Foto Marko Gracin
Ne, Hrvatska se voli plaćanjem poreza, čišćenem nereda iza sebe, Hrvatska se najviše i prije svega voli isticanjem želje da se kvalitetom rada i života bude bolji od »konkurencije«, da standard ljudi u Hrvatskoj zahvaljujući razvoju poduzetništva i iskorištavanja domaćih komparativnih prednosti, od zemljopisnih posebitosti, preko poljoprivrede pa sve do nekih prirođenih talenata budemo bolji od susjeda, od ostalih članica Europske unije
Ne uvrstimo li u naša razmišljanja, stavove i konkretna dijela kulturu poduzetništva kao i kult domaćeg proizvoda te domaćih ljudi, sreću hrvatskih radnika baš ništa dobrog ne možemo očekivati u procesima što će u vrlo skoro vrijeme definirati Hrvatsku. I ne, ne mislim pri tom samo na ugostiteljstvo koje je istina dominantni proces mog rada kao i ljudi koji se okupljaju unutar nedavno osnovane Udruge ugostitelja Primorsko-goranske županije, nego i cjelokupne gospodarske scene.
Da, okupila nas je borba protiv ekstremno visokog PDV-a koji je nametnut ugostiteljima, ali kad se krene dublje u analizu procesa koji oblikuju hrvatsko gospodarstvo, jasno je kako se moramo mijenjati kao društvo, kako moramo knačno uvažiti činjenicu da se nalazimo u drugačijem društvenom uređenju i da se moramo tako početi ponašati.
Skoro kao ultimatum, biti ili ne biti poslovne Hrvatske, zvučale su riječi Vedrana Jakominića, predsjednika Udruge ugostitelja Primorsko-goranske županije, ujedno i stožerne organizacije oko koje su se počele okupljati i ostale takve nezavisne udruge iz Splita, Dubrovnika, Zagreba, Bjelovara i Čakovca dok se ugostitelji s istarskog područja pridružuju PGŽ-u, odnosno Jakominiću. Iako je ambijent Kings puba u riječkoj Kurelčevoj ulici bio i više nego ugodan, njegovi stavovi poticali su u nama poprilični tjeskobu.
– Cjelokupni procesi u društvu zbog kojih mladi napuštaju Hrvatsku su ušli u slijepu ulicu. Umjesto kulta poduzetništva, mi njegujemo kult birokratske poslušnosti. Ili Rijeka – umjesto da bude inicijator promjena jer kao radi se o drugačijem, kreativnijem i liberalnijem gradu, mi smo uvrijeđeni jer nas ostatak Hrvatske »ne razumije« pa mislimo kako nas nisu ni zaslužili, te se ne želimo zabavljati s »njihovim problemima«. Kada se formirala Republika Hrvatska, to je bio naš dom, i naša borba. Naša odgovornost. No, kako vrijeme odmiče, gotovo da se ne miješamo u državnotvorne stvari. Nemamo svojih »izaslanika« u Zagrebu. Dopuštamo da nam zemlja tone u pogrešnom pravcu. Ne, integralni je to proces koji mora obuhvatiti sve segmente društva i sve grane gospodarstva. Naravno i vas, medije koji umjesto da proklamitrate kult rada i domaćeg proizvoda bježite ili u crnu ili u žutu stranu života. Ne, tako ne ide dalje, žestok je Jakominić.
Uvijek izbjegavate pričati o tati?
– Da, ispada da se sramim, ali naprotiv. Ne želim ga diskontirati. Doista je svima dosta »gdje si bio ‘91?«, pa sam zato oprezan. Ponosim se svojim ocem Marinom, ponosim se onim što je on stvarao, takvo razmišljanje prenosim i na svog sina. Ali nikad, baš nikad neću iskorištavati činjenicu koju mi nudi zakon da kao dijete poginulog branitelja ostvarujem neka birokratska prava i privilegije. Moj tata je bio moj tata. Njegova je pogibija u Domovinskom ratu užasno pogodila mamu, sestru i mene. Bilo nam je dakako emocionalno užasno. Ali baš kao što je moj otac stvarao svoj put u životu, tako ću ga i ja stvarati. Samostalno, bez iskorištavanja činjenice da je on dao život za slobodu. Ako vrijedim, sam ću stvoriti svoj put i realizirati ono što mislim da je najbolje. Siguran sam da bi me, da je danas živ, u tome i tata podržao.
