Bogata ostavština

Uz dvije riječke izložbe uglednog arhitekta i pionira prostornog planiranja Rijeke Zdenka Sile

Nela Valerjev Ogurlić

Foto M. Gracin

Foto M. Gracin



U povodu dvadesete obljetnice smrti Zdenka Sile, uglednog riječkog arhitekta i urbanista, u Muzeju grada Rijeke i Galeriji Principij otvorene su dvije izložbe koje predstavljaju njegove akvarele i fotografije. Organizirane inicijativom skupine riječkih intelektualca, arhitekata, umjetnika, kustosa i novinara, okupljenih u »Grupu Sila«, one žele podsjetiti na djelo jednog od pionira prostornog planiranja na našim prostorima.


Ovo je, međutim, tek prvi korak u tome nastojanju, jer inženjera Silu predstavljaju u svjetlu njegovih manje poznatih preokupacija, dok ono ključno u njegovu radu ostaje nevidljivo. To tek treba sabrati, obraditi i predstaviti kroz monografiju posvećenu njegovom arhitektonsko urbanističkom opusu.Ovom zgodom možemo ga doživjeti kao talentiranog fotografa i likovno iznimno darovitu mladu osobu, ali i u takvome prikazu se dade naslutiti njegova temeljna preokupacija prostorom, prema kojem se odnosio s velikim respektom i posebnim senzibilitetom za prirodu.

Kad se Sila već približio kraju svog životnog puta, u bolnici ge je posjetio Ante Marinović Uzelac, arhitekt, urbanist i sveučilišni profesor. Na dar mu je donio vlastitu knjigu poezije u kojoj je napisao posvetu: »Zdenku Sili, velikom pjesniku prostora«.


U Muzeju grada Rijeke izloženo je 70-ak akvarela koje je naslikao u razdoblju od 1924. do 1934. godine, odnosno u dobi od svoje devete do devetnaeste godine. Fascinantnom vještinom slikao je slovenska sela i planine, putopisne uspomene stvarno posjećenih gradova i zemalja, ali i motive iz knjiga o arhitekturi i umjetnosti.


Crteži čvrstih kontura




Prema riječima kusatosice Daine Glavočić gotovo je nevjerojatno da je kao desetogodišnjak Sila već izrađivao organizirane crteže čvrstih kontura, uređena sadržaja i jasnih boja i prostora, uredno sačuvane, popisane i datirane.


– S tom je praksom autodokumentacije nastavio cijelog života, gdje god da se nalazio. Tako nam je danas predočen svojevrstan likovni dnevnik čovjeka koji je pažljivo promatrao okolinu u kojoj se zatekao s osjećajem za prostor, perspektivu, boje i detalje, posebno zadivljen vegetacijom i arhitekturom – kaže Glavočić.


Preko motiva Silinih akvarela, njihovih preciznih datacija, naslova i opisa moguće je pratiti njegovo fizičko kretanje kroz prostore i gradove u kojima je boravio u mladosti.


Rani radovi odabrane su vizure rodnoga Praga, a svojom ljepotom i skladnom arhitekturom posebno su ga očaravali Hradčany. Nakon preseljenja u Maribor slika pojedina zdanja, stare ulice i panoramske prikaze, a posebno je bilježio i boravke na moru, ljetovanja u Splitu, Hvaru, Korčuli… Od samih početaka zanimale su ga građevine, crkve, seoske ili gradske kuće ili tek detalji portala, krovova, građe, čime je nagoviješten i njegov budući poziv athitekta i urbanista.


Silin slikarski opus sadrži više od dvjesto radova na papiru, olovkom, tušem i akvarelom, uz desetak manje uspješnih ostvarenja uljem na platnu, a ostavio je i mnoštvo fotografija. Pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća bio je uvaženi član Fotokluba Rijeka, koji je u to doba okupljao plejadu sjajnih autora poput Fernanda Soprana, Igora Emilija, Ervina Debeuca… Za svoje fotografske radove dobivao je i nagrade, žirija čiji su članovi bili fotografi od formata, poput Toše Dabca.


U Galeriji Principij izloženo je četrdesetak fotografija snimljenih u riječkom ambijentu, na izletima u planine i prirodu, ali i na putovanjima u druge zemlje poput Maroka, Alžira i Italije.


Skroman čovjek


Autor izložbe Borislav Božić i ovdje jasno razaznaje njegovu prvu preokupaciju.


– Nasuprot prevladavajućoj estetici ulične fotografije, koju na naše prostore u to doba donosi dašak europskih strujanja, Zdenko Sila objektivom koji vrlo meko crta, snima suptilne, poetične motive. Dok drugi autori traže akciju, čovjeka, ulicu, on na suvremen, ovovremen način ulazi u istraživanje prostora – kaže Božić.


Rođen u Pragu 1915. godine od majke Čehinje i oca tršćanskog Slovenca, Zdenko Sila pravi je primjer riječke multikulturalnosti. U međuratnom razdoblju s obitelji se preselio iz Praga u Maribor, a studij arhitekture završio je u Ljubljani, u klasi glasovitog arhitekta Jože Plečnika, učenika i nastavljača tradicije Otta Wganera, jednog od najznačajnijih predstavnika bečke secesije.


Jože Plečnik bio je arhitekt evropskog formata. Po njegovim arhitektonskim i urbanističkim nacrtima izgrađen je velik dio Ljubljane, ali ostavio je značajan trag i u arhitekturi Beča i Praga. Silu je jako uvažavao pa je pod njegovim mentorstvom radio na projektu Sveučilišne knjižice u Ljubljani, jednog od kapitalnih zdanja slovenske arhitekture.


Prema kazivanju arhitekta Vladija Bralića, dobrog Silinog prijatelja, Plečnik je bio vrlo duhovna osoba, čvrsto povezan s crkvom za koju je radio besplatno. I tim dijelom osobnosti snažno je utjecao na svoga učenika.


Zdenko Sila bio je vrlo skroman čovjek. Živio je u stanu na Pećinama, nije imao automobil ni televizor, živio je okružen knjigama, slikama i gramofonskim pločama. Materijalne vrijednosti ga nisu zanimale, a jako je volio prirodu. U Sloveniji je silno zavolio planine. Bavio se alpinizmom, zbog čega je kasnije i projektirao planinarske domove, poput onog na Snježniku. No Jože Plečnik, koji se družio samo s nadbiskupom, takve zanimacije svojih studenata nije odobravao ni razumio. Bilo mu je potpuno neprihvatljivo da se netko tko želi biti arhitekt penje po stijenama i na predavanja dolazi preplanulog tena.


Razvoj Kvarnera


Ljubav prema prirodi, a posebno vegetaciji, Silu je pratila cijeli život pa je postao i jedan od rijetkih arhitekata kod nas koji se bavio i hortikulturom. Na riječku je Rivu zasadio crnike, kao autohtnono zimzeleno i otporno drveće, ali njegovo djelo je i regulacija cijele obale koja se gradila 50-tih godina, nakon što je u ratu potpuno razrušena, a i danas se pokazuje pravilno dimenzionirana.


Na Sušaku se nastanio nakon diplome 1941. godine. Stigao je trbuhom kruhom, da bi projektirao jednu obiteljsku kuću na Pećinama. Tu ga je zatekao Drugi svjetski rat pa odlazi u partizane. Nakon rata nakratko je bio pozvan u Beograd, ali se 1952. vraća u Rijeku, gdje najprije radi za razna građevinska poduzeća, a zatim se zapošljava u tek osnovanom Urbanističkom institutu za Istru i Hrvatsko primorje, gdje će od 1956. do 1978. biti direktor, pa savjetnik.


Bio je predavač na Višoj građevinskoj školi, Tehničkom i Fakultetu graditeljskih znanosti. Sudjelovao je na mnogim savjetovanjima, kongresima i konferencijama, održavao kontakte s inozemnim stručnjacima koji su imali poseban interes za turističku izgradnju i zaštitu krajobraza. Za svoj aktivan i plodan rad primio je najviša stručna i društvena priznanja, a najveći doprinos dao je na području prostornog planiranja, discipline koja u to doba kod nas nje postojala. Nije bilo čak ni podloga na kojima su se crtali planovi.


Rezultat tog pionirskog rada bio je i prvi prostorni plan Kvarnerske regije, koji je već 1957. pravilno zacrtao razvoj kvarnerskog područja i od izgradnje sačuvao mnoge dijelove obale. U planiranju turističkih zona Sila je zastupao ideju koncentriranja turističkih kapaciteta na pažljivo odabrana mjesta, kako bi se sačuvale prirodne ljepote i povijesne urbane jezgre, a pojas uz obalu ostao je slobodan.


Jedan od njegovih radova je i urbanističko rješenje turističkog naselja Polari u neposrednoj blizini grada Rovinja na ekskluzivnoj parceli uz more, okruženoj starim maslinicima, koje je u duhu mediteranskog gradića arhitektonski oblikovao Andrija Čičin Šain, još jedan veliki arhitekt u Rijeci i učenik Jože Plečnika.


Vrhunac stvaralaštva


Zdenko Sila je vodio i plan revitalizacije Starog grada, čiju je izradu zajedno s arhitektom Zdenkom Kolaciom povjerio tada mladom Igoru Emiliju. Ovim je planom graditeljsko nasljeđe po prvi put afirmirano kao element prostornog planiranja, a stvoren je u vrijeme kad je vlast zastupala stajalište da mračan i zagušen Stari grad treba porušiti i na njegovom mjestu podići dvanaest velikih, dobro osunčanih socijalističkih nebodera.Posebno područje Silina stvaralaštva bilo je i oblikovanje spomenika. Zajedno sa Zdenkom Kolaciom osmislio je rješenje Spomen kosturnice u Trsatskom parku te postav Spomenika oslobođenja na Delti, što ga je izradio akademski kipar Vinko Matković.

No vrhunac njegova stvaralaštva na ovom području je spomenik Dvadeset šestorici smrznutih partizana na Matić-poljani. Sastavni dio tog spomenika autentična je priroda – poljana – na kojoj su se zbog ekstremno niskih temperatura smrznuli borci Druge brigade Trinaeste primorsko-goranske divizije. U njezinom središnjem dijelu Sila je postavio 26 monolita od grubo obrađenog kamena s planine Bijele stijene, a da bi formirao kolonu koja je blago zavojita i slijedi liniju brda u pozadini koristio je žive ljude koje je rasporedio po dolini kao statiste. Na taj način formirao je prostornu kompoziciju u kojoj kameni spomenici predstavljaju poginule i doista izgledaju kao smrznuti, skamenjeni. Po mišljenju Vladija Bralića ovo veličanstveno djelo Zdenka Sile najbolji je spomenik NOB-u na čitavom području bivše Jugoslavije.