To što je VIK u posljednjih 17 godina čak 10 poslovao s gubitkom, rezultat je pristupa da se cijeni vode pristupa kao socijalnoj kategoriji
Najava o novom poskupljenju vode koje starta 1. srpnja u javnosti nije prošla nezapaženo. Ukratko, novina je razdvajanje fiksnog i varijabilnog dijela cijene, što je nametnula nova zakonska obveza, a pri čemu fiksni dio iznosi 10,65 kuna po kubiku vode (odnosno 13,10 kuna s PDV-om).
U sklopu ove promjene došlo je paralelno i do poskupljenja varijabilnog dijela cijene koji ovisi o količini potrošnje i koji nije dio zakonskih promjena, a koji je s prijašnjih 9,49 kuna »skočio« na 10,80 kuna po kubiku.
Na vijesti o ovom potezu iz KD-a Vodovod i kanalizacija na našem portalu »lijepili« su se ovih dana svakojaki komentari i razvijale žustre rasprave između građana-čitatelja i samog direktora VIK-a Željka Mažara, što je sasvim dovoljan razlog za razgovor sa Željkom Mažarom koji u jeku ovih nepopularnih mjera javno priznaje da je njegovo komunalno društvu »u minusu«.
Metodologija izračuna
Zbog čega je postotak poskupljenja izračunat baš na tih 13 posto – koliko tu realno utjecaja ima već pojašnjena zakonska obveza koja se odnosi na izdvojeni fiksni dio cijene, a koliko nadoknada VIK-ovog pada prihoda od 20 milijuna kuna u prošloj godini, kako ste naveli u izvještaju na kolegiju gradonačelnika.
– Zakon o vodama je u cijelosti usklađen s Europskim vodnim direktivama i nalaže primjenu nekoliko bitnih načela, pa recimo cijena usluge mora osigurati puno pokriće troškova pružanja usluge, zatim usluga se mora pružati pod nediskriminacijskim i socijalno prihvatljivim uvjetima te na kraju »cijena vode ne može pokrivati neekonomično poslovanje isporučitelja vodne usluge«.
Kako je propisana i obavezna metodologija izračuna cijena, kod određenog broja isporučitelja vodnih usluga se uvođenjem fiksnog dijela smanjio varijabilni dio cijene. Kod VIK-a je pad količina iznosio preko 20 posto u odnosu na prošlu godinu. Povećanje od 9 do 13 posto koje najavljujemo rezultat je izračuna novih cijena, ovisno o tome da li netko koristi samo uslugu vodoopskrbe ili i odvodnje.
Čimbenici potrošnje
Možete li malo podrobnije pojasniti na koji način troškovi poslovanja VIK-a ovise zapravo o broju potrošača i količini isporučene vode? Naime, gubici društva se stalno pravdaju smanjenjem prihoda od kada je ugašeno INA-ino postrojenje na Mlaki.
– Troškovi poslovanja su planska veličina i utvrđuju se svake godine, a ovise o izgrađenosti sustava javne vodopskrbe kao i odvodnje otpadnih voda. Razvijanjem ovih sustava neznatno raste i broj korisnika, ali i fizički opseg usluge koja im se pruža u odnosu na porast troškova za njihovo održavanje.
Najveći dio troškova ne ovisi o fizičkom opsegu usluge (izuzev struje i troška kemikalija) već je vezan uz troškove amortizacije dugotrajne imovine, materijalne troškove, troškove održavanja i tome slično. Kada bi hipotetski svih 200.000 građana Rijeke i okolice otišlo na mjesec dana iz svojih domova, očekivali bi da, kad se vrate kući, voda najnormalnije poteče iz slavine.
No, i u tih mjesec dana radnici VIK-a morali su kontrolirati kvalitetu vode, održavati 50-ak vodosprema, 30-ak crpnih stanica, energetska potsrojenja, kontrolirati mrežu, očitavati vodomjere…
Prema tome, trošili vodu ili ne, troškovi postoje. A na samu potrošnju vode utječe nekoliko čimbenika: cijena vodnih usluga, stupanj gospodarske aktivnosti, ali i životni standard i navike ljudi te hidrološke prilike.
Smatrate li negativne poslovne rezultate tvrtke svojim osobnim neuspjehom kao menadžera i kako komentirate pozive za vašom ostavkom?
– Naravno da se niti jedan direktor ne osjeća ugodno suočen s činjenicom da tvrtka kojoj je na čelu ne posluje dobro i da je to dio i osobnog neuspjeha. Važno je sagledati i ocijeniti je li rezultat poslovanja posljedica ponašanja i poslovnih odluka direktora ili ne. U svom sam izlaganju Gradonačelnikovom kolegiju iznio spremnost snositi i osobnu odgovornost za predmetnu Odluku, o čemu odlučuju tijela upravljanja KD VIK-om. Svoju sam ostavku ponudio u nekoliko navrata prilikom podnošenja godišnjih izvješća o poslovanju i to iskreno i bez zadrške.
Ukoliko to moji vlasnici zatraže ili osjetim da nemam njihovu podršku, povući ću se bez oklijevanja. Bar neću više spavati s mobitelom. Moj drugi mandat ionako istječe na jesen i još nisam odlučio hoću li predati ponudu i za treći (i posljednji) direktorski mandat VIK-a. No, ako bi moja ostavka bila zalog za rješenje problema VIK-a, ne bih se ni časa dvoumio
Naši izračuni iz 2005. godine nažalost nisu mogli predvidjeti svjetsku ekonomsku krizu, kao ni onu u Hrvatskoj, tako da osim INA-e, i ostalo gospodarstvo kao i domaćinstvo bilježi pad fizičkog opsega usluge u 2010. godini. INA-i smo 2009. godine isporučili gotovo tri milijuna kubika vode, a lani svega 370.000 kubika. No, i ostalim kategorijama gospodarskih subjekata isporučeno je 500.000 kubika vode manje nego ranijih godina.
Brojne racionalizacije
I što sada kada se optimalnu potrošnju ne može dosegnuti? Osim toga, odgovarajući na komentare čitatelja našeg portala, spomenuli ste kako je od posljednjih 10 godina VIK čak sedam godina imao negativne poslovne rezultate.
Zašto je to tako, što je glavni uteg u poslovanju i zbog čega se već dosad ništa drastičnije nije poduzelo nego se tek sada razmišlja o restrukturiranju?
– Ispravit ću vas: u posljednjih 17 godina VIK je čak 10 godina, iako ne uzastopce, poslovao s gubitkom. To je rezultat pristupa da je cijena vode socijalna kategorija i da stoga mora biti gotovo besplatna kako bi se zaštitito životni standard ljudi, ali i posljedica neuvažavanja primjene načela punog pokrića troškova.
VIK je izvršio brojne racionalizacije do sada, usvajane su i provođene brojne mjere koje su dale određene rezultate u danim okolnostima. Najavljene mjere mogućeg restrukturiranja nisu ništa novo i u osnovi se svode na ključno pitanje: koje poslove možemo prepustiti tržištu, a da time ne ugrozimo pogonsku spremnost i dosegnutu kvalitetu usluge.
