Afera zbog ruskog uplitanja u američke izbore pokazala se kao bumerang / Foto REUTERS
Kako je ovih dana dokumentirao New York Times, američka strana je od 1946. do 2000. sudjelovala u 81 takvoj operaciji, a Sovjetski Savez odnosno Rusija u njih 36
Afera zbog navodnog ruskog upletanja u američke predsjedničke izbore prije dvije godine zadnjih tjedana dobiva iznimne proporcije. Jedan od najuglednijih kolumnista New York Timesa Thomas Friedman smatra, primjerice, da ta afera, zbog kompromitacije predsjednika Donalda Trumpa i njegove nesposobnosti i nevoljkosti da primjereno odgovori na rusku prijetnju, ugrožava same temelje američke demokracije. Friedman rusko miješanje u američke izbore smatra neprijateljskim činom protiv Sjedinjenih Američkih Država, dok u Trumpovom ponašanju prepoznaje kršenje zakletve koja ga obvezuje da brani i štiti američki ustav.
Friedman je uvjeren da su američke institucije, poput FBI-ja, CIA-e i NSA-a, koje su proteklih godina prikupile obavještajne podatke o ruskim aktivnostima, zahvaljujući kojima je specijalni tužitelj Robert Mueller ovih dana podigao optužnice protiv 13 ruskih državljana i tri ruske kompanije, obranile američku demokraciju, dok ih Trump ismijava i potkopava njihov legitimitet.
I većina drugih analitičara slaže se kako se u ovom slučaju radilo o špijunskoj zavjeri protiv SAD-a i napadu na integritet američke izborne demokracije, što je ravno objavi rata SAD-u. U čemu se, dakle, točno sastojao taj neprijateljski čin protiv američke demokracije?
Optužnicom protiv ruskih državljana i kompanija njih se optužuje za »kriminal« i »špijunsku zavjeru« tijekom kampanje za prošle predsjedničke izbore, u korist Donalda Trumpa i na štetu njegove demokratske protukandidatkinje Hillary Clinton. Među optuženim kompanijama je i Internet Research Agency iz Sankt Petersburga, koja je optužena zbog sudjelovanja u masovnom »trolanju« na društvenim mrežama. Rusi su navodno putovali u SAD radi prikupljanja obavještajnih informacija, a čak su i održavali političke skupove na kojima su se predstavljali kao Amerikanci. Rusi su u jednom slučaju organizirali izradu kaveza, a jednoj su osobi platili da nosi kostim koji prikazuje Trumpovu protukandidatkinju u zatvoreničkoj uniformi. Strateški cilj takvog djelovanja bio je sijanje nepovjerenja u američki politički sustav i kompromitacija demokratske predsjedničke kandidatkinje, a sve ne bi li se osigurala pobjeda republikanskog kandidata Trumpa. To je od strane američkog političkog establišmenta okarakterizirano kao »zločinački i sistemski napad na američki politički sustav«, što je terminologija koju je ovim povodom koristio lider republikanske kongresne većine Paul Ryan.
Washington je počeo još 1946.
Sve ovo ukazuje na goleme razmjere koje afera ruskog uplitanja u američke izbore dobiva u SAD-u. No sudeći po medijskoj prezentaciji ove afere u većini zapadnih medija, radi se o unikatnom slučaju napada jedne zemlje na institut demokratskih izbora u drugoj zemlji, iako je to daleko od istine. Pokušaji miješanja u izbore i izborne procese u drugim državama nisu nikakva specifičnost Rusije i njezinih špijuna. Štoviše, čini se da u takvim rabotama prednjače upravo Amerikanci, premda su se oni u ovom slučaju, zahvaljujući ruskim obavještajcima, prvi put našli u ulozi žrtve takvih izbornih manipulacija.
Loch K. Johnson sa Sveučilišta u Georgiji, koji se istraživanjem CIA-e bavi od sedamdesetih godina prošlog stoljeća, smatra da je u ovom slučaju riječ o »internetskoj verziji« standardne prakse Sjedinjenih Američkih Država, svaki put kada su američki dužnosnici bili zabrinuti zbog »neodgovornosti« birača u drugim zemljama koje su zbog različitih razloga važne SAD-u. Prema njegovim riječima, CIA se tradicionalno koristila ovakvim sredstvima – plakatima i naljepnicama, lažnim informacijama u novinama, pa i onim što Britanci nazivaju »kraljevskom konjicom«: kovčezima novca.
Kako je ovih dana dokumentirao New York Times, Rusi u ovom slučaju nisu napravili ništa što američki obavještajci nisu činili ranije, i to u mnogo slučajeva, najmanje od 1947., kada je osnovana CIA. Štoviše, ugledni list, pozivajući se na Dova H. Levina sa Sveučilišta Carnegie-Mellon, navodi da postoje dokazi da je američka strana od 1946. do 2000. sudjelovala u 81 takvoj operaciji, a Sovjetski Savez odnosno Rusija u njih 36, iako je broj ruskih intervencija nesumnjivo nepotpun.
Američka izborna intervencija poslijeratnoj Italiji, kako bi se spriječila pobjeda lijevih i komunističkih stranaka, jedna je od prvih takvih operacija američkih obavještajaca poslije Drugog svjetskog rata, a ujedno i jedna od najpoznatijih. Uoči talijanskih općih izbora 1948. godine aktivirana je špijunska mreža koja je trebala onemogućiti vjerojatnu pobjedu lijevog bloka. Akcija u koju su Amerikanci uložili velika sredstva temeljila se ne samo na manipulaciji izbornim rezultatima, nego i organizaciji terorističkih napada pod vodstvom bivših fašista i u suglasju s policijom, kako bi se kompromitirao lijevi blok. O tome je devedesetih godina otvoreno progovorio bivši talijanski premijer i predsjednik Francesco Cossiga, koji je u to vrijeme i sam bio mladi aktivist desnice.
