Pola stoljeća s češljem i škarama Borisa Buljanovića

Život u frizeraju: Između ”trajne i vodene” kavica za svaku mušteriju

Slavica Kleva

Ja sam jedini u Rijeci znao napraviti »španjolku« i »kuglof«. Trebalo je znati isplesti pletenicu, a bogme i smotati kosu u gnijezdo ali tako da svaka vlas bude na svom mjestu. Znate da sam bio jedini ekspert za crvenu boju? E, tada nije bilo boje, a ja sam s tekućinom za farbanje krzna znao točno pogoditi nijansu crvene jer to je tada bilo teško, a svaka druga žena htjela je biti crvenokosa…



RIJEKA » Vrijeme u frizerskom salonu Borisa Buljanovića na Kantridi u Pionirskoj ulici kao da je stalo. Onog trenutka kada smo zakoračili u njega kao da smo se vremeplovom vratili unatrag četrdeset godina. Najprije zbog frizerskih stolaca, onih nekadašnjih pravih ergometrijskih, u tamnocrvenoj, pomalo izbljedjeloj koži obrubljenoj zakovicama. Vrlo su udobne, one su u današnjim salonima rijetkost i odavno izašle iz mode. Na zidu slike s frizurama iz nekih davnih godina, uokvirene diplome i priznanja, a na jednoj strani zida poput neke umjetničke instalacije iz zida strše četiri haube koje se i danas koriste. U salonu opija miris kave, to je nepisano pravilo, mušterije donose kavu. Boris između dviju »trajni ili vodenih«, kuha kavu i nudi svakome tko uđe u salon. No, ćakula je uvijek aktualna, komentira se naša svakodnevica, čuje se oštra kritika vremena u kojem živimo, ipak je većina mušterija koje svjedoče i nekim prošlim sistemima pa im kritika naprosto klizi niz grlo. U Borisovoj butigi »stanuje« i politika i razgovori o zdravlju i ljepoti, razmjenjuju se recepti, tračaju se političari i njihove žene, novopečeni celebrityji, komentiraju crni događaji, sve ono što jedan život čini zanimljivijim, a i nakratko se zaborave osobne muke. I tako punih četrdeset godina. Prije dvadeset i sedam godina zaposlio je Ružu Bujanović koja i dan danas radi u njegovom salonu.


  

Zanat kod gospođe Podravski


– Kad sam otvorio salon, 1971. godine, imao sam tri radnika. Pa sam morao jednog otpustiti, pa onda još jednog, a eto s Ružom sam ostao od 1976. godine. Nismo u rodu, samo nam se prezime razlikuje po jednom slovu. Ako bude zdravlja, dao Bog, Ruži fali još tri godine do penzije pa ako ćemo izdržati i pokrivati se s troškovima, radit ćemo. Za sada se još pokrivamo. Ništa nisam izmijenio u salonu, renovirao, kupovao, ali salon ima dušu. Možda je sve demode, i ja sam već star, a kamoli ne moje dugogodišnje mušterije koje obožavam, počinje priču prvi muški frizer za žene u Rijeci s izučenom trogodišnjom školom i zanatom u rukama gotovo pedeset godina.



Pokazuje nam Boris i priznanja, ona najsvježija Obrtničke komore PGŽ od prošle godine. Povelju »dugogodišnjem obrtniku za posebne uspjehe u unapređivanju i razvoju obrtništva«. Evo, imam tu od Obersnela i tri priznanja za najljepše uređenu okućnicu, kaže nam Boris pokazujući nam povelje mjesnog odbora Kantrida. Stanuje pedesetak metara od salona, ima malu kuću punu cvijeća, sve je tako uređeno i obrezano, sve je u cvatu, miriše razno bilje, s puno malih vrtnih detalja i priznaje nam na kraju razgovora da uživa u vrtu i biljkama.





   – Zanat sam izučio kod gospođe Podravski, u Doboju odslužio vojni rok dvije godine i vratio se. Od 1959. godine sam u struci, čekajte da izračunam, pa da, sa školom punih 54 godine friziram, i muške i ženske, pse ne šišamo – šali se Boris uz šalicu kave dok jedna mušterija strpljivo čeka da joj sitni vikleri »uhvate«. Pitamo gospođu s viklerima na glavi kakav je Boris.    – Prijatan, uslužan, udobno se osjećam u salonu, popričamo o svemu i svačemu, napravi frizuru onako kako volim, popijemo kavu, odgovara mušterija.    – Marija, koliko ste kod nas – ubacuje se Boris.    – A, bit će skoro dvajset let – odgovara gospođa uz smijeh prešutjevši odgovor na pitanje o njezinim godinama.