PDV u ugostiteljstvu
Tema koja nas je okupila i o kojoj se dominantno raspravlja je naravno snižavanje PDV-a u ugostiteljstvu. Jakominić je naime uz Igora Matetića jedan do vlasnika King’s Pub Caffea koji uz dva riječka lokala posluje i u Malinskoj. No, iako su krenuli samostalno poslovati, dakle u vlasničkom i provedbenom smislu, već neko vrijeme ta tri lokala posluju po franšiznom principu. Sada su se posvetili proizvodnji craft piva, pogon se nalazi na Kantridi, kao i institucionalnoj borbi za drugačiji, pravičniji tretman ugostiteljstva, jedne od najbitnijih sastavnica turizma, gospodarske grane koja čini petinu hrvatskog BDP-a, u jadranskim županijama još i mnogo, mnogo više.
– A tko mi brani da odem?! U idealnim sam godinama, bliži se istina četrdeseta ali to su godine u kojima se idealno nadopunjuju već veliko iskustvo ali i još uvijek moćna energija, voljni moment stvaranja novih vrijednosti ili kao u mojem slučaju promjena odnosa u društvu. Tko mi brani da recimo u Sloveniji, konkretno u Kopru otvorim, jer za tako nešto imam ponuda, svoju malu pivovaru i uživam u životu? Tko me tjera da se borim s vjetrenjačama hrvatske birokracije kad sebe i svoju obitelj mogu organizirati na način da nam u ekonomskom smislu ništa ne nedostaje, da nam s te strane bude dobro, umjesto da sam ovako rastrzan, prečesto nezaodvoljan, ponekad baš rezigniran? Tko me tjera da se borim za jednu bolju Hrvatsku? I to ne u nekim floskulama ili političkim predizbornim frazama, nego u iskrenoj borbi za korijenite promjene društva, za stvaranje realnih, pa baš ako želite »kapitalističkih« odnosa u proizvodnom ciklusu? Ne znam! Postoji u čovjeku neki impuls koji u suodnos dovodi prošlost i sadašnjost, svoje roditelje i svoje roditeljstvo, ne znam… možda u tom leži dio odgovora, istaknuo je u nastavku Jakominić.
Turistički grad
Prema iscrpnoj analizi koju je iznio na primjeru cijene jedne kave u većini riječkih ugostiteljskih objekata, a to bi bilo 10 kuna, dolazi se do poraznog zaključka: tko posluje po slovu zakona jedva sastavlja kraj s krajem. Posljedice takvog odnosa prema jednoj od najvažnijih hrvatskih ne samo uslužnih djelatnosti, nego uopće gospodarskoj grani se ogleda u tome da je radna snaga potplaćena pa napušta Hrvatsku ili u tome da se dio objekata – zatvara. Kad je Rijeka u pitanju vrlo je neugodno primljena činjenica da jedan od nekad popularnijih, privlačnijih kao i uglednijih riječkih kafića, zametski Le Monde koji je uspješno poslovao desetljećima već mjesecima ne otvara svoja vrata. Nastavi li se s ovakvom praksom sveukupnog odnosa prema ugostiteljstvu, uslijedit će nova zatvaranja što znači i gubitak brojnih radnih mjesta, ali i slabljenje cjelokupne scene koja u nadolazećoj riječkoj EPK godini mora odraditi jako odgovoran posao želi li se 2020. iskoristiti kao vrijeme u kojem će Rijeka u cijelosti postati i – turistički grad.
