Na blagdan Sv. Ane, 26. srpnja 1993. u Rijeci je otvoreno jedno od prvih hrvatskih skloništa za žene i djecu žrtve nasilja. U dva desetljeća rada Dom »Sv. Ana« je učinio velika djela za mnoge stradale.
RIJEKA Prije 20 godina, na blagdan Sv. Ane, 26. srpnja 1993. godine, u Rijeci je otvoreno jedno od prvih hrvatskih skloništa za žene i djecu žrtve nasilja, tada najviše da bi pomagalo ženama i djeci žrtvama rata.
Bio je to Caritasov dom »Sv. Ana«, odavno poznata i ugledna ustanova socijalne skrbi, kuća koju je uz svekoliku pomoć i na inicijativu koordinatora austrijskog Caritasa pok. Petera Quendllera, u suradnji s pok. nadbiskupom Antonom Tamarutom, osnovao Caritas Riječke nadbiskupije.
– Sada bi nam jako važno bilo nekim sponzorstvima omogućiti djeci koja su u domu da se na kratko, bar na par dana, maknu iz doma, u neki dječji kamp s vršnjacima. Jer, za djecu je dobro da naprave neki odmak. Takvo što smo im mogli priuštiti u Gorskom kotaru kada je našoj djeci, naš stari prijatelj i donator dr. Ivo Mance omogućio sadržajni boravak na svom imanju u Šimatovu, podsjeća ravnateljica doma.
U dva desetljeća kontinuiranog rada Dom »Sv. Ana« je učinio velika djela za mnoge stradale i napaćene ljude – mnoge je zaštitio i bio im dom, mnogima je vratio vjeru u život i pomogao uputiti život u normalne tokove. Svoju 20. obljetnicu obilježit će na blagdan sv. Ane u svom Savjetovalištu u sklopu riječkoga Caritasa i svečanom misom u crkvi Sv. Ivana Krstitelja.
Časna sestra Suzana Samardžić, ravnateljica je doma od njegovih početaka, a i od kada je 2001. postao registrirana ustanova socijalne skrbi i dio državne mreže domova i skloništa za žene žrtve obiteljskog nasilja. Dom »Sv. Ana« je bio prva takva registrirana ustanova u Hrvatskoj i od tada nosi ime Caritasov dom za žene i djecu žrtve obiteljskog nasilja.
Od početka je dom čiji je kapacitet 26 kreveta za odrasle osobe i 13 za djecu i većinu vremena tijekom 20 godina bio, a tako je i sada, redovito popunjen.
Financijski problemi
– Od početka rada među prognanim i izbjeglim ženama bilo je i žena žrtava obiteljskog nasilja. Tada se malo govorilo o obiteljskom nasilju i nije postojala većina toga što danas imamo – nije bilo protokola o postupanju u slučaju nasilja u obitelji, nije postojao ni zakon… U Hrvatskoj je puno toga učinjeno, iako i danas ima pregršt problema. Caritas Riječke nadbiskupije je osnivač ovog doma i mi i danas djelujemo u sklopu Caritasa. Bez osnivačke pomoći dom ne bi mogao opstati unatoč činjenici što je u sustavu socijalne skrbi i što država plaća glavarinu po svakom korisniku. RH podmiruje oko 60 posto potreba doma, a ostalo pomažu donacije, Caritas i Primorsko-goranska županija. Ogroman teret bi s doma bio skinut i bolje bi se radilo da frustracije oko financija nisu konstantne. Ovaj dom, kao i desetak drugih, jest u državnoj m reži, ali nije izjednačen u financiranju s ustanovama socijalne skrbi čiji je osnivač država, analizira ravnateljica Samardžić.
Treba tomu dodati da je već 2004. PGŽ prepoznala vrijednost i važnost rada »Sv. Ane« i domu dodijelila nagradu za njegov rad.
U dva desetljeća je u ovoj Caritasovoj kući privremeni dom, od nekoliko mjeseci do godine i više dana, imalo 1.369 žena i djece; lani, npr. 70 osoba – 26 žena i 44 njihove djece.