Obiteljsko friziranje


– Nisam mijenjao cijene sigurno petnaest godina, imamo stalne mušterije, pa čak i obiteljski dolaze na frizure i šišanja, od nonića i nona, njihove djece i unuka. Jel’ tako Ružo? Mali Igorić nam dolazi iz Rukavca, ma dolaze nam mušterije iz Lovrana ali i iz Kostrene. Atmosfera je domaća, mušterije donesu palačinke, ne pamtim da li sam ikada u salon donio kavu, uvijek mušterije kupe i to je nepisano pravilo. Gospođo Nedo, ćemo malo dignut, tapirati ovo iza – pita Boris staru mušteriju, izvlačeći tankim češljem pramen kose kako bi izravnao kosu od viklera.    – U Rijeku sam došao s Paga, mjesta Paga s petnaest godina. Puno nas je djece bilo, ja sam bio deseti, fala Bogu još nas je šestero živih. Kad sam počeo učiti školu, jedini sam muški završio za ženskog frizera u Školi učenika u privredi. Mariza (frizerka također na Kantridi), jedina ima više staža od mene jer nije bila u vojsci dvije godine – računa Boris, zaključivši da su po starosti istih godina i gotovo najstariji frizeri u Rijeci.


Pitate me koga sam sve frizirao? Eeee, bilo je puno žena, od pokojne gradonačelnice Nede Andrić pa do opernih pjevačica Dunje Vejzović i Karmen Vilović, pa gospođa Sokolić iz kazališta…. I gospođu »Bojanidu«, tako sam je ja zvao, pa novinarku Dušu Pavešić, gospođu dotoresu Zambelli i doktoricu Hass, pokojnu Zdravku Žeželić Alić pjesnikinju. Nonu od male Tine Vukov pjevačice, gospođu Cavalotti koja je šivala za Jovanku Broz. Pa nekadašnju šeficu statistike u Rijeci, gopođu Šaban.    – E, frizirao sam ja i gospođu Miru, danas poznatiju »daj babi kunu«, ona mi je bila redovita mušterija, a nekad je bila poznatija po nadimku »gospođa škoda« jer je imala »škodu« prva u Rijeci… Ma, nije bilo žene doktora, a da je nisam frizirao, cijelu gimnaziju kod Bonavije, jer sam jedno vrijeme radio u drugom salonu gospođe Podravski kraj Riječke banke u gradu. Onda su bili redoviti mjesečni koncerti narodne muzike u kinu Partizan. Onda bi iz Bonavije slali umjetnike kod mene na frizuru, sjećam se Lepe Lukić, nekih beogradskih glumica, e, da zvala se Dušica Gajdaš. I znate koga sam još frizirao? Noćne dame, one su sve htjele biti lijepe, a meni je to bio izazov. Danas ni njih više nema, tada sam mogao dati mašti na volju, šišao sam i frizirao onako kako sam mislio da treba i sve su bile zadovoljne.


   – Ja sam jedini u Rijeci znao napraviti »španjolku« i »kuglof«. Trebalo je znati isplesti pletenicu, a bogme i smotati kosu u gnijezdo ali tako da svaka vlas bude na svom mjestu. Znate da sam bio jedini ekspert za crvenu boju? E, tada nije bilo boje, a ja sam s tekućinom za farbanje krzna znao točno pogoditi nijansu crvene jer to je tada bilo teško, a svaka druga žena htjela je biti crvenokosa… I kemikalije smo sami miješali za »trajne«. Danas kad se sjetim, današnjim mladim frizerima sigurno bi to izgledalo kao naučna fantastika. Išlo se i na svjetska natjecanja, bio sam u Londonu 1967. godine, išli smo kao grupa iz cijele Jugoslavije. Tada nam je država jako pomagala, a bio sam i član žirija u Rijeci, Zagrebu, Crikvenici gdje su se održavala natjecanja frizera.


  

Lud za maškarama


– Sad sam se sjetio, prošle sam godine kazalištu poklonio devet, deset prirodnih umetaka, tupea, kratkih, dugih. Bili su kvalitetni, nekoliko ih je bilo dugih i četrdeset centimetara, ma da su me bar ponudili kavom?! Ma nije ni važno, samo hoću reć’ kako danas ljudi nemaju smisla za dobrotu, pristojnost, kao da je kućni odgoj izumro.    – Bio sam lud za karnevalom i maškarama. Ma to su bile maske, nema kome ne bih napravio frizuru za masku, majko kad se sjetim krinolina pa s njom ne moreš ući u fićeka, pa se izgužvaš, ali to smijanje i ludovanje, prisjeća se frizer Boris.    – E, Bog Markić, si došao? Evo, to je jedan mladić koji dolazi s Pećina – objašnjava Boris usred razgovora.    – Ćeš kavu?    – Neću, hvala, već sam dvije popio – odgovara Marko. Sjeo je, uzeo novine i čitao uredno čekajući red. Nije ni pitao kad će biti na redu, to pitanje u salonu naprosto ne može proći jer sve ide nekako bez galame, suvišnih pitanja, jednostavno se uživa u činjenici da ćeš izaći iz salona vrlo smiren, sretan, zadovoljan i konačno s onim po što si i došao, s frizurom.