Foto Marko Gracin
– Da, kad ste se već dotaknuli te teme apsolutno podržavam EPK! Ne želim prigovarati, ne želim zabadati nos u u njihov rad, organiziranost, brojnost ili nešto treće. Ja naprosto u EPK vjerujem. Ali bit ću duboko razočaran ne bude li ta »nulta« godina novije riječke povijesti ujedno i godina suštinskih, strateških promjena koje će blagotvorno djelovati na čitavu Hrvatsku. Rijeka više nije grad industrije. Dobro, to je možda i prirodni, normalni proces jer deindustrijalizaciju pratimo i u drugim dijelovima svijeta, ali ono što je mnogo gore od toga činjenica je da Rijeka nije postala grad – poduzetništva! Rijeka žaluje nad nestankom svoje industrije, ali umjesto da se poticana od strane institucija pretvori u grad u kojem rast poduzetničke kulture stvara novo poslovno okruženje, pa tako i ono turističko, ona se zbog mnogih razloga pretvara u grad birokracije. Strah od gubitka posla i naša želja, koju je istina neko vrijeme omogućavao prošli sistem, da imamo »sigurni posao« i dalje su dominantni u razmišljanjima većine stanovnika ovog dijela Hrvatske, a vjerojatno i države u cjelini. Vidite, to je velika greška – nema u kapitalizmu sigurnog posla bez razvoja kulture poduzetništva i rada, bez maksimalnog oslanjanja na vlastite resurse, naglašava Jakominić.
Pet kravata
Ono što je kod njega zanimljivo, a što je vjerojatno i presudno utjecalo na ostanak njega i njegove obitelji u Hrvatskoj, jest činjenica da uz isticanje problema, lociranje lošeg stanja, nudi i moguće modalitete razrješenja čitave priče.
– Gdje vidim izlaz pokušat ću vam pojasniti putem sustava »pet kravata«. Riječ je o modalitetu označavanja hrvatskih ugostiteljskih objekta koji smo kao Koordinacija naših ugostiteljskih udruga ponudili najvišim državnim instancama koje skrbe o našoj djelatnosti. Dakle ta oznaka kvalitete u sebi sadrži sve najvažnije vrijednosti Hrvatske. Na simboličkoj razini, kravata je vjerojatno naš najpoznatiji »izum«, naš proizvod koji je postao dio globalne kulture. Ali, da bi ga se moglo dobiti u maksimalnom broju, ugostiteljski objekt bi morao u cijelosti koristiti domaće sirovine i proizvode. Na taj bi se način dalo snažni impuls razvoju poljoprivrede, oko svega bi se pokrenuli i »koncentrični krugovi« mnogih drugih djelatnosti. Djelovalo bi se na taj način na bolje zapošljavanje, bolja primanja, naprosto – na kvalitetu života.
Tada bi se dakako počela razvijati i svijest kako je moguće normalno živjeti od vlastitog rada, prestao bi kroz neko vrijeme strah, ovisnost o razmišljanju na način »tko će mi dati plaću«, što bi zamijenio stav »znam i mogu svojim radom zaslužiti plaću«. U konačnici takav bi proces stvorio osjećaj kao nas očekuje »bolje sutra«, kako i naši nasljednici imaju jamstva za dobar život. Ali, nema bez nas, bez žestokog angažmana, pa ako baš tako hoćete, naše generacije, ljudi koji imaju od 20 do 45 godina, ničega u tom procesu. Njega možemo samo mi stvoriti. Nitko nam ga neće dati, poručuje Jakominić.
Zanimljivo, i, moramo priznati, rijetko doživljeno »slaganje stvari«. Jer, našu javnost uglavnom oblikuje bipolarnost. Vladajući hvale, oporbeni negiraju i straše. Bilo koje da su boje oni prvi ili ovi drugi. Na taj se način stvara upravo ono što Jakominić proziva kao najveće zlo: »birokratski strah od gubitka plaće i egzistencije«. Stvara se na taj način i rezignacija, odbijanje dijela stanovništva Hrvatske za odlaskom na izbore »jer mi ništa ne možemo promijeniti«, kao i bezrezervna disciplina izlaska na izbore onih koji žive od – birokratskog aparata u svim njegovim horizontalnim ili vertikalnim iskazima. Na taj se način dobiva »status quo« ili kako ističe Jakominić – »hranimo džunglu koja nas tjera na raseljavanje«.
