Većina tržnih prostora u riječkim gradskim četvrtima poluprazna ili zatvorena

Umiru kvartovske tržnice: Kupce preoteli veliki centri

Ljiljana Hlača

Tržni kompleksi na Turniću, Donjoj Vežici, Sušaku, Brajdi i Belvederu zjape poluprazni ili godinama zatvorenih etaža, a kupci su vjerni još jedino centralnoj tržnici. S izgradnjom trgovačkih centara voće, povrće ili meso više se ne kupuje na tržnici, promijenile su se navike, a i kriza je učinila svoje



RIJEKA  Tržnice više nisu in. Riječki tržni kompleksi izgrađeni na Turniću, Donjoj Vežici, Sušaku, Brajdi ili primjerice Belvederu, odumiru, zjape poluprazni ili su im godinama etaže potpuno zatvorene.


S izgradnjom trgovačkih centara voće, povrće ili meso više se ne kupuje na tržnicii, promijenile su se navike, a dijelom je i kriza kumovala odumiranju ovih nekretnina. Neki od navedenih prostora u vlasništvu su Grada Rijeke, drugi u vlasništvu tvrtke Tržnica Rijeka, a neki u posjedu Zlatnog klasa. 


   Primjerice objekt Opskrbnog centra Turnić u Ulici Franje Čandeka 32 u vlasništvu je Grada Rijeke, a u »funkciji« je od 1972. godine. Zatvoreni prostor tog Centra prostire se na 165 metara četvornih, a otvoreni je površine 110 kvadrata. U Centru je sada samo jedan zakupnik. 




   – Nakon preuzimanja prostora od Tržnice Rijeka, Grad je zatvoreni dio podijelio u manje poslovne prostore. S obzirom na izgradnju velikih trgovačkih centara u užoj ili široj okolici Opskrbnog centra, poslovni prostori su postupno u proteklih godinu dana vraćeni Gradu, tako da je sada u Centru samo jedan zakupnik, kažu iz Odjela gradske uprave za gospodarenje imovinom. Kako za zakup u Centru nema iskazanog interesa, u Gradu ispituju mogućnost eventualne prenamjene i njegovo preuređenje sukladno važećoj prostorno-planskoj dokumentaciji tog područja, no zasad ne iznose detalje. No dodaju da troškova održavanja nema, jer je objekt u dobrom i upotrebljivom stanju. Opskrbni centar nalazi se u III zoni u kojoj je utvrđena osnovna zakupnina za trgovačku djelatnost u iznosu od četiri eura po metru četvornom. 



 – Potrebno je istražiti stvarne potrebe građana za spomenutim prostorima (udruge, lokalni proizvođači, OPG-i i slično) te ponuditi najamnu cijenu koja se može platiti. Za to je potrebna drugačija razvojna vizija lokalne ekonomije. Primjerice, Grad Zagreb drži vrlo visoke cijene, a prostori zjape prazni. Vizije nema, stari obrti se zatvaraju, grad gubi identitet. Drugim riječima, potrebno je vratiti interdisciplinarne strategije planiranja prostora općenito, osnovati timove antropologa, arhitekata, biologa, ekologa, ekonomista, geografa, pejzažnih arhitekata, sociologa, urbanista te pokušati spasiti što se spasiti da, zaključuje kulturna antropologinja Sonja Leboš. 



  Radi samo »centrala«


Lijepo zdanje tržnice Belveder izgrađene 1933. godine još je 2010. godine tvrtka Tržnica Rijeka prodala. Tada ju je kupila križevačka pekara Zlatni klas, čiji je vlasnik najavljivao stavljanje u funkciju gornjeg kata ove zgrade, inače godinama zatvorenog, a čija je površina najvjerojatnije oko 250 kvadrata. No, to se još uvijek nije dogodilo. 


