nešto što se podrazumijeva, a egzistencijalnu krizu u kojoj se Europa našla dodatno je produbio još jedan neželjen izazov, koji je stigao s druge strane Atlantika. Novi američki predsjednik Donald Trump, naime, prvi put doveo je u pitanje američku potporu europskom mirovnom projektu, oštro napavši njemačku kancelarku i otvoreno priželjkujući raspad ujedinjene Europe.

Raspad EU ne bi bio dobar za Balkan, koji bi bio prepušten sebi, dok bi se Europa balkanizirala. Ne bi bilo iznenađujuće kada bi Washington digao ruke i od Balkana, prepuštajući ga isključivo Bruxellesu, što bi širom otvorilo vrata prodoru Rusije, a Balkan odvelo u posve novu situaciju, s obzirom na to da nijedan balkanski sukob devedesetih godina nije riješen – točnije zamrznut – bez američke intervencije. Europa u nedavnoj prošlosti nije pokazala da je kadra nositi se s balkanskim izazovima, pogotovo kada oni prerastu u otvorene sukobe i nasilje. Uskoro možda neće imati izbora.