– Redovi u bolnicama, ekstremna korupcija koja posao dijeli »preko veze«, strah od toga da će nas sustav kazniti, svi ti procesi kod mladih ili mlađih ljudi u jednom trenutku stvore urlik bola i negodovanja te odluku o napuštanju Hrvatske. S druge strane imamo iskaze besprizornog domoljublja, estradnog voljenja Hrvatske. Ma ne voli se Hrvatska mahanjem simbolima, padanjem u trans na tribinama! Ne, Hrvatska se voli plaćanjem poreza, čišćenem nereda iza sebe, Hrvatska se najviše i prije svega voli isticanjem želje da se kvalitetom rada i života bude bolji od »konkurencije«, da standard ljudi u Hrvatskoj zahvaljujući razvoju poduzetništva i iskorištavanja domaćih komparativnih prednosti, od zemljopisnih posebitosti, preko poljoprivrede pa sve do nekih prirođenih talenata budemo bolji od susjeda, od ostalih članica Europske unije, skoro je proročanski tog jutra u Kingsu zvučao Jakominić
Novac građana
I odmah nastavio.
Ono o čemu nedovoljno govorimo je problematika ruralne Hrvatske. Porezni tretman ne valorizira da je u turističkim središtima i u urbanim središtima – pa tako i u Rijeci ipak lakše nego što je to živjeti i stvarati na selu. Nedovoljno ističemo i podatak da imamo najveće poreze u okolini – jedini plaćamo trošarinu na kavu, imamo najviši PDV na Mediteranu, i jedini imamo porez na potrošnju, jedini imamo more parafiskalnih nameta,… Ne ističemo ni činjenicu da je ugostiteljski sektor najveći poslodavac u Hrvatskoj te mu je nužno potreban dijalog na svim razinama uprave, zaključuje Jakominić.
– Teško je gledati i proteste policajaca, a pogotovo zdravstvenog osoblja ili profesora koji doista traže realni minimum. Ali dugoročno može biti samo gore, i pozicija javne uprave može biti samo teža jer se neodgovorno raspolaže s javnim novcem dok se uz to ta neodgovornost prebacuje na leđa poduzetnika i radnika kroz ubitačne poreze – i vidljive, i nevidljive, i onemogućuje da se stvori zdrav temelj koji onda može graditi zdrav javni sustav. Uvijek se skriva iza rodilja i male djece, pomoći invalidima ili nebogim umirovljenicima. A realnost je da bi za svih bilo dovoljno kada bi se prema tom novcu koji se iznuđuje od svih nas odnosilo pravedno. To je novac koji smo mi ustupili Vladi, maltene posudili, kako bi se obavljali zajednički poslovi građana. Svih građana. Rezultat je da nema reda. Nigdje. Ni u pošti, ni u bolnici, ni u dućanu. Pogriješili smo putem, i tvrdoglavo se držimo tih grešaka radi iluzije sigurnosti.
I onda novinarski muk. Zbrka u glavi. Sve što je rekao – stoji. Velika će se većina ljudi kad ovo pročita s Jakominićem, poprilično uspješnim poduzetnikom, ugostiteljem koji je s istomišljenicima stvarao novu liniju unutar tog posla kao i uspješnom »malom tvorničaru«, složiti. Neki će o porukama koje šalje u tišini razmišljati, drugi će ga s aklamacijom prihvatiti. Da, jasno nam je i to da bi unutar dijela političkog establišmenta moglo biti podosta nelagode jer »pokreće revoluciju«, ali ono što bismo morali svi zajedno shvatiti je činjenica da bez »Jakominićevog poučka« o promjeni odnosa prema kulturi rada – nema Hrvatske. Ni bolje, ni lošije, ni »lajkerske«, ni »hejterske«, ni domoljubne, kao ni one koja voli internacionalizirati svoje postojanje. Neće uskoro biti – baš nikakve. Ili kako je rekao nemali broj istaknutih branitelja veterana prigodom obilježavanje tragedija Vukovara i Škabrnje – što smo ginuli ako nam mladost egzistenciju mora tražiti u Irskoj! Srećom tu je Jakominićeva energija. I tvrdoglavost. I inat. I naša želja da inicijativa »pet kravata« ugostitelja bude gruda koja će prouzročiti – lavinu promjena.