Ovaj dom je uvijek radio timski – pristup je uvijek bio multidisciplinaran. Uvijek je imao i vanjske stručne suradnike, poput psihijatra dr. Igora Girotta čija nam je stručna pomoć dragocjena, koji nam je u puno slučajeva pomogao i olakšavao tekuću problematiku. Zahvaljujući njemu žene žrtve nasilja, kojima je takva stručna pomoć potrebna, nije potrebno voditi u kliniku da bi im psihijatar mogao pomoći. Njegov stručni rad je dragocjen ne samo u individualnom radu sa ženama nego i u sociogrupi koju vodi. Među suradnicima volonterima ima i profesora i studenata koji besplatno daju instrukcije našoj djeci, kaže među ostalim ravnateljica Samardžić
Velika većina nekadašnjih štićenika doma ostala je i nakon niza godina u kontaktu s njegovim stručnim timom – javljaju se čak i žene iz prvih godina doma, javljaju se i iz inozemstva, pa i s drugih kontinenata, neke čak i pomažu rad doma.
Vratiti život u normalu
– Mnoge žene su iz doma otišle sigurnije u sebe, osnažene, obrazovanije, kvalificirane za neko konkretno zvanje, i zaposlene. Onima koje se odluče za samostalan život, za potpuno novi početak dom pomaže naći i opremiti podstanarski stan i naći posao. Mnoge žene i njihova djeca žive teško, ali žive normalno, štoviše – kaže ravnateljica Samardžić – te žene, od kojih je većina prije bila domaćica, dobro se snalaze u svijetu rada i cijenjene su na svojim radnim mjestima.
Dom sv. Ana oduvijek ima velik broj suradnika, dobročinitelja i prijatelja. Razgranao je suradnju gdje god je to bilo potrebno – prema zdravstvu, školstvu, civilnom društvu, ustanovama kulture…
– Ovaj rad je u stvari poput neke misije, rad koji čovjeka mora ispunjavati, jer ako toga nema onda čovjek ne bi mogao izdržati, sigurno ne dugo. Članovi moga stručnog tima kažu da ni sami nisu znali da mogu toliko apsorbirati i procesuirati, ali vide da mogu jer ih motivira rad za dobro drugih, i kažu da im je čast raditi u ovoj ustanovi. Kao što su naši korisnici bili i jesu različitih nacionalnosti i vjeroispovijesti, tako su to i ljudi koji ovdje rade. U ovom su radu bitni stručnost, ljubav i čovjek.
Neki smatraju da skloništa nisu potrebna već da treba zlostavljača maknuti iz obitelji. Da, zlostavljača treba maknuti, ali i skloništa će uvijek trebati, možda ne u ovolikom opsegu u kojem ih u Hrvatskoj imamo. No trebat će, jer višegodišnje nasilje u obitelji ima posljedice i struka treba s tim ljudima odraditi pomoć koja im treba, bili oni u svojoj kući ili u skloništu. A kad je žrtva u skloništu onda joj je moguće pomoći 24 sata – pa i kraći boravak u skloništu je kao neki vid poliklinike, smatra s. Suzana Samardžić.
Znanje i strpljenje
Vjerujem u čuda Božja jer samo ljudskim snagama ne bi se moglo suočavati s tolikim problemima i traumama. Ovi domovi moraju imati educirane stručnjake, a ti stručnjaci uz znanje i timski rad trebaju puno ljubavi i puno strpljenja. Radi se o stradalim ljudima i traumama, o ljudima koji dolaze iz teško poremećenih odnosa, često slabog samopouzdanja, samopoštovanja, gdje su uvijek i djeca žrtve. Žene jako pate zbog posttraumatskog stresnog poremećaja, a i s drugim suradnicima u sudstvu i drugdje vidim da je teško prodrijeti u problematiku poremećenih odnosa, da je to vrlo teško raditi. Ali ljubav i strpljenje uz stručnost, poluče rezultate. Sustav se kod nas uspostavio, razvio se i razvija se, ali nikad nije dovoljno. Jako važno je da se susretnemo i izmijenimo iskustva svi mi koji radimo sa žrtvama nasilja – sve kuće koje rade ovaj isti posao, jer nitko nije bogom dan da sve zna. Uvijek je cilj kako što bolje pomoći žrtvama, zaključuje naša sugovornica.
Konačno, treba reći da je Dom »Sv. Ana« svojim radom pridonio senzibiliziranju naše javnosti za probleme obiteljskog nasilja. Godine rada su i tu donijele plodove, i istupima u javnosti u raznim prigodama, i upoznavanjem javnosti putem medija sa starim ili novim problemima u sustavu skrbi i pomoći žrtvama nasilja.