   – Trgovački centri preusmjerili su kupce i oni još jedino najveći interes pokazuju za kupovanje na Centralnoj tržnici, kaže direktorica Tržnice Rijeka Silvana Šubat. Sve manje lokacije tipa tržnica Sušak i Vežica, više nisu toliko interesantne za kupce pa zbog toga ni za zakupce, nastavlja direktorica koja je svojedobno, govoreći o praznoj etaži novouređenog paviljona na Brajdi, rekla da tržnice posjećuju umirovljenici, koji se ne vole baš penjati po stepenicama, dok su se mladi orijentirali prema trgovačkim centrima radi besplatnog parkiranja, igraonica za djecu, ugostiteljskih usluga brze i relativno povoljne prehrane, autopraonica i slično. 


   Takve pogodnosti nemoguće da će ikad imati jedan kompleks poput tržnice na Sušaku, koja je izgrađena 1925. godine. Ali, gotovo je za ne vjerovati da je baš sve u tim detaljima. Površina Sušaka je 108,75 metara četvornih, a od toga u zakupu su 42 kvadrata. Objekt na Vežici izgrađen je 1984. godine i zauzima tri etaže ukupne površine od 933 metara četvornih. Od toga u zakupu je cijelo prizemlje (330,5 metara četvornih), u suterenu prostor od 68 metara četvornih te u suterenu skladišni prostor od 214 kvadrata. Drugim riječima, prazna je površina od 321 metra četvornog, saznajemo iz podataka tvrtke Tržnice Rijeka, koja nam pritom ne odgovara na pitanja čeka li možda prazne dijelove neka prenamjena, odnosno postoji li za njih kakav koncept. Čini se da u Hrvatskoj mrtvi kapital još uvijek nije najskuplji kapital. 



    Za komentar smo upitali i bivšeg pročelnika Odjela gradske uprave za urbanizam Milorada Miloševića, koji je prije promjena bio dio tima Urbanističkog instituta Rijeka, kada su se neki od navedenih sadržaja gradili.    – Izgradnja se tada temeljila na principu da sve mora biti dostupno građaninu koji nema vozilo jer tada nije bilo toliko automobila kao danas. Tako da riječki kvartovi imaju jedne zaokružene priče, s vrtićima, školama, dućanima i slično, kaže Milošević, koji rješenje praznih prostora u Rijeci vidi u razvoju jedne nove vizije grada.    – Ako sama Rijeka raspolaže s toliko praznih prostora, rješenje zasiguno ne leži u novcu. Važno je ponajprije definirati kakav grad uistinu želimo imati. U europskim gradovima cijele neke četvrti su tematske (knjige, umjetnost), i ne mijenjaju se. Lokalna vlast trebala bi takav princip stimulirati i njegovati, kaže Milošević, koji smatra da bi nova koncpecija grada morala zadirati u sve slojeve njegova funkcioniranja, kako bi se formirala i neka nova slika. A ne da kao danas budemo svjedoci da su nam, primjerice, kiosci postali simboli »ambulantne prodaje«. Neki rade od 0 do 24 sata, zatim nude kavu, žestoka pića, knjige, plaćanje računa, fotokopiranje itd. To je jednostavno nedopustivo, smatra Milorad Milošević.


  Auto je zakon


Kulturna antropologinja Sonja Leboš pri Udruzi za interdisciplinarna i interkulturalna istraživanja UIII istakla je da uzroke praznih prostora moramo tražiti u neriješenim vlasničkim odnosima, u lošoj politici upravljanja, nedostatku razvojne vizije koja se temelji na lokalnoj proizvodnji i lokalnim proizvodima te pogodovanju krupnom kapitalu i velikim prodajnim lancima odnosno korporacijama. 


   – Nadalje, u samo nekoliko desetljeća ljudi su promijenili životni stil i prilagodili se uvjetima pod kojima se sve obavlja iz automobila i u automobilu. Gradski centri gube svoje osebujne lokale, a lokalne ekonomije propadaju. Problem je globalnog karaktera, gradski javni prostori su komodificirani, čak i same gradske uprave iznajmljuju javni prostor, na taj način ga devastiraju te on gubi osnovne identitarne karakteristike, smatra Sonja Leboš, ističući da rješenje postoji – ali ono pretpostavlja suradnju s antropolozima, sociolozima i urbanistima.