Operacija je, s američkog gledišta, okončana uspješno, jer komunisti nisu došli na vlast u Italiji, a slične akcije američki obavještajci kasnijih godina morali su ponavljati u Italiji, kao i u drugim zapadnim zemljama kada bi u njima zaprijetila izborna pobjeda lijevih i komunističkih stranaka. Model je uvijek bio isti i temeljio se na sijanju straha od sovjetske invazije i kompromitaciji lijevih stranaka koje su prokazivane kao suradnice sovjeta, premda su se mnoge lijeve stranke na Zapadu u to vrijeme već distancirale od Sovjetskog Saveza. Tipičan primjer bila je eksplozija u Milanu u prosincu 1969., u kojoj je poginulo 17, a ranjeno stotinjak osoba. Policija je odgovornost za napad pripisala ljevici, iako je naknadno dokazano da iza napada stoji desničarska skupina Ordine Nuovo. Slično je bilo i u nizu drugih napada, iza kojih su stajale desničarske i fašističke skupine, u čije je djelovanje policija bila upućena, a koji su također redovito pripisivani ljevičarskim militantima.
Clinton i milijarde dolara za pobjedu Jeljcina
Tajne mreže, najčešće pod patronatom CIA-e i NATO-a, djelovale su i u Velikoj Britaniji, Danskoj, Norveškoj, Švedskoj, Austriji, Njemačkoj, Finskoj, Nizozemskoj, Luksemburgu, Cipru, kao i u Portugalu i Španjolskoj. Ondje su te skupine odigrale važnu ulogu nakon pada fašističkih režima u tim zemljama, kao i u Grčkoj i Turskoj, gdje su odgovorne za vojne udare, a sve u cilju zaštite od »komunističke opasnosti«.
Poznat je slučaj rušenja nekadašnjeg srpskog predsjednika Slobodana Miloševića na izborima 2000. godine, što su Amerikanci pomogli financijski i infrastrukturno. Američka je strana tada osigurala i financirala savjetnike koji su pomogli opoziciji, a financirala je i tiskanje milijuna naljepnica sa stisnutom šakom i natpisom: »Gotov je!«. Naljepnice je platio američki USAID, a isporučila ih je jedan kompanija iz Washingtona.
Duga ruka SAD-a intervenirala je čak i u ruske izbore 1996., u strahu od poraza tadašnjeg ruskog predsjednika Borisa Jeljcina. Amerikanci su pogurali odluku Međunarodnog monetarnog fonda kojom je Rusiji odobreno deset milijardi dolara kredita samo četiri mjeseca prije izbora, a tadašnji američki predsjednik Bill Clinton poslao je Jeljcinu i tim političkih savjetnika.
Kada se Amerikancima ukaže na ove primjere miješanja u tuđe izbore uvijek će se pokušati izvući opravdanjem da se u njihovom slučajevima uvijek radilo o intervenciji u korist demokratske opcije, a na štetu nedemokrata i diktatora. Taj se argument, međutim, baš i ne može koristiti u slučaju američkog intervencionizma u američkom dvorištu: Južnoj Americi. Rušenje i likvidacija Salvadora Allendea u Chileu, tri godine nakon pobjede na demokratskim izborima, samo je jedan od najpoznatijih takvih primjera. Rušenje Allendea formalno je izvela čileanska vojska, no iza vojnog puča u Čileu stajala je CIA, koja je u Allendeu i njegovoj socijalnoj politici, koja se temeljila na nacionalizaciji industrije, vidjela prijetnju svojim interesima. Demokratski izabranog Allendea na čelu Čilea naslijedio je general Augusto Pinochet, koji je suspendirao demokraciju i uveo brutalnu diktaturu, u kojoj je smaknuto na tisuće čileanskih ljevičara. U Washingtonu nikad nisu pokazivali osobit interes za kršenja ljudskih prava u Čileu tijekom Pinochetove vladavine, a slično je bilo i u slučajevima drugih južnoameričkih diktatora, koje su u Washingtonu cinično nazivali »kurvinim sinovima«, ali »našim kurvinim sinovima«.
Premda je, dakle, većina Amerikanaca zaprepaštena onim što im je prezentirano kao jedinstven ruski napad na američki politički sustav, američki obavještajni veterani uopće ne dijele njihovo iznenađenje. Tvrde, štoviše, da Rusi u ovom slučaju nisu uradili ništa što se u takvim slučajevima inače ne radi.
»Ako obavještajca upitate jesu li Rusi prekršili pravila ili napravili neuobičajeno, odgovor je ne, uopće ne«, objasnio je NYT-u Steven L. Hall, koji je umirovljen 2015. godine nakon 30 godina u CIA-i, gdje je bio šef operacija za Rusiju. Sjedinjene Američke Države, po njegovim riječima, »apsolutno« su provodile operacije utjecaja na izbore u drugim zemljama u prošlosti, nadajući se da će tako biti i ubuduće. »Pretpostavljam da se i danas rade iste stvari kao i nekad, jer to se, znate, ne mijenja«, objašnjava William J. Daugherty, koji je za CIA-u radio od 1979. do 1996. Jer, kako dodaje bivši CIA-in obavještajac, »tehnologija se možda promijenila, ali ciljevi nisu«.
