U nekad elitnoj jedinici "3. maja" danas vlada očaj radnika

Zadnju “buštu” MiD-ovci vidjeli u kolovozu: Mi ne živimo, mi preživljavamo

Orjana Antešić

Bio bih gola sirotinja da mi supruga ne radi, i da djeca nisu svoji ljudi, kaže tokar »Motora i dizalica« Mulazim Žlibanović. Boban Vragović: Od ove jedne plaće koju će nam možda idući tjedan isplatiti meni će ostati ravno 9 ili 10 kuna



Blagdani dolaze, gužve u šoping centrima i ludilo kupovanja opet se ponavlja, stvarajući još jedan lažni privid Hrvatske u kojoj, prema posljednjim dostupnim podacima, više od 38.000 radnika nije primilo plaću tri ili više mjeseci. Neisplata plaća, podsjetimo, tretira se kao kazneno djelo, ali što ti ljudi imaju od toga?! Čime da oni stvore makar privid blagdanskog stola kad su u ponoru dugova, ovrha, isključenja…


  Radnici riječkih »Motora i dizalica«, njih 200, dio su te crne hrvatske statistike. Odgovorni iz Vlade u njihovom slučaju ne mogu pred kamerama izvrdavati da je riječ o neodgovornim privatnim poslodavcima koje će sankcionirati, jer upravo je država vlasnik najveće tvornice brodskih motora u Hrvatskoj.


  Prošle su gotovo dvije godine otkad su »Motori i dizalice«, kao 13. prase, ispali iz privatizacije riječkog brodogradilišta »3. maj« i prešli pod okrilje države. Osim vremena, potrošen je i golem novac, blizu 70 milijuna kuna, a da tvornica, osim zbrinjavanja tehnološkog viška ljudi, nije suštinski restrukturirana. Nitko od odgovornih iz bivšeg AUDIO-a, koliko je poznato, za to nije odgovarao. Preostali radnici u pogonima tek su nedavno dobili prvi veći, konkretniji posao – dva brodska motora koje je naručila Uljanik grupa. Hoće li se uspjeti vratiti pod okrilje »3. maja« čiji su bili neraskidivi dio, ili će sve ostati samo na ova dva naručena motora, još uvijek (o)visi o pregovorima između Puljana i Državnog ureda za upravljanje imovinom.




 


 Ubitačni SMS


Dok su njihovi dojučerašnji kolege iz riječkog brodogradilišta, s kojima su prije nekoliko godina zajedno protestirali na riječkim ulicama i trgovima, sada u poziciji da ne moraju brinuti za posao i plaću, »midovci« već godinu dana prolaze pakao s neredovitom isplatom plaća. Dobiju dvije, tri, pa opet prolaze mjeseci i godišnja doba. Zadnju »buštu« koju su vidjeli bila je ona za srpanj.


  – Mi ne živimo, mi preživljavamo, više ni sami ne znamo kako, kazuje nam Mulazim Žlibanović. Ovaj tokar s trideset godina staža u »Motorima i dizalicama« smatra da još ima i sreću u odnosu na neke svoje kolege jer mu supruga radi, a i djeca su mu završila škole i svoji su ljudi. Jer inače, sam kaže, bio bi gola sirotinja.


  Dok smo razgovarali o njihovoj muci i jadu, Bobanu Vragoviću stiže SMS koji nam pokazuje. Traže da hitno nazove »radi dogovora o podmirenju dugovanja«.


  – Od ove jedne plaće koju će nam možda idući tjedan isplatiti, meni će ostati, ravno, 9 ili 10 kuna. Banka će mi automatski skinuti tri rate kredita koje joj dugujem, i da mi supruga nije zaposlena, bio bih gladan. Imam dvoje djece, od kojih je jedno maturant, a drugo u osnovnoj školi. Trebalo je kupiti knjige, posuđivao sam da nekako skrpim za to. Problem je što možeš pozajmiti jednom, dvaput, ali ne možeš tako unedogled. Što da kažem, kad ću vratiti posuđeno kad nitko ne zna kad ćemo dobiti svoje zaostale plaće – priča nam Boban. Pokušavao je, kaže, naći drugi posao, iako, i on broji trideset godina staža u ovoj bivšoj trećemajskoj tvornici.


  – Ili su ocijenili da sam prestar, ili se posao nudio samo na određeno vrijeme. A ja s dvoje djece u školi u takvu se avanturu ne mogu upuštati, rezonira Boban, također tokar po struci.


Opširnije u tiskanom izdanju Novog lista…