RIJEKA Josip Dedić otići će, a problem Marišćine ostat će. Neće možda Dedić dočekati mirovinu na mjestu šefa Centra za gospodarenje otpadom Marišćina, poput svog prethodnika na tom mjestu, Dušana Šćulca. Morat će prihvatiti otvorenu kuvertu s otkazom od župana Zlatka Komadine.

No, osim javnih poziva za smjenom zbog nesposobnosti, uz Šćulca ga vezuje još nešto. Obojica su vrući krumpir Marišćine ostavili svojem nasljedniku, a riječ je o problemu koji teško da se može riješiti na način da taj pogon vrijedan 36 milijuna eura, za što je EU dao 70 posto sredstava, ostane raditi u originalno zamišljenom obliku. Valja reći da je Šćulac Dediću ostavio pogon za koji je lista nedostataka utvrđenih pri tehničkom pregledu dosezala 50-tak gusto istipkanih stranica, a situacija je i dan-danas daleko od idealne. Centar i dalje ne radi kako treba.

Otpočetka – smrad 

U čemu je u stvari problem s Marišćinom? Riječ je zapravo o ušminkanom smetlištu, kako je to u intervjuu za Novi list ocijenio prof. dr. Stanko Uršić. Iz centra se praktički od njegova otvaranja širi smrad po Marčeljima, a taj je problem kulminirao ove godine.

– Uzrok tog smrada su procesi biodegradacije ili, također, pospješene biodegradacije sastavnica smeća biološkog/organskog porijekla, budući da je »sirovina« kojom se MBO (mehaničko-biološka obrada) postrojenje »hrani« upravo smeće, odnosno kako se to duboko pogrešno, lažno i manipulativno eufemistički naziva, miješani komunalni otpad – pojasnio je prof. Uršić, fizikalni kemičar, negdašnji predstojnik Zavoda za fizikalnu kemiju na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu u Zagrebu.

No, iz Ekoplusa su dosad dolazile samo fantastično optimistične izjave da problem smrada praktično ne postoji.

– Ispunili smo sve ciljeve projekta. Da nije bilo neugodnih mirisa, nitko za nas ne bi ni znao – rekao je Dedić na sjednici saborskog Odbora za zaštitu okoliša.

Je li onda čudno što se Dedić mjesecima suočavao sa zahtjevima lokalnih stanovnika i udruge Krizni eko stožer Marišćina, ali i Općine Viškovo, koja je u manjem dijelu suvlasnik Ekoplusa, za ostavkom? Župan Komadina je nakon javnog poziva Kriznog eko stožera morao učiniti jedino što mu je preostalo i zatražiti od Dedića da svoju ponuđenu ostavku i realizira, zbog neispunjenih obećanja.

»Gorivo iz otpada« 

Otići će Dedić, ali problem smrada teško da će nestati iz razloga koje je objasnio prof. Uršić. No, tu dolazimo i do drugog velikog problema Marišćine. Riječ je praktično o tvornici koja iz pomiješanog smeća proizvodi gorivo iz otpada. Bolje rečeno, trebala bi proizvoditi gorivo iz otpada. Najčešće u tome ne uspiju, jer ono što proizvedu u pogonu, ne uspije ni zadovoljiti zakonsku markicu da bi se nazvalo gorivom iz otpada. Kad i uspiju, takve je kvalitete i kalorijske vrijednosti da ga cementare, konkretno cementara Koromačno, s kojom je Ekoplus imao ugovor, ne želi primiti ni da im to plate. A platiti moraju, jer ni jedna cementara niti druga spalionica SRF i RDF gorivo neće primiti bez da to naplate barem 20-30 eura po toni, bez prijevoza.

U oba zasad postojeća hrvatska centra za gospodarenje otpadom, riječkoj Marišćini i istarskom Kaštijunu, tako proizvode ono što nitko ne želi, čak ni uz vreću novca. Pulski Kaštijun čak nema nikakav ugovor za plasman tog otpada. Oba centra baliraju gorivo iz otpada, a Dedić je priznao da gorivo iz otpada zakapaju u bioreaktorsko odlagalište, što zasigurno nije u skladu s europskim projektom.

Tako je u dva zasad postojeća hrvatska CGO za otpad, a trebalo bi im se pridružiti još desetak drugih, diljem Hrvatske, čime će se problemi s rješavanjem goriva od otpada dramatično povećati. Zašto onda država i dalje forsira njihovu gradnju?

– Zbog interesa »smetlarskog lobija« umreženog s politikom. To također vrijedi i za Marišćinu. Posljedice će biti, prije ili kasnije, novčane kazne EU-a zbog neispunjenih ciljeva odvojenog prikupljanja i smanjenja odlaganja. Trenutačno se tolerira odlaganje tzv. obrađenog miješanog otpada – to je onih 80 posto što preostaje u MBO-u, ali to nije u skladu s kružnom ekonomijom koju hoće EU, a realno predstavlja »ušminkani« deponij, s ekološkog gledišta zapravo smetlište, samo malo »ušminkano«. O ekonomskim posljedicama, gubitku vrijednih sirovina, ionako nitko od spomenutih ne razmišlja, objasnio je prof. Uršić u već spomenutom intervjuu za Novi list.

Dijete lokalnih vlasti

Župan Zlatko Komadina zagovara gradnju energane, odnosno spalionice, na širem riječkom području, gdje bi se taj neželjeni proizvod spaljivao, a u čijem bi financiranju, inzistira, trebala sudjelovati država. Skrenimo pozornost na ovom mjestu što bi takva spalionica zapravo podrazumijevala. Bila bi izgrađena javnim sredstvima, za pogon koristila gorivo niske energetske vrijednosti koje ni jedna druga tvrtka ne želi prihvatiti ni uz plaćanje, pa nije teško zamisliti koliko bi javnog novca ovaj projekt dodatno spalio svake godine, a sve samo zato da se spasi postojeći koncept Marišćine.

Trebao je to biti jedan od najvećih projekata lokalne SDP-ove vlasti u Županiji i Gradu Rijeci, dokaz njihove umješnosti u privlačenju novca iz europskih fondova. Možda bi i bio da centar na Marišćini ne kasni već više od desetljeća. Duga je povijest nevjerojatnih zastoja u ovom projektu, u koji se krenulo još početkom dvijetisućitih godina. Investiciju je nakon odobravanja europskog sufinanciranja vodio državni Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, provodio natječaje i birao izvođače, radilo se po državnim strategijama i planovima, međutim projekt je ipak »dijete« lokalne vlasti. Županija je odlučila o lokaciji i osnovnim konturama projekta, donosila za to odluke i planove, a zajedno s Gradom Rijekom osnovala tvrtku Ekoplus s namjerom da koordinira gradnjom i poslije preuzme upravljanje centrom.

»Apotekarski uvjeti« 

Tvrtka Ekoplus osnovana je još 2001. godine, s radom krenula godinu kasnije, a manje je poznato da je cijeli projekt, kad je u tvrtki radilo samo nekoliko inženjera, doveden do faze građevinske dozvole još 2007. godine. Tad je planirano da se na Marišćini izgrade sortirnica, kompostana i odlagališna polja. Novac za gradnju bio je dostupan iz državnog Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, kojim je tad ravnao HDZ-ov Vinko Mladineo. Iste godine usvojen je Plan gospodarenja otpadom koji je predviđao gradnju golemih centara za gospodarenje otpadom, baziranih na MBO tehnologiji mehaničko-biološke obrade otpada, i to ni manje, ni više, nego po jednog u praktički svakoj županiji. Budući da je riječki projekt bio već spreman, govore nam upućeni u tadašnju situaciju, bilo je moguće da se novcem Fonda izgradi onako kako je originalno zamišljen i da se za MBO pogon aplicira kasnije. No, u Županiji su mislili drugačije, donesena je odluka da će Marišćina biti prijavljena za sufinanciranje na EU fondove, tad još pretpristupne.

Došlo je do višegodišnjeg zastoja, Europa je na koncu doista odobrila 70 posto novca, ali u međuvremenu su višestruko premašeni kapaciteti starog deponija Viševac.

Riječka Čistoća balirano smeće odlagala je na Marišćini s koje s počeo širiti nezadrživ smrad, stanovnicima je prekipjelo pa je došlo do prve blokade ulaza u deponij. Sve to prije nego li je na toj lokaciji i počela gradnja novog centra, za koji se govorilo da će raditi u »apotekarskim uvjetima«. U međuvremenu je Čistoća ulupala dodatne milijune na prijevoz smeća diljem Hrvatske dok ta i takva Marišćina nije konačno počela s radom. Osamnaest godina od početka projekta Marišćina je smetlište koje je progutalo milijune, a da ne rješava ni jedan od problema zbog kojih je izgrađeno.