Urednica Viktorije

Vaupotić: Raste Viktorija, rastu sportaši, s njima rastemo i mi

Edi Prodan

Činjenica da sportaši čije vrijeme tek dolazi svake srijede željno iščekuju Novi list i prilog koji je posvećen isključivo njima i njihovim uspjesima, velika je satisfakcija. To je velika nagrada svima njima, ali i nama koji ga iz tjedna u tjedan stvaramo



Kako je struka nedavno pepoznala, tjedni prilog Novog lista Viktorija, podlistak što izlazi svake srijede, namijenjen mladim sportašima, nakon 19 godina stalnog izlaženja osvojio je godišnju nagradu Hrvatskog zbora sportskih novinara. Više no zasluženo jer malo je danas medija u Hrvatskoj što si dozvoljavaju »luksuz« velikog broja stranica, ili minuta priloga, čija podloga nije žuto ili crno novinarstvo. Satisfakcija je to i za sportsku redakciju Novog lista što ustrajno i s mnogo žara svakog tjedna slaže mozaik sastavljen od brojnih kockica županijskog sporta u najmlađim uzrastima.


K tome valja podsjetiti da Viktorija, čiji je idejni začetnik bio Orlando Rivetti, naziv duguje Hrvatskom športskom klubu Victoria, iz kojeg se »rodilo« današnje riječko »Primorje«, osnovanom davne 1908. godine. Nagrada sportskih novinara svakako je priznanje i urednici Ivani Vaupotić čija je profesionalna karijera, od prvog dana, na poseban način vezana uz Viktoriju.  

Nemoguća misija


Jeste li se nadali nagradi s obzirom da smo svjedoci velike medijske nebrige o mladim sportašima, dakako ako uz njihovo ime ne stoji milijunski iznos u eurima?


– Sigurno da sam ponosna što je prepoznat naš dugogodišnji rad i trud, tim više što je riječ o nagradi koja dolazi iz struke. Većina mladih sportaša nema predispozicije i sreće biti poput, primjerice, Alena Halilovića o čijem se transferu naveliko pisalo prošloga tjedna, pa da mogu pronaći svoje mjesto u dnevnim novinama, ali zato je tu Viktorija koja iz tjedna u tjedan prati uspjehe svih sportaša, bez obzira o kojoj je sportskoj grani riječ. Sada će se vjerojatno naći netko od čitatelja koji će me pokušati demantirati i reći da je i u Viktoriji nogomet najvažnija sporedna stvar na svijetu, ali mi ćemo ga našim idućem brojem i kolažem sportova koje pratimo iznova demantirati.





Prema nekim kalkulacijama godišnje se u Viktoriji objavi do 1500 fotografija. Koliko vam fotoslužba pomaže u realizaciji posla?


– Fotoreporteri su važna karika našega priloga, zahvaljujući njihovom predanom radu svaka fotografija objavljena u Viktoriji ima svoj potpis odnosno ime njezinih aktera. Nije isto objaviti fotografiju za koju ne znamo tko je na njoj, kao i onu ispod koje jasno piše nečije ime. To je ono čemu se mladi sportaši najviše raduju. No, treba reći da u svakom broju Viktorije objavimo 3.000 imena mladih sportaša.



Kako zapravo nastaje Viktorija? Čak i promatračima upućenim u vezu sporta mladih i novinarstva izgleda »nemogućom misijom« svakog tjedna sakupiti tolike rezultate i uobličiti ih u zanimljivi podlistak?


– Ponekad je to manje, ponekad više mukotrpan posao, no mi smo već uhodana ekipa koja zna reagirati u svakoj situaciji. Tu nam puno pomažu tajnici županijskih saveza, treneri i voditelji klubova, kao i roditelji koji nam ponekad znaju ukazati na poneki događaj, pa čak i pomažu prikupiti rezultate. Sigurno da je nemoguće biti na više mjesta u isto vrijeme, stoga je dobra suradnja preduvjet za dobro obavljeni posao. Tu su naravno i rokovi, koji kao i inače u novinarstvu znaju biti nemilosrdni, pogotovo kada se u obzir uzme činjenica da za pripremu svakog broja na raspolaganju imamo nešto više od jednoga dana.


Koliko je na stalnom oblikovanju Viktorije angažirana cjelokupna redakcija Novog lista?


– Viktorija je produkt čitave sportske redakcije Novoga lista, iako sam ja, uz moju desnu ruku Denisa Frančiškovića, osoba koja je zadužena za osmišljanje tema i podjelu zadataka, svaki član naše redakcije daje svoj obol u pisanju tekstova. Uostalom, Viktorija je osim čitavog niza sportaša iz Primorsko-goranske županije, »odgojila« i svakog člana sportske redakcije Novog lista. Kako je rasla Viktorija, tako je rastao i svaki član naše male redakcije.


Kako odolijevate željama da se objavi što je moguće više događaja i sportova, a prostor limitiran?


– Upravo je limitirani prostor naš najveći problem jer nam se u velikom broju slučajeva događa da osam stranica kojima svake srijede raspolažemo zna biti i više nego premalo. Svi naši čitatelji itekako dobro znaju koliko natjecanja ima samo u jednome sportu, od županijske do državne razine, što podrazumijeva i velik broj uspjeha mladih sportaša u svim sportskim granama. U tom se slučaju najviše vodimo uspjesima s velikih natjecanja, svjetskih i europskih prvenstava, kao i nastupa na državnim smotrama. To je jedini kriterij kojim se vodimo i kojim ćemo se uvijek voditi.  

Najveći kompliment


Nemalo puta svjedočio sam ushitu mladih sportaša kad im se fotografija pojavi u prilogu. U toj populaciji, ali i kod njihovih roditelja, Viktorija ima – kultni status.  


– Da biste dobili najbolji uvid u to što Viktorija predstavlja svakom mladom sportašu naše županije, dovoljno je doći u našu redakciju jednu od srijeda u kojoj nije predviđeno njezino izlaženje, a telefoni zvone kao ludi. Svi pitaju isto: Zašto danas nema Viktorije? To nam je možda i najveći kompliment, činjenica da sportaši čije vrijeme tek dolazi svake srijede željno iščekuju Novi list i prilog koji je posvećen isključivo njima i njihovim uspjesima. To je velika nagrada svima njima, ali i nama koji ga iz tjedna u tjedan stvaramo.  


Viktorija je »odgojila« velik broj sportaša koji su u svojim kasnijim karijerama osvajali europske, svjetske i olimpijske titule? 


– Gotovo da nema sportaša iz naše županije koji nije našao svoje mjesto u nekom od naših brojeva. Dovoljno se sjetiti prvoga broja u kojem smo imali razgovor s Ivanom Ljubičićem koji se netom vratio s kadetskog prvenstva Europe, a koji je kasnije dogurao do trećeg mjesta na ATP ljestvici. Ili pak Mirze Džombe, koji je preko Zameta stigao do hrvatske rukometne reprezentacije i olimpijskog zlata u Ateni, ili pak Snježane Pejčić, koja je još kao juniorka u našem prilogu ukazivala na svoj potencijal koji je okrunila brončanom medaljom u gađanju zračnom puškom na Olimpijskim igrama u Pekingu 2008. godine. Tu su i nekadašnji i sadašnji nogometaši Rijeke, Igor Budan, Andre Mijatović, braća Ahmad i Anas Sharbini… Ili košarkaša Kvarnera, Marijana Mancea, Marina Baždarića, Davora Kusa, karatistice Jelene Kovačević… Teško mi ih je sve nabrojiti zbog straha da nekoga ne zaboravim.  



Na koje ste jubileje posebno ponosni?   – Iza nas je 19 godina izlaženja, tako da se posebno radujemo idućoj kalendarskoj godini u kojoj ćemo proslaviti novi jubilej. Sedmog prosinca 2011. godine izašao je 500. broj Viktorije, što smo proslavili posebnim izdanjem u kojem smo osim redovnih tema i natjecanja na neki način evocirali uspomene, prisjetili se nekih od najboljih stranica, fotografija, tekstova, te objavili brojne čestitke danas afirmiranih sportaša koji su kao djeca redovito pronalazili svoje mjesto u Viktoriji.


Godi li vam poruka Zlatka Mateše, predsjednika HOO-a koji je na dodjeli nagrada istaknuo kako bismo svi trebali raditi kao Viktorija i promovirati školski i sveučilišni sport? 


– Sigurno da godi, svaki sportaš svoj put započinje upravo u tim osnovnoškolskim danima. Tu se uče prvi sportski koraci, stižu prve pobjede, ali i porazi kao sastavni dio života. Što je, svakako, odlična škola za dalje. Što znači da Viktorija ima i edukativnu notu, a ne samo puko praćenje uspjeha i rezultat sportaša. Viktorija priča svojevrsnu priču o svakome od njih, ističe važnost škole i izvršavanja školskih obaveza, a sportaši na našim stranicama uvijek su najbolji primjer da se sport i škola mogu itekako dobro uskladiti. Uostalom, o tome najbolje govore redoviti gosti naših stranica koji su danas ne samo uspješni sportaši, nego i ljudi.  


Koju poruku Viktorija šalje današnjem novinarstvu?


– Naša glavna poruka je da se svaki trud isplati i da on uvijek biva nagrađen. Ne treba trčati za senzacionalizmom, dobrih priča ima svugdje oko